Istraživanje prostora unutar kojeg se danas kreće pojam kolektivnosti u području izvedbenih praksi cilj je novog temata časopisa Kretanja, pod naslovom Kolektivne prakse. Promišljanje kolektivnosti otežano je u zadnje vrijeme činjenicom da se na ovim prostorima sve više normalizira kapitalistička logika, što pogotovo pridonosi marginaliziranju diskursa o mogućim modelima koji su strani toj dominantnoj paradigmi. Samim tim kontekstom unutar kojeg izlaze Kretanja 32 ovaj temat zadobiva naglašeno angažiran predznak, koji je i vidljiv u pozicijama koje zastupaju tekstovi. Autorice tako polemiziraju s dominantnim paradigmama na primjerima koji, kako urednica Iva Nerina Sibila piše u uvodniku, „pitanje suradničkog (zajedničkog ili kolektivnog) radikaliziraju stavljajući ih u središte interesa“.
Upravo je ta vrsta pregovaranja s društvenim i organizacijskim strukturama nit koja se implicitno provlači kroz tekstove autorica. Pokušaj snalaženja unutar sistema razmišljanja koji počiva na rigidnoj strukturi ono je što izrijekom spominje Ana Fazekaš u tekstu Jedna za sve i sve za/jedno: Bilješke o feminizmu u suvremenim plesnim kolektivnim praksama, baveći se pitanjem ženskog kao kategorije kojom se može misliti kolektivnost u izvedbenim praksama. Autorica u tekstu pokušava sagledati feministički predznak ženskog autorstva u izvedbi, i to iz dva rakursa: kao nešto što je, s jedne strane, politički djelatno, a s druge strane možda samo etiketa koju nameće dominantna patrijarhalna struktura društva.
Na problem teškoće govorenja o kolektivnosti, budući da ona nadilazi binarnu i hijerarhiziranu logiku, ukazuje i Najbolja u svojem tekstu Hitra evolucija materijala, prokazujući upravo ona stanja koje takva logika ne može percipirati: „Što je s onima, iz kolektiva, koji nisu ili ne mogu biti jedno od dvije ustaljene kategorije?“ Njezin tekst završava jasnom sviješću o tome da se na pitanja koja spominje u svom tekstu ne može lako odgovoriti.
Ali upravo je postavljanje pitanja ono što je pri suočavanju s ovom rijetko obrađivanom temom potrebno kako bi se mogla dalje teoretizirati i prakticirati kolektivnost. U intervjuu Nine Gojić sa Selmom Banich, Anom Kreitmeyer, Silvijom Marchig i Sonjom Pregrad, pod nazivom Kolektivno tjelovanje: O samoorganiziranim inicijativama i borbama zagrebačke plesne scene, razgovor u isto vrijeme predstavlja i svojevrsnu periodizaciju razvoja plesne scene u Zagrebu, budući da sugovornice iz prve ruke govore o tijeku pokušaja da se krajem devedesetih godina i početkom stoljeća uspostavi kontinuitet kolektivnog djelovanja zasnovanog na izraženim principima jednakosti i uključivosti, koje se ne odražava i ne odnosi samo na proces umjetničkog rada, nego i na (samo)obrazovanje. Cilj je takvom primjeru samoorganizacije podržati sve uključene – dakle, sve one koji imaju interes i želju za tim da budu uključeni – a proizlazi iz potrebe da se opstane na plesnoj sceni, ali i iz same želje za samouvjetovanim autorskim radom.
Na to koliko je postojanje tih praksi ujedno vezano i uz osobnu želju za umjetničkim radom ukazuje i tekst Dan kada su potomci susreli divove… Ive Nerine Sibile, intervju s Natašom Antulov i Helvecijom Tomić o projektu Peti Ansambl, koji okuplja drukčije sposobne mlade ljude s namjerom da kroz edukaciju postanu umjetnički ansambl. U razgovoru se pokreće pitanje toga tko je isključen iz kolektivnih praksi i kako se te ljude može trajno uključiti, a inicijativa se tako nastavlja na širenje ideala o prihvaćanju svakoga tko želi sudjelovati. Temu želje ili ljubavi prema umjetničkom radu u svom tekstu navodi i Najbolja koja, osvrćući se na ovdašnje kolektivne prakse iz prvog desetljeća 21. stoljeća, govori da su te inicijative proizašle iz autentične potrebe za stvaranjem. Osim toga, kao jedan od aspekata kolektivnog rada Nataša Antulov spominje uzbuđenje koje sudionici osjećaju kada imaju priliku biti izvođači, što opet uvodi još jedan aspekt transformativne dimenzije bavljenja izvedbenim umjetnostima.
Budući da kolektivnost u izvedbi ne postoji samo između izvođača, nekoliko se članaka bavi i pozicijom ili pogledom iz publike kao svojom glavnom okosnicom. Tako u članku Tare Ivanišević Kroz Kik Melone: O zajedništvu, autorica o kolektivnosti progovara iz vizure vanjskog promatrača, pa iz tog rakursa pokušava artikulirati vlastitu definiciju kolektivnosti kao pojma s otvorenim i nužno subjektivno obojenim značenjem na primjeru nekoliko izvedbi kolektiva Kik Melone. Još jedan pogled iz pozicije publike – i o poziciji publike kao supublike – nudi i tekst Jasmine Založnik Uvježbavanje zajedništva, u kojem autorica koristi svoja razmišljanja o konkretnim izvedbama da bi ukazala na mogućnost postojanja mehanizama koji bi se, stvaranjem kolektivnosti između izvođača i publike, suprotstavili kapitalističkom utjecaju na umjetničke prakse. To je opet jedan primjer suočavanja s rigidno postavljenim strukturama koje onemogućuju horizontalnim principima umjetničkog djelovanja da se ostvare.
U kontekstu toga iz kojih se sve pozicija može misliti kolektivnost, zanimljivo je osvrnuti se na tekst Zrinke Užbinec To prekrasno čudovište suradnje u kojemu autorica, koristeći poetski diskurs, promišlja o „podsvijesti kolektiva upisanoj u [njeno] plesačko tijelo“, iz čega proizlazi zanimljiv spoj izraženo subjektivnog, individualnog iskustva da bi se izrazio aspekt kolektivnosti, što dovodi i do dojma da unutar jedne osobe iskustvo kolektivnog umjetničkog rada može ostaviti multiplicitet kao otisak.
Od svih spomenutih tema koje se provlače kroz tekstove, zaključit ću s jednom koja je možda najdjelatnija kao prostor za daljnje promišljanje o temi kolektivnosti i današnjoj poziciji kolektiva: to je pitanje toga kako i kada imenujemo kolektivne prakse. Užbinec tako u svom tekstu, iz pozicije umjetnice, imenovanje određuje kao „taktiku preživljavanja“. Ivanišević, iz pozicije gledateljice, započinje od misli da kolektivnost može postojati i onda kada je možda i ne imenujemo, pa tako ni ne primjećujemo. Činjenica da ovaj pojam diskurzivno još nije popunjen omogućuje tako daljnje istraživanje domena u kojima se kolektivnost može locirati, da bi se naposljetku moglo započeti s artikulacijom njenih mnogostrukosti, kao i uključivanjem u praktičan umjetnički rad. Tekstovi u Kretanjima 32 tako ulaze u razne vrste odnosa, nailazeći na slične tenzije u raznim kontekstima, i problematizirajući dominantne paradigme. To također postaje vrsta kolektivnog čina i kolektivne brige za prestrukturiranje umjetničkih praksi u smjeru otvaranja i dehijerarhizacije. Kretanja 32 tako nude poticaj za daljnje razmišljanje i daljnji rad na proizvođenju trenutnog i budućeg značenja kolektivnosti – ne samo u teoriji, nego i u praksi.
© Vida Zelić, PLESNA SCENA.hr, 28. veljače 2020.
KNJIGE
ČASOPISI
PORTRETI
SNIMKE I ONLINE