Zagrebačko Kino Tuškanac je unutar programa Portreti redatelja 2020. godinu započeo velikom retrospektivom kontroverznog španjolskog redatelja Pedra Almodóvara. Ciklus od osamnaest Almodóvarovih filmova prikazani su u periodu od 2. siječnja do 11. siječnja 2020. godine, a filmski program započeo je s romantičnom psihološkom dramom Pričaj s njom iz 2002. godine. Film koji prema struci nosi titulu jednog od najuspješnijih Almodóvarovih redateljskih ostvarenja, potvrđuju i mnogobrojne nagrade kao što su: Oscar za najbolji originalan scenarij (2002), Europske filmske nagrade za najbolji film, režiju i scenarij (2002), Zlatni globus za najbolji film na stranom jeziku (2003), Nagrada BAFTA (Britanske akademije filmske i televizijske umjetnosti) za najbolji originalni scenarij i najbolji film na neengleskom jeziku (2003) i dr.
Drama se temelji na upoznavanju i usložnjavanju odnosa, prijateljstva, ljubavi i komunikacije između četvero protagonista, od kojih su dvojica muškaraca aktivni dok su dvije žene oko kojih se vrti njihova komunikacija, samo tjelesno prisutne. Benigno, medicinski brat fatalno je zaljubljen u Aliciju, djevojku koja je prije automobilske nesreće plesala balet, a poslije se našla kao pacijentica u njegovoj bolnici. Marco je novinar koji intervjuira toreadoricu Lydiju, a kako su oboje u periodu ljubavnog brodoloma nesigurno započinju vezu, koja je prekinuta njezinom nesrećom.
Zaplet leži u propitivanju ideologije muško – ženskog odnosa, ali u almodóvarovskom pomaku. Osim intrigantne teme, zanimljivost filma leži u redateljevoj odluci integracije odabranih segmenata plesnih radova njemačke koreografkinje Pine Bausch u izvedbi ansambla Plesnog kazališta Wuppertal. Odabrani isječci plesnih predstava Café Müller (koji, prema samom redatelju „savršeno posreduje stanje limba u kojem se protagonisti nalaze“) i Masurca Fogo smješteni su na početak i završetak filma, dakle uokviruju filmsku priču te kao redateljeve reference otvaraju slojevitost značenja i ublažuju prijeporna tematska pitanja filma.
Već u prvoj sceni protagonisti Benigno i Marco sjede u kazališnoj dvorani, a Marco je pod razvidno snažnim dojmom predstave Café Müller (izvedba s Pinom). S njima gledamo poznatu scenu dvije plesačice u dugim bijelim, laganim haljinama poput spavaćica, koje se kreću zatvorenih očiju nalik mjesečarima, ispruženih ruku otvorenih okrenutih dlanova ispred tijela, kroz prostor prepun crnih barskih stolova i stolica. Muškarac u crnom odijelu uznemireno, ali predano i usredotočeno prati ženu u prednjem dijelu scene, te mahnito odguruje barske stolice i stolove kako bi joj raščistio put i omogućio njezino nesvjesno, nepredvidivo kretanje unutar prostora.
Tom početnom referencom redatelj kao da anticipira sudbinu protagonistica Alicije i Lydije, koje se međusobno ne poznaju, ali će se naći, umotane u bijele plahte, u jednakom stanju kome u istoj bolnici, onom koje je povezalo dvojicu njihovih muškaraca. Poveznicu njihovih života prije nesreće pronalazimo u snažnoj fizičkoj manifestaciji onoga čime su se bavile: Alicia je vježbala klasični balet, a Lydia je bila toreadorica.
Na taj inicijalni problem redatelj uvezuje i nanosi slojeve novih izazovnih kontroverzi, pretežno kroz odnos Benigna prema Aliciji koji je jednosmjernog oblika. Benigno kroz svoj posao njege pacijentice razvija devijantan ljubavni odnos prema Aliciji koji ga potiče na zanimanje za ples i odlazak na predstavu Café Müller – kako bi činio ono u čemu bi Alicia uživala. Opisujući joj predstavu, on joj govori o muškarcu kojega je sreo na predstavi (Marco) koji je emotivno plakao tijekom predstave i unatoč tome što nije siguran zašto, ali izgledalo mu je prelijepo. Opisuje joj scenu s predstave u kojoj muškarac najtužnijeg lica razmiče stolove i stolice te čisti put ženi, govori sa divljenjem i začudnosti o ženama koje izgledaju kao da mjesečare. Redatelj ovom scenom projicira i utjelovljuje Benigna kroz muškarca u crnom odijelu u predstavi Café Müller kojeg plesačica ne vidi, odnosno nije svjesna njegovog prisustva, dok je on strasno i angažirano brine o njezinom tjelesnom integritetu.
Za razliku od Benigna, Marco ima poteškoću u pronalaženju načina kako uspostaviti odnos s nesvjesnom Lydijom. Zatečen u situaciji bolničke sobe, Marco se iskreno sprijateljuje s Benignom koji ga prepoznaje kao muškarca koji je plakao na Pininoj predstavi. Benigno mu pomaže opstajati uz Lydiju, iako Marco ne primjenjuje njegove savjete, niti dijeli poglede na situaciju u kojoj se nalaze; a Lydia umire.
Iako nije citirana, u filmu možemo prepoznati još jednu scenu iz predstave Café Müller koja utjelovljuje navedenu dinamiku odnosa Benigna prema Marcu s Lydijom. Muškarac i žena stoje u zagrljaju, a zatim dolazi drugi muškarac i postavlja ih poput marioneta u pozu ljubavnog poljupca pri čemu ženu stavlja u naručje muškarca, iz kojeg ona isklizne i pada na pod. Nakon nekoliko ponavljanja i ubrzavanja postavljene radnje, muškarac i žena bez pomoći drugog muškarca mehanički, kao po naredbi i navici, nastavljaju s postavljanjem u zadani položaj što iznova završava njezinim padom iz muškarčevih nestabilnih ruku. Ta radnja bezuspješno se ponavlja dok ne odustanu od iscrpljenosti.
Nakon što osoblje u klinici spozna da je Alicia silovana i trudna, Benigno je osuđen i zatvoren te počini samoubojstvo zbog nemogućnosti bivanja uz Aliciju. No, tijekom poroda (mrtvorođenčeta) Alicia se budi iz kome. U završnoj sceni filma vidimo je u kazalištu s baletnom pedagoginjom Katerinom (koja je dolazila u bolnicu i tu se družila s Benignom i Marcom) na drugoj predstavi Pine Basch: Masurca Fogo. Alicija primjećuje u publici Marca koji plače, te za vrijeme pauze počinju komunikaciju.
Redatelj je za završetak izdvojio dvije scene iz predstave kroz koje najavljuje mogući, željeni rasplet priče, odnosno uplićući memoriju prostora, prijateljstvo Marca i Benigna začeto u istom kazalištu pod utiskom antropološkog laboratorija Pine Bausch, Almodóvar anticipira budući odnos Alicije i Marca. U prvom isječku vidimo ženu u šarenoj haljini, ona se svjesno predaje muškarcima koji ju manipuliraju i prenose kroz prostor. S vremena na vrijeme približe joj mikrofon u koji izdahne, prilikom čega dvojimo o značenju izdaha – užitak ili bol? Vrhunac te scene je trenutak kada muškarci ženu podignu visoko, a potom se ona potpuno prepušta padajući u ruke muškaraca koji ju spremno dočekuju. Plesačica u cvjetnoj haljini, njezina svjesnost prepuštanja te uzdasi koji evociraju i bol i užitak, suptilna su, moguća paralela s Alicijinim stanjem buđenja iz kome, povratak u život koji je ujedno sretna i bolna spoznaja.
Druga scena predstave prikazuje parove koji kroz plesni korak ulaze na pozornicu: žene u laganim, prozračnim, šarenim haljinama, a muškarci u ležernim košuljama i šeširima. U sljedećem kadru vidimo Aliciju i Marca u gledalištu koji se osmjehuju i pogledavaju, a između njih jedno prazno mjesto koje označava prisutnu odsutnost Benigna, nevidljive spojnice između njih dvoje. Kadar se vraća na pozornicu: većina plesača se razilazi polagano, a jedan mladić odlazi od svoje plesne partnerice i prilazi jednoj djevojci. Iako ne čujemo razgovor, govor tijela nam otkriva udvaranje i uzajamni interes. Kontrastno početku, scena je svijetla i prostrana, a scenografska pozadina ispunjena zelenim lišćem i ponekim izvorom vode što asocira proljeće, vitalnost, buđenje i novi početak.
Poput Almodóvara, Pina Bausch kroz svoje radove uspostavlja odnos s publikom, u kojemu su mogući svi oblici reakcije, osim ravnodušnosti. Pomoću metode jukstapozicije, kolaža i principa montaže, Pina Bausch u koreografskom pristupu istovremeno stvara višeslojnost perspektive kontroverznih tema pomoću kojih zadržava pozornost afektivno angažirajući gledatelje.
Kompleksnost i isprepletenost ljudskih odnosa, a osobito slojevitost muško-ženskih odnosa kroz poigravanje perspektivom, pitanja identifikacije s protagonistima, propitivanje viđenog i osjetilnih doživljaja, te posljedičnih dojmova s razvojem radnje, tematski su nazivnik redateljskog pristupa Pedra Amlodóvara i koreografskog pristupa Pine Bausch. U filmu Pričaj s njom redatelj je utkao još jedan zanimljiv detalj Pininog umjetničkog diskursa koji je ujedno i redateljski pristup protagonistima drame. Po povratku s predstave Café Müller, Benigno donosi Aliciji poster Pine Bausch s njezinom posvetom Aliciji: „I hope you overcome all your obstacles and start dancing!“ u čemu se ne krije samo želja za uspješnim savladavanjem životnih prepreka nego i poruka za osobnim otkrivanjem životne motivacije koju ples simbolizira. Ta fascinacija tajanstvenim pogonom života, radoznalost i angažiran interes za sve ono što ljude pokreće dubinski povezuje velike umjetnike i majstore svoga medija: Almodóvara i Pinu Bausch.
© Martina Terzić, PLESNA SCENA.hr, 14. veljače 2020.
KNJIGE
ČASOPISI
PORTRETI
SNIMKE I ONLINE