Solo Biljkabićekoža Ive Nerine Sibile izveden je na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu 15. siječnja 2020. godine. Prvi je put izveden 2017. u sklopu izvedbene konferencije Ranjiva tijela Umjetničke organizacije Četveroruka. Rad je bio odgovor na tematske odrednice konferencije koja se bavila fizičkom ranjivosti i ranjivosti izvedbe. Druga verzija sola rađena je za Galeriju Miroslav Kraljević, odnosno program Čvorište (studeni 2019.), gdje je Sibila uvela arhivsku građu u izvedbu, igrajući se pitanjima izvedbe kroz izlaganje arhivskog (auto)biografskog materijala.
Posljednja verzija rada koju je Sibila prikazala pred studentima Studija neverbalnog teatra, glume i lutkarstva, vraća se ranjivosti i izloženosti kao glavnim okosnicama sola, a uz to ostavlja modus javnog izlaganja prikupljenih faktografskih sadržaja u obliku fotografija, plakata, raznih izvadaka iz publikacija. Služeći se objektivnim, dokumentarnim biografskim materijalom, nenapadno otvara prostor izlaganja sebe i onoga što ju je nasljedno obilježilo kroz dvije generacije žena u svojoj obitelji. Arhivska građa koju predstavlja odnosi se na njezinu majku Ivanu Miholić (udanu Gattin) i baku Sofiju Cvjetičanin. Obje su bile plesne umjetnice, stoga se ova izvedba neizbježno dotiče teme umjetnica, ženskog plesnog i književnog stvaralaštva, obiteljskih i rodnih uloga, intimnih obiteljskih odnosa i njihove neposrednosti te ranjivosti koju takvi odnosi sa sobom nose.
Solo započinje prekrivanjem vlastitih ruku tankim slojem gipsa, ostavljanjem da se suši te namjernim, ali opreznim i polaganim, kretnjama koje izazivaju otvorene pukotine, na kraju i oslobođenje i dobivanje radnih ruku sposobnih za daljnji rad. Zatim izvođačica čita medicinsku dokumentaciju koji opisuje teške tjelesne ozlijede mlađe ženske osobe nastale u nesreći, a kasnije se kroz razgovor s autoricom saznaje da je riječ o osobno proživljenom slučaju. Čita i dva teksta iz Čitanke (publikacije nastale iz već spomenute konferencije za koju je inicijalno solo nastao) pa sama pušta glazbu, Chopinov Nokturno op. 9, no. 1, i nekoliko minuta pleše. Slijedi svojevrsno izlaganje o autoričinoj baki i majci u kojem se isprepliću njihovi rukom pisani tekstovi, tekstovi o njihovim izvedbama, biografske crtice, osobna iskustva i fotografije. Tim kontrastom objektivnog i udaljenog te osobnog i proživljenog stvara ravnotežu koja je potrebna kada autor/izvođač iznosi ono što osjeća svojim privatnim, ranjivim, čak i bolnim, dijelom sebe. Tako se uspješno ogradila od patetičnosti, iako ponekad s njim koketira (na primjer u izboru glazbe, koji je referenca na baku koja je to često svirala u kućnoj atmosferi).
Nakon izlaganja zaista impresivnih crtica iz života svoje bake i majke slijedi zatvaranje rada u hermetičniju formu kratke dramske izvedbe, gdje se publici, poput kakve avangardne pjesme, samo slažu slike motiva i dobiva se neka općenita slika gubitka, odsustva, ožiljka, opet individualizirana s obzirom na takvu formu izvedbe. Igrajući se konceptualnim rješenjima kada su u pitanju osobne teme, Sibila spretno stvara komunikacijski zid između sebe i publike, pokazujući da ranjivost traži nježnost i empatiju s druge strane otvorene rane, a nerijetko i odmak.
© Nikolina Odobašić, PLESNA SCENA.hr, 20. veljače 2020.
