Plesna scena.hr

Što je s Godardom?

Zagrebački plesni centar: Stvari su kakve jesu, kor. Eni Vesović

• 
  
  Dva mladića i djevojka nasred kafića započinju plesati i uzastopce ponavljati jednu te istu plesnu sekvencu. Pucketaju prstima, plješću, lupkaju nogama o pod, ljuljaju bokovima. Svira blues, ali na momente prekida, iako oni i dalje plešu, svaki u svome filmu. Za vrijeme plesa narator opisuje o čemu trenutno razmišljaju. Ovo je jedna od kultnih i često citiranih plesno-filmskih scena, ona plesa Odile, Franza i Arthurea u Neobičnoj bandi Jean-Luca Godarda iz 1964. godine.

  Iako je plesna predstava Stvari su kakve jesu autorica Eni Vesović i Mirne Rustemović inspirirana novovalovskim Godardom, ovu scenu u predstavi nećete vidjeti, ali zato sadrži niz suptilnijih filmskih referenci. Tako je naslov preuzet iz monologa glavne protagonistice Nane iz filma Živjeti svoj život (Vivre sa vie), čiji tekst o odgovornosti za vlastite odluke i odnosu misli i jezika također i izgovaraju izvođačice u predstavi. Glazbeni broj 24 mila baci Adriana Celentana preuzet je primjerice iz filma Prezir (Le Mepris), a povremeni prekidi usred glazbe i pokreta u predstavi, prepoznatljiv su Godardov filmski postupak. Crvena, plava i žuta majica koju nose izvođačice također asocira na Godardov kolorit, a rekviziti na njegove scenografije.

  Međutim zašto su autorice uzele citirati baš Godarda i što su time željele postići? Dijelom, čini se, im jesu u fokusu ženski likovi čijim se egzistencijalnim pitanjima Godard nerijetko bavio, tematizirajući komodifikaciju žene u medijima, prostituciju, potrošačku manipulaciju. Izvođačice se u predstavi često gledaju u ogledalo, šminkaju, češljaju i gledaju u fotografije.

  Drugo moguće čitanje, puno snažnije vezano uz Godarda, jest artificijelnost čitave kazališne situacije. Pri tome autorice predstave ne eksperimentiraju poput njihovog filmskog uzora, ali tematika je itekako konzistentna dosadašnjim preokupacijama Eni Vesović, a to su izvođačka greška i odgovornost, kao i gledateljeva percepcija.

  
  
  U na trenutke komičnoj interpretaciji Hrvojke Begović, Eve Kocić i Dore Kokolj ove žene neprestano poziraju ili se namještaju za „izvedbu“. Kao što je Godard često različitim postupcima podsjećao gledatelja da gledaju film i da je cijela „priča“ namještena, tako i one s neskrivenom nervozom popravljaju odjeću, uvlače trbuh, uzastopce ponavljaju iste fraze,  korigiraju gdje stoje u odnosu na druge i gestama oponašaju manipulaciju zamišljenim predmetima, dok im u pozadini pomaže metronom. Čak i kada krenu plesati u ritmu glazbe, ona se nekoliko puta zaustavlja na neočekivanim mjestima, jednako kao što i one ostaju zamrznute u pozama. Što Hrvojki Begović pri tome manjka u plesnosti, ona nadoknađuje glumstvenošću, dok obrnuto vrijedi za Evu Kocić i Doru Kokolj. Kada izgovara spomenuti monolog iz Vivre sa vie, pokret i geste Hrvojke Begović „neposlušni“ su i u kontradikciji s tekstom: svaki put kada kaže odgovorna sam, pada na leđa, jer dok je u realnosti odgovorna za svaku odluku i slobodna, na pozornici je uvijek u funkciji neke ideje.

  
  
  Koreografski, svaka je od njih zatočena unutar istih gesti koje s vremenom, nakon dovoljnog broja ponavljanja, počinju prisvajati i na njima graditi vlastitu interpretaciju uloge. Kraj pak donosi obrat scenografije i tada sve što je na početku bilo fingirano izgleda stvarno i stvari su kakve jesu: Eva Kocić ne pravi se da samo lista knjigu već ju čita i konačno pali lampu, Dora Kokolj konačno obuva cipele na petu što je ranije fingirala, a Hrvojka Begović konačno koristi telefon, iako mu je kabel i dalje naravno iskopčan.

  Koliko je predstava Stvari su kakve jesu vjerna Godardu, bolje će moći prosuditi filmski kritičari i dobri poznavatelji njegovog opusa, a njima će predstava možda biti i suvislija. Meni se čini da ostalima neće funkcionirati.
  
  Produkcija: Zagrebački plesni centar
  
  Koreografija: Eni Vesović
  Dramaturgija: Mirna Rustemović
  Oblikovanje svjetla: Marino Frankola
  Oblikovanje zvuka: Eva Kalogjera
  Fotografije i snimanje: Pavel Posavec
  Grafičko oblikovanje: Luka Borčić
  
  Izvedba i koautorstvo: Hrvojka Begović, Eva Kocić, Dora Kokolj

  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 10. siječnja 2020.

Piše:

Jelena
Mihelčić