Plesna scena.hr

U pravoj trash maniri

Malo Sutra, Domino, Zagreb: Kill B., autori Mia Zalaukar i Bruno Isaković

• 
  
  Kill B. predstava je u kojoj plesni umjetnici i dugogodišnji bliski suradnici Bruno Isaković i Mia Zalaukar u središte pažnje stavljaju svoj odnos. U tom odnosu Isaković je u ulozi autora, redatelja i koreografa, a Mia Zalaukar glumice, plesačice i suradnice. Takva podjela uloga, unatoč prijateljstvu i bliskosti povlači niz kontroverzi oko hijerarhije moći, autorstva i objektivizacije izvođača, i tom se nelagodom bavi ova predstava. Kako bi uokvirili temu, autorski se tim okreće kultnom filmu Kill Bill Quentina Tarantina i liku Mladenke koja je nastala u suautorstvu glumice Ume Thurman i Tarantina. Kill Bill filmski je tornado transkulturalnog ekstremnog filmskog nasilja, a posveta je raznim akcijskim i animiranim žanrovima. Prati lik super-heroine Betarix Kiddo aka Black Mambe aka Mladenke u njezinoj nezaustavljivoj osveti i putu da ubije Billa.
  
  Kompleksnost suradničkog i osobnog odnosa Tarantina i Ume Thurman postala je kontroverzna u svjetlu nedavnog #MeToo pokreta unutar kojeg je i Uma Thurman svjedočila protiv producenta filma Henrya Winesteina. Slijedom razotkrivanja raznih razina nasilja nad glumicama unutar američke filmske industrije, Thurman je progovorila i o automobilskoj nesreći tijekom snimanja Kill Billa koju je uzrokovao nemar i prisila Tarantina, kao i njegovom korištenju sadističkih redateljskih postupaka. Tarantino petnaest godina kasnije ipak predaje snimak nesreće Umi Thurman, a i na tu se građu Isaković i Mia Zalaukar u jednom segmentu predstave referiraju.
  
  Odnos u kojemu se u ime umjetničkog zanosa prelaze granice kolegijalnog i ravnopravnog, odnosno u kojemu se probijaju granice emocionalne i fizičke sigurnosti izvođača kao tematski smjer ove predstave realiziran je nizanjem eklektičnih scena kojima je referentni okvir film Kill Bill. Iz tog mega-popularnog hita autorski tim seli na scenu prepoznatljivu i bombastičnu građu koja će zasigurno osigurati zanimanje gledatelja, na temelju koje eksperimentiraju izvedbenim kodovima i medijima, a privatnom odnosu Mije i Brune dodaju drsku i duhovitu dozu trash referentnosti. Ono što preolako zaobilaze dublje je oslovljavanje psihologije dominacije i požrtvovnosti unutar odnosa autor – izvođač, kao i fenomen ekstremnog filmskog nasilja unutar globalno prisutne industrije zabave.
  
  Prvi ulaz publike susret je s izravnim citatom početka filma, tako Mladenka – Mia leži na ulazu u dvoranu, doslovno na putu publike, odjevena u vjenčanicu i prekrivena do pola filmskim trakama. Taj detalj – izvođačica koja se polako izvlači iz filmskih traka kako bi igrala filmski lik – u svojoj doslovnosti daje duhovit i dovoljno ironičan ulaz kojim dalje pratimo razvoj predstave.
  
  Citat iz filma se nastavlja, tako izvođačica puzi preko scene paraliziranih nogu i nakon mučnog penjanja na malu pozornicu izvodi scenu potresnog plakanja i naricanja. Ovdje se, kako na scenu ulazi Isaković i snima izvođačicu live kamerom, događa prvi skok izvedbenog kôda. Time situacija postaje složenija i nelagodnija, jer iako je jasno da izvođačica izvodi i da je u pitanju citat filma, njezina je izvedba stvarni tjelesni čin koji prenosi iskustvo boli. Prisustvo kamere koja ulazi u detalje tijela koji se projiciraju na velikom platnu na dnu scene, stavlja publiku u poziciju duplog voajera, a izvođačicu u poziciju trostruke izloženosti.
  
  Autori napuštaju taj smjer pa u slijedećoj sceni koju imenuju Proba, Bruno koreografira Miju tražeći od nje nemoguće. No, protagonistica uzvraća i iz plesačice se transformira u akcijsku junakinju koja prema kraju predstave demonstrira sekvencu borilačkih vještina, vrlo duhovito i spretno praćenu zvučnim efektima. Pobuna ide dalje tako, umjesto da kao Mladenka B.-u raznese srce dodirom dlana, Mia u pravoj trash maniri, iščupa svojem scenskom B.-u muda, koje onda on zaustavljajući fiktivnu probu-predstavu skuha i ponudi prijateljici i suradnicima…  Predstavu privodi kraju Mijin solo koji izvodi smiješeći se publici, sve više dižući dinamiku i kompleksnost plesačke građe, ali i dalje uživajući u svom vlastitom kretanju s dozom klupske atmosfere i manire.
  
  Kill B. dinamična je predstava u kojoj se zabavljaju izvođači i publika s povremenim upadima u nelagodu i nejasnoću namjere pojedine scene. Funkcionira kao parkour kroz reference na film Kill Bill i odnos U & Q aka M & B poigravanjem mogućnostima izvedbe filma i filmskog lika unutar kazališnog prosedea, izvedbe predstave i izvedbe privatnog odnosa. Iz svih tih postupaka događa se zanimljiva višestruka pojavnost i umnožavanje identiteta izvođačice. Mia Zalaukar s lakoćom prelazi iz jednog kôda izvedbe u drugi, s finom mjerom drame, trash ironije i plesačke spreme. Sukladno ikoničnom liku kojim se bavi središnje je mjesto predstave koju nosi svojim neposrednim i jednostavnim, a izvođački investiranim pristupom.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 17. siječnja 2020.
  (Osvrt na temelju preptremijerne izvedbe 20. prosinca 2019. u ZPC-u.)
  
  Kill B.
  autori Bruno Isakovic i Mia Zalukar
  dramaturgija Vedrana Klepica, oblikovanje zvuka Hrvoje Nikšić, oblikovanje svjetla Sasa Fistrić, kostimografija / scenografija Zdravka Ivandija Kirigin, martial arts savjetovanje Leo Rafolt
  koprodukcija Malo Sutra, Domino, partneri Zagrebački plesni centar, Kazalište Kamenjak

Piše:

Iva Nerina
Sibila