Martina Nevistić pokazuje se kao zanimljiva umjetnica koja uspješno funkcionira i na polju organizacije i menadžmenta i samih umjetničkih ostvarenja. Povod ovom osvrtu i kratkom razgovoru s umjetnicom njezina su dva posljednja eksperimentalna video/filmska ostvarenja Apollonian i Pulsar. (Apollonian je prikazan i na Off gerilskom izdanju festivala Centar – međunarodni filmski festival – Fokus: Plesni film u okviru Platforme HR umjetničke organizacije TALA u Hali V u Zagrebu, a Pulsar u Galeriji Greta u lipnju te u studenom ove godine.) I jedan i drugi film izvrsno su konceptualno zaokruženi u poetičnu cjelinu koja pokazuje eksperimentalnu filmsku umjetnicu na koju svakako treba obratiti pažnju i početi ozbiljno vrednovati. Martina Nevistić odlično reagira na kratke forme koje traže jak osjećaj koncepta. U video radovima, koji su zapravo na granici video umjetnosti i eksperimentalnog filma, baš taj koncept, sažetost teme i poruke koja pogađa u srž, dolazi do izražaja u gotovo nepogrešivoj strukturi teme koju obrađuje. Apollonian je koncipiran kroz tri dinamične pokretne slike koje razdvajaju filmski kadar na koji se naslanja tekst, ali je jednako neovisan o njemu. Naime, film bi i bez teksta bio jednako zanimljiv, ali je ovako dobio još jednu dimenziju. Pulsar, koji je nedavno publika imala prilike vidjeti i u Galeriji Greta u Zagrebu (a u nedjelju 8. prosinca i na 3. Programu HRT-a u okviru emisije Arts a la Carte: Ples na filmu, film na plesu) kreće se iz prostora u prostor, kružno. Naime, u ovom filmu jedan prostor postaje mnoštvo prostora čime se ostvaruje slojevitost značenja. I ovdje vizualne elemente podupire bogat tekst koji jednako kao u Apollonianu dodaje dimenziju kojom se gledatelje potiče na razmišljanja.
Današnja umjetnička praksa ruši granice ne samo između određenih umjetničkih područja i vrsta nego i između umjetnosti i znanosti?
Suvremena umjetnost danas propituje koje su granice i pomaci u umjetničkim praksama, izlazi iz tradicionalnih umjetničkih prikaza, tako sam od najranijih radova, sa suradnicima i sukreatorima propitivala različite formate radova. Gledajući u kontinuitetu, najveći naglasak je na suradnji s vizualnim umjetnicima iz područja likovne, novomedijske, filmske umjetnosti. Moja početna točka stvaranja je kako izvrnuti perspektivu gledanja na pokret, na ples. Danas smo svi pod utjecajem digitalnih i novih medija, bez obzira u kojoj mjeri ih koristili ili konzumirali, pa se tako film i video kao sredstvo izražavanja upliću u moj rad. Općenito, intrigira me povezanost između znanosti i umjetnosti to jest njihova međusobna komplementarnost. Slažem se s Galetom, koji je u svojim predavanjima govorio kako znanost odgovara na pitanja, dok ih umjetnost postavlja putem kreativnosti.
Ples je prisutan u filmskoj umjetnosti tijekom čitavog razvoja te umjetnosti, ali danas je vjerojatno u najzanimljivijoj fazi tog procesa koji otkriva neke nove i sasvim drugačije svjetove, i umjetničke i naše, ljudske, svijesti istovremeno.
Kada gledamo genezu razvoja plesa, vidimo kako suvremeni ples ima na neki način bližu optiku gledanja, intimniju, senzorniju, minimalističniju. Ako uzmemo kazališni crni box kao okvir gledanja i zamijenimo ga s okvirom kamere, dobiva se na nekoj drugoj optici gledanja, i pridavanju većeg značenja baš tome što želimo da gledatelj zapazi. Video prikaz, film, daje nam tu iluzornost blizine i povećava detalje tog prikaza specifičnog senzibiliteta. Film je na neki način trik i pruža različite montažne mogućnosti koji pospješuju iluziju.
Apollonian se bavi spuštanjem čovjeka na Mjesec, dok Pulsar, prema nazivu za rotirajuće zvijezde, evocira svemirska prostranstva i njima bliska znanstveno-fantastična ostvarenja, nadahnjujući se književnim i filmskim klasicima tog žanra.
I u nekim svojim prošlim radovima kao što su Horizont događaja i Luna Malekova bavila sam se temama svemira, drugih dimenzija, referirala se najviše na fiziku – fiziku pokretanja i propitivanja čovjekovog bivanja u cijelom svemirskom prostranstvu i težnji kuda idemo kao civilizacija. Intrigira me potencijalna mogućnost putovanja na Mars, života na Mjesecu ili rada na nekom asteroidu. Dobro znani Gene Rodenberry je u svojim knjigama i scenarijima za Star Trek već promišljao tu perspektivu. Apollonian je zapravo multimedijalan projekt, koji se u originalu sastojao od filmskog prikaza i žive izvedbe. Kako je filmski prikaz funkcionirao i sam za sebe, odlučila sam ga montažom spojiti kako bi u samostalnom formatu video prikaza/filma projekt duže živio. U projektu su sudjelovale plesačice Petra Chelfi i Lana Hosni, snimatelj Neven Petrović, glazbenik Višeslav Laboš, vizualna umjetnica i montažerka Dora Đurkesac, scenografkinja, kostimografkinja, dizajnerica i vizualna umjetnica Martina Granić te dramaturginja Nina Gojić. Video materijal Apolloniona sastoji se od tri grida prikaza koji dramaturški funkcioniraju u cjelini, a prate već spomenutu temu spuštanja na Mjesec.
A Pulsar?
Plesni eksperimentalni film Pulsar koreografski promišlja tijelo koje se prilagođava promijenjenim fizikalnim uvjetima, karakteristikama pulsara, kojima je svojstveno brzo rotiranje, spiralno kretanje, stezanje, pulsiranje. Dovodi u odnos prostore i tijelo te poetsko filozofski narativ u obliku unutarnjeg monologa, što oblikuje sadržaj i atmosferu neke distopijske budućnosti kakvu možemo naći u znanstvenoj fantastici. Dio kreativne ekipe Pulsara su dugogodišnji suradnici glazbenik Višeslav Laboš, montažer Miro Manojlović, kolorist Luka Matić, snimatelj i fotograf Neven Petrović te nova suradnica koja je bila dramaturška podrška i autorica narativa Ivana Slunjski.
Ostvarujete dobru suradnju s vašim suradnicima na filmovima. To se vidi po tome što su vaši filmovi jedan organizam koji drži sve elemente na nivou svjesne suradnje unutar jedne koncepcije.
Moji suradnici su iznimno kreativni i talentirani ljudi u svojim područjima umjetnosti i stvaralaštva, ali i dragi prijatelji. Za kreativno stvaranje razumijevanje je vrlo bitno, kako ono na ljudskoj razini, tako i u senzibilitetu rada.
© Ljiljana Mikulčić, PLESNA SCENA.hr, 20. prosinca 2019.