Predstava Körpertreffer je nastala kao rezultat niza radionica koje su tijekom dvije godine plesači CakoonDancea provodili u suradnji s glumcima Državnog kazališta u Darmstadtu. Ona je dio istraživanja u čijoj će se završnoj fazi pridružiti i hrvatski plesači koji će kroz koprodukciju ZPC-a nastupiti u završnoj predstavi nazvanoj Body Shots, namijenjenoj samo plesačima, a moći ćemo je pogledati 27. ožujka ove godine. Osnivačica skupine i koreografkinja, Rafaeële Giovanola, bivša Forsythova plesačica, uspjela je spretnim vođenjem tijela i vokalnog izričaja izbrisati razliku između plesača i glumaca, te je tijekom predstave bilo teško razaznati što je kome primarna djelatnost. Dramaturgija je nastala iz fragmenata teksta Lothara Kittsteinsa a nadahnuta je strukturalnom idejom eseja Diedricha Diedrichsena – koji u estetici postpopularne umjetnosti vidi trijumf metajezika. Stoga Rainald Endraß, jedan od dramaturga, objašnjava kako im je izražajnost lica bila primarna okupacija te je stoga tijekom rada značenje teksta postajalo sve manje važno i posve se uklopilo u glazbeni predložak sastavljen na bazi repetitivnoga ritma i bijelog šuma (glazba Jörg Ritzenhoff) te video projekcije Benjamina Webera.
Predstava je podijeljena na tri dijela; u prvom su izvođači prekriveni zajedničkim crnim pokrovom, nekom vrstom kolektivnog kostima koji im ostavlja otvor jedino za glavu pa se gledatrlji koncentriraju na lica. Kako su prije početka izvedbe na sjedalima gledatrlje dočekale crne pelerine kojima su se zagrnuli i sami su se izvođači našli okruženi samo znatiželjnim licima iz publike. Postupno se velika tkanina povlači otkrivajući tijela šestero muškaraca i jedne žene koji se odjeveni u neobične kostime kreću gegavim, nezgrapnim, gotovo robotskim pokretima, praćenim vlastitim glasanjem. S vremenom kostimi otpadaju, zamjenjuje ih neutralna odjeća a izvođači se smiruju uvodeći u drugi dio predstave koji započinje presvlačenjem u tamno sive kombinezone i redanjem svih izvođača pred crni zid sastavljen od tri velika poluprozirna panoa koji dijeli scenu na prednji i stražnji plan. Na lica izvođača projeciraju se izrazi lica drugih ljudi, stvarajući čudne oblike kroz koje izvođači gube vlastitu osobnost a navlačenjem bijelog pokrova preko lica postaju sasvim uniformirani drugi ljudi. Time se naglašava kako moderno doba nameće izvanjsko kao prioritet ili u najmanju ruku stvara devijacije kroz neprilagođeni dualitet izvanjskog (uljepšanog, montiranog) i unutarnjeg svijeta.
Dok plesačica leži na prosceniju, okrenuta glavom publici, njeno lice se snima te se upravlja njenim izrazima prikazanim na video zidu, miješajući ga s licima glumaca koji o njoj govore, nastojeći pokazati kako „svakodnevnom uporabom digitalnih medija uočavamo sve veću kontrolu promjenjivosti lica koje se nekad činilo čvrstim središtem našeg identiteta". Kao rješenje te krize identiteta, koreografkinja nudi skretanje pažnje sa samog lica na čitava tijela, pa se tako izvođači polako, jedan po jedan premještaju i napuštaju prednji dio scene te prelaze u zamućenu pozadinu. U udaljenom sfumatu, lica prestaju biti važna i sva je pažnja posvećena tijelu kroz njegovu kvalitetu kretanja koju izvođači postižu mimoilazeći se najprije u vrlo malom a poslije uskom i razvučenom prostoru osvijetljenog stražnjeg dijela scene. Ovaj zadnji dio je vjerojatno jako zanimljiv izvođačima koji se kreću dok je za publiku nešto malo preduga trajanja no ipak otvara prostor znatiželji publike kako će nakon Körpertrefffera (Sraz tijela) izgledati Body Shots u izvedbi samo plesača.
© Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCENA.hr,, 28. veljače 2020.
