Karizmatična predstavnica slobodnog plesa

Gunhild Oberzaucher-Schüller i Ingrid Giel, Rosalia Chladek: Expresion in Motion, (englesko izdanje) K Kieser, München, 2011.

  • Gunhild Oberzaucher-Schüller, Ingrid Giel, Rosalia Chladek / Expresion in Motion (englesko izdanje= K Kieser, München, 2011.Prošle jeseni sam u Beču na izložbi Sve pleše. Kozmos bečkog plesnog modernizma u Theater Museum (vidi ovdje) našla i kupila knjigu Gunhild Oberzaucher-Schueller i Ingrid Giel o Rosaliji Chladek. Tako sam zapravo nakon 57 godina upoznala moju profesoricu, ravnateljicu Plesnog odjela Akademie für Musik und darstellende Kunst u Beču koju sam uz izuzetne napore upisala 1963. Ovaj tekst je zahvala za naše kratko druženje a možda i isprika, da se nisam prije potrudila nešto više saznati o njoj.

    Za Rosaliu Chladek sam prvi put čula i vidjela je 1962. godine kad je gostovala s prikazom svoje pedagoške metode u Školi za ritmiku i ples. Bila sam tada mlada nastavnica plesnih predmeta, okružena svojim bivšim učiteljicama: Anom i Verom Maletić te Emilijom Thaller. Kako sam nakon diplome na Školi imala stalno pitanje u glavi: „Je li to sve?“ Akademija u Beču je bila prva mogućnost da utažim želju za daljnjim obrazovanjem. Tu su se obrazovali plesači, koreografi i plesni pedagozi a iako je Rosalia Chladek, direktorica Plesnog odjela smatrala da je njena metoda i njena tehnika sasvim dovoljna za obrazovanje plesača modernog smjera, i da je balet „nepotreban“, očito je napravila ustupak općem uvjerenju i zahtjevima odgovarajućih ustanova, da bez klasične tehnike „nema profesionalnog plesača“. Na Akademiji je bilo pregršt zanimljivih predmeta, od Auftakta ponedjeljkom kao prvog sata u tjednu, na kojem smo s profesoricom povijesti umjetnosti i filozofije raspravljali najčešće o povezanosti pojedinih grana umjetnosti s bezbroj ilustracija, o filozofskim temama vezanim uz umjetnost i ples i sl. Zatim klasični balet, moderni ples, ritmika, akrobatika, Theatertanz (preteča jazz plesa na Akademiji), Wiesenthal tehnika (sestre Wiesenthal utemeljile su svoju tehniku koja se temeljila na valceru), glazbena grafika i – Rosalia Chladek, zbog koje sam i došla u Beč. No, zapravo, nisam ništa znala o njoj. Nije bilo interneta, literature, i mi u tadašnjoj Jugoslaviji nismo imali nikakvih informacija o svjetskoj ili europskoj plesnoj sceni. (A kad sam došla u Beč Chladek se ubrzo razbolila i nije je bilo do 2. semestra, a ja sam u proljeće, na ispitu nezgodno pala i polomila ligamente skočnog zgloba, što je bio nažalost kraj mom plesanju te sezone i u lipnju sam se vratila u Zagreb.)

    Rosalia Chladek jedna od najznačajnijih europskih plesačica, koreografkinja i pedagoginja modernog (slobodnog) plesa rođena je u Brnu 1905. godine u dobrostojećoj obitelji njemačkog porijekla. Kao trinaestogodišnjakinja upisuje školu Ritmike i glazbe u Brnu a 1920. odlazi na daljnje školovanje u Hellerau kod Dresdena. U to doba je Hellerau bio svojevrsni svjetionik, mjesto na koje su dolazili pedagozi i glazbeni, plesni i kazališni umjetnici jer se tu stvarala nova umjetnost pokreta. Inicijator zbivanja u Hellerau je bio Emile Jacques Dalcroze, glazbenik, koji je istražujući odnos pokreta, vremena, prostora i energije otkrio kako će pokret i tijelo služiti glazbi, odnosno razumijevanju glazbe. Bila je to ritmička gimnastika, euritmika ili kasnije samo ritmika. A taj novi koncept odnosa tijela i pokreta postaje i jedan od kamena temeljca novog plesnog vala izražajnog plesa, tzv.Ausdruckstanza. Kako Rosalia Chladek od početka svog školovanja pokazuje izniman talent, vrlo brzo nastupa u plesnim produkcijama Škole i stiče diplomu. Nažalost Dalcroze mora ubrzo napustiti Hellerau jer se njegove ideje i internacionalizam nisu uklapale u tadašnju nacional-socijalističku politiku Njemačke i škola u Hellerau se zatvara. Nastavnici i suradnici sele Školu u Austriju i 1925. otvaraju novu školu Hellerau-Laxenburg blizu Beča. Rosalia Chladek je pozvana da se priključi nastavnom kadru kao najmlađi pedagog. Ona predaje „gimnastiku“ ali je fascinirana plesnom grupom Valerije Kratine, u kojoj i pleše i ubrzo i samostalno nastupa sa svojim solo koreografijama.

    Osnivači nove škole Hellerau-Laxenburg žele se odmaknuti od osnovne Dalcrozeove ideje o ovisnosti pokreta i plesa o ritmu i glazbi te u svojim istraživanjima i pedagoškom radu uključuju i svijest o tijelu, pokretu (kinestetički osjećaj) i doživljavanje glazbe. Tako glazbeno obrazovanje kreće od svijesti o tijelu, a Dalcrozovu ritmiku nadograđuju prebacivanjem težišta na improvizaciju i stvaralaštvo, te se osjeća zaokret od pedagogije prema umjetničkom plesu.

    Rosalia Chladek djeluje u Novoj školi Hellerau-Laxenburg do 1938. s dvogodišnjim prekidom kada na poziv Konzervatorija u Baselu preuzima poziciju ravnateljice novootvorenog odsjeka za umjetnički ples. Smatra se da su to njezine najuspješnije, najkreativnije i najsretnije godine života kada ostvaruje niz vrlo uspješnih koreografija (poput Petruške, L'Histoire du soldat…) u kojima i sama pleše. Ona samu sebe doživljava kao trijadu, prvenstveno kao plesačicu, pa koreografkinju, pa pedagoginju. Kad se 1930. odlučila vratiti na lidersko mjesto u Hellerau-Laxenburg, ona se odlučuje za Chladek pedagogiju a ne za plesačicu-umjetnicu, što pred kraj života u intervjuima žali. Ali vjerojatno je presudila financijska sigurnost i ugled direktorice Gimnastičkog i plesnog odjela Škole i umjetničke voditeljice Plesnog ansambla Škole Hellerau-Laxenburg, a i ozljeda koljena, čije je posljedice kasnije vukla godinama. Tada je već bila poznata i priznata solo plesačica u cijeloj Europi kao jedna od pionira novog plesnog izričaja. Stvorila je svoj prepoznatljiv Chladek-sistem umjetničkog plesa i pedagoškog pristupa, Nije željela biti predstavnica izražajnog plesa, nego je samu sebe nazivala plesačicom slobodnog plesa. Rosalia Chladek je nesumnjivo imala auru autoritativne i nedodirljive umjetnice iako su je cijeli život mučile sumnje u sebe (što je pripisivala nesretnom djetinjstvu, odnosno osjećaju da je bila nevoljena u obitelji). S druge strane kao plesačica je bila izuzetno skladno građena: visoka, dugih nogu, gipke kralježnice, vrlo lijepih i izražajnih ruku i zavidne plesne tehnike. Mary Wigman ju je zvala „aristokratkinjom plesa“.

    Rosalia Chladek je 1932. bila pozvana na Koreografski natječaj u Parizu, gdje je sa svojom grupom i koreografijom Kontrasti osvojila drugo mjesto – iza legendarnog Zelenog stola Kurta Joossa. John Martin, američki plesni kritičar tom prigodom primjećuje da Rosalia Chladek unatoč mladosti posjeduje nevjerojatnu karizmu. Chladek je pozvana 1933. da koreografira Festival antike u Sirakuzi, što je onda i dalje uspješno radila i plesala sve do 1952. godine. Nastupa u Italiji, Parizu, Berlinu, a u Beču na Festivalu glazbe i plesa 1935. godine koreografira spektakl glorifikacije austrijske nacije s 224 plesača za šezdeset tisuća gledatelja.

    Njemačka je 1938. anektirala Austriju. Došlo je do velikih promjena, a nakon što je Austrija 1941. okupirana, osjeća se potpuno neprihvaćanje novog plesa. Stav njemačke nacional-socijalističke partije se najbolje očituje u riječima Josepha Goebbelsa, koje su za plesnu zajednicu zvučale kao objava rata: „Ples mora biti lagan, bezbrižan i veseo i pokazivati lijepa ženska tijela. Ples treba zadovoljavati samo naše osjete i osjećaje, a ne mozak. Inače nije ples već filozofija, a ja ću onda radije čitati Schopenhauera nego ići u teatar." A predstavnici novog vala stvarali su umjetničku formu, čiji je cilj bio prikazivati ljudske sudbine i njihove radosti i patnje. No iako su koreografije Chladekove puna unutarnjih sukoba (ona vrlo često utjelovljuje snažne ženske likove u djelima poput Marijin život, Dama s kamelijama, Jeanne d'Arc…) i njen ples nije senzualan, lagan i nema tu radosti života, ipak ona i dalje pleše i gostuje u Berlinu, Leipzigu, Dresdenu, Ateni, Pragu, Bratislavi, Rimu... Godine 1942. postaje direktorica Plesnog odjela pri Konzervatoriju u Beču, ali mora prihvatiti „estetski režim“ partije, te se nastava na Plesnom odjelu temelji na tri osnovna programa: klasični balet (špica), nacionalne plesne forme (koriste se naročito u operi) i novi umjetnički ples, izražajni pokret, koji ne isključuju jedan drugog, nego se nadopunjuju. A što se tiče njezinog umjetničkog djelovanja, zanimljivo je, da je 1944. u tijeku rata imala jedan od svojih najuspješnijih nastupa u Volkstheateru u Beču.

    Nakon rata izražajni ples više nije u modi i cijeni se balet, koji se njeguje uz operu, ali i modern dance, američki stil, koji je nastao paralelno s Ausdruckstanzom. I ona sama boravi i nastupa 1950. tri mjeseca u Americi, posjećujući škole plesnih umjetnika od kojih je Jose Limon ostavio najdublji utisak. Ali kritike na njen nastup su vrlo podijeljene: „To je sasvim drugačija estetika, ali je svejedno vrlo vrijedno pogledati i možda doživjeti našu prošlost.“ piše kritika smatrajući njenu koreografiju povijesnom, diveći se njenom „herojskom“ tijelu, stiliziranim pokretima, plesnoj tehnici... Godine 1952. Rosalia Chladek prelazi s bečkog Konzervatorija na Plesni odjel Akademije za glazbu i izvedbenu umjetnost. Gostuje opet u Njemačkoj s manjim uspjehom, snima film i 1957. stvara svoje zadnje odlično djelo Priča o vojniku. Prestaje plesati 1959. ali i dalje koreografira uglavnom sa svojim studentima. Akademiju ostavlja 1970. kao i svoj Plesni odsjek, da bi još sedam godina predavala na posebno oformljenom studiju „Moderni ples i plesni odgoj Rosalie Chladek".

    Principi pokreta kao temelj plesnog obrazovanja sistema Chladek daju široke mogućnosti za razvoj osobnosti u cjelini. Njen sistem temelji se na anatomiji i zakonima fizike. Postoji sila teža i naša vlastita energija. Između je široka skala stupnjevanja napetosti, energije između dva ekstremna pola: potpuna pasivnost i potpuna aktivnost ali i suprotnost između stabilnog i labilnog stava. S druge strane promatramo pokret, koji dolazi ili iz centra ili iz periferije, unilateralno ili bilateralno, zatim je tu centrifugalna i centripetalna sila, princip poluge i zamah, zalet.

    Zanimljivo je da je Chladek podučavala na način doživljavanja osnovnih principa; prenoseći sve verbalno, bez demonstriranja i imitiranja. Svaki pojedinac doživljava, osjeća, iskušava u vlastitom tijelu određeni zadatak zahvaljujući jasnoj terminologiji koju je Chladek razvila, i njezini učenici mogu izvoditi komplicirane plesne sekvence samo slijedeći verbalne instrukcije. Ona se obraća psihofizičkoj jedinki i potiče kreativnost. To naravno iziskuje sasvim drugu, svjesnu osobnost plesača, koji mora zaroniti duboko u sebe, osjetiti i doživjeti principe pokreta i iznijeti ih van, u svojoj formi, na svoj način. Smatrala je, da na taj način pruža i plesnim pedagozima i plesačima mogućnost razvoja vlastite plesne tehnike na njenim principima. Neke od njenih rečenica, koje je često ponavljala su: „Realiziraj svoj unutrašnji osjećaj u vanjskoj formi“; „Nemoj ponavljati već stvori novo“; „Nemoj se zadržavati na starom, razvijaj dalje“.

    Knjiga Gunhild Oberzaucher-Schueller i Ingrid Giel i polusatni intervju s Chladek (snimljen kad je imala 85 godina) koji sam vidjela na izložbi, potaknuli su me da preispitam svoja sjećanja. Priznajem da sam tada u Beču bila zatečena atmosferom na Akademiji, hladnoćom i nepristupačnošću same Rosalie Chladek, tako da mi se strogoća Ane i Vere Maletić u usporedbi s bečkom činila smiješnom. Naravno da joj ne zamjeram da sam, da bih došla k njoj na razgovor na koji sam bila pozvana, morala pozvoniti i čekati da se upali crveno ili zeleno svijetlo. Ali komunikacija mi nije bila ugodna; no možda sam se i ja nakon moje povrede trebala drugačije postaviti, potruditi, pitati, razgovarati? Svakako Rosalia Chladek je bila plesna umjetnica iznimne osobnosti o kojoj se u našoj sredini nije znalo, pa je ovo jedan kasni, vjerujem nikad zakašnjeli, mali prilog njezine bivše učenice.

    © Tihana Škrinjarić, PLESNA SCENA.hr, 20. veljače 2020.

OSVRTI