Kolo, novi koreografski rad Petre Hrašćanec i Saše Božića premijerno izveden 21. studenoga 2019. u Zagrebačkom plesnom centru, kako i sami autori navode „inspiriran je hrvatskim tradicionalnim plesovima i običajima, te počiva na pitanju jesu li i kako drevni običaji uopće preživjeli kao popularni fenomeni suvremenosti". Narodni plesovi zasigurno čine veliki dio hrvatskog folklora hrvatske folklorne baštine, a kolo je jedan od njegovih osnovnih, simboličnih i rasprostranjenih oblika. Postojala su različita plesna kola, vezana uz različite prigode i obrede; njime se i slavilo i tugovalo, pokazivala se snaga, izdržljivost, ljepota, snubilo se i odbijalo, molilo se za dobar usjev, zdravlje, kišu, uspjeh u ratu...
Petra Hrašćanec i Saša Božić ovim radom na neki način izvrću folklor istražujući moguće (možda) prepoznavanje, zajedništvo, ostatke folklora u nama. Zanimljiv je izbor izvođača u kombinaciji mladih plesača suvremenog plesa (Ema Crnić. Una Štalcar-Furač i Šimun Stankov), zrelih glumaca (Jelena Miholjević, Livio Badurina i Nikša Butijer) te dvije plesačice Ansambla Lado (Ana Drobina i Klara Kašnar). Očita je različita izvođačka tjelesnost, ishodi scenskih rješenja, i stoga su zanimljiviji pokušaji tjelesne komunikacije i iskušavanja formi tjelesnog uplitanja i preplitanja kao nekog pokazatelja zajedništva (kola?). Repeticijom kao glavnim sredstvom uspostavljaju se različiti odnosi. Ili se pokušavaju uspostaviti. Gledamo vrlo duhovitu igru izvođača u zadatku plesanja folklora. Svatko pristupa kroz svoje tijelo i svako to tijelo ima u sebi već upisano iskustvo. Njihova komunikacija daje građu.
Dueti – muško-ženski koji često duhovito ironiziraju održavanje patrijarhalnih društvenih standarda, te ženski ili muški u kojima je cijeli spektar odnosa a samim time i plesova (prijateljstva, natjecanja, nepovjerenja, upoznavanje...), zatim muški trio koji tako jasno sliku muškog nadmetanje i potrebe za priznanjem ali Livio, Nikša i Šimun grade ga više simpatično nespretno negoli agresivno kompetitivno (kakvi su ti plesovi zaista znali biti) i kroz smijeh sam zaključila da oni zapravo i ne shvaćaju zašto bi sad jedan od njih trojice morao biti Alfa mužjak, hvatanje u kolo u kojem se svi trude ispoštovati pravila ali nekako ne ide itd. Ta nemogućnost ujednačavanja, zaigrani i često nespretni pokušaji sparivanja, ustrajavanja na svom koraku, razno-razna odustajanja i spajanja vrlo često izazivaju komični efekt, ali na trenutke kao i da brinu. Formalni elementi narodnih plesova su tu, jasno vidljivi i prepoznatljivi ali uz dozu samoironije spram samog izvođenja tih tradicionalnih obrazaca koji su, čini se, izgubili ishodišni smisao. Postoji li mogućnost autentičnog, proživljenog izvođenja, pronalaženje tjelesnog pamćenja?
Situacije se grade, igra raste, sve je više izvođača istovremeno na sceni, ne nužno u istom kolu nego u grupicama, brže su izmjene i lagano kreće i verbalni folkor. Čini mi se da ga započinje Livio (koji već i ranije asocira na svojevrsnog kolovođu. Sa svojom veličanstvenom vertikalom i dizanjem ruke te davanjem znakova) i to uzvikom „Ajmo!" koji je, izveden snažno i kao bič u nekakvom nesrazmjeru sa samom njegovom pojavom a i načinom kretanja koja odiše urbanom intelektualnom profinjenošću, ispunjen komičnim odmakom. Svatko nalazi svoje naredbe, dinamika raste, komično je a opet... vidimo grupu ljudi u kojoj svatko drži svoju poziciju, svoj pokret koji repetira, gledajući u publiku, stvara se slika i onda mrak.
Ovdje kreće ona druga, mračna strana kola. Lice i naličje. Dan i noć. Ništa ne vidimo ali čujemo kao žubor vode, glasanje životinjica, tihu djevojačku pjesmu... folkor povezan sa zemljom i prirodom. Sa vodom. Čitala sam da je u Lici, u svakom selu postojalo mjesto pored vode na kojem se plesalo na određeni dan u godini. Vjerovalo se da kod izvora vode plešu i vile. I ta scena u mraku zaista nosi nešto takvo. Nježno i plaho. Istinsko zajedništvo se ovdje prvi put osjeća u potpunosti. Zajedno grade zvučnu sliku koju odjednom propara glas Nikše Butijera. Kreće kroz zaziv imena koje se repeticijom i dodavanjem pretvara u rečenicu. Pa u solilokvij. I on ne posustaje. Sve je glasniji i odlučniji u tim repetitivnim verbalnim izljevima s komičnim elementom narodski vulgarne rime koja vrlo brzo prelazi u tragično i bolno. Nasuprot još tišoj pjesmi i žuboru. Odjednom me pogodila bolna rustikalnost. Nekakav skup asocijacija na raznim razinama. Agresija nad čovjekom i prirodom. Oksimoron pripadanja a ne osjećanja.
Ponovo se pali svjetlo i scena je prazna. Prvo se diže troje mladih plesača i kreću plesati svoje kolo. Ostali se polako priključuju. Ovaj put fokus je više na unutra. I ponovno se dijele na sola, duete i grupe ali nekako prirodnije. Dok se na kraju postupno ne uhvate u jednu liniju koja se u pažljivom očuvanju forme okreće oko svoje osi; postaju jedno zajedništvo – koje je još uvijek moguće!?
© Anja Đurinović Rakočević, PLESNA SCENA.hr, 12. prosinca 2019.
Kolo
autori Petra Hrašćanec i Saša Božić
koreografija Petra Hrašćanec, dramaturgija Saša Božić
izvode: Livio Badurina, Nikša Butijer, Ema Crnić, Jelena Miholjević, Una Štalcar Furač, Šimun Stankov, i umjetnice Ansambla Lado: Klara Kašnar i Ana Drobina
