U Zagrebačkom plesnom centru 21. veljače odigrana je repriza predstave Tri koja je svoje premijerne izvedbe imala 13. i 14. listopada 2019. u Laubi. Već sam naslov u kombinaciji s scenografijom Hrvoja Vukova, koja predstavlja veliku crvenu haljinu čije se niti produžuju do poda čineći tako labirint kroz koji se plesačice u uvodnom dijelu kreću, upućuje na motiv tri Moire (Suđenice) koje u Grčkoj mitologiji određuju čovjekov život. Sučući i povlačeći niti one započinju nit života, pletu ga te na posljetku i prekidaju, spajajući tako prošlost, sadašnjost i budućnost u čovjeku predodređenu sudbinu.
Tri su vrsne plesačice: Andrea Solomun i Ema Janković, članice Dance Company & M, u suradnji s Ivom Čevizović koautorice predstave te je svaka od njih unijela dio svoje osobnosti nastojeći temu iz grčke mitologije povezati s problematikom žena današnjice, donoseći, kako same pišu u najavi predstave „sve ono što žena 21. stoljeća društvenim uvjetovanjem i postaje – snažna, ponosna majka, božica odličnosti i uspjeha, koja maskom savršenstva skriva težinu nošenja tereta enormne veličine”.
Plesačice ulaze zajedno na glazbu Borodinovih Polovjeckih plesova, (temperamentnom i atraktivnom, često izvođenom prizoru iz opere Knez Igor koji je bio cavallo di battaglia u trenutku kad je Sergej Djagiljev odlučio osvojiti Pariz ruskim baletom i glazbom), zatim se svaka pojedinačno predstavlja nizom sola kroz koja izražavaju njihovu hladnu snagu karaktera, ali i upravo suprotnu neracionalnost i emocionalnu krhkost koja se javlja zbog enormnosti tereta obaveza s kojima se pokušavaju nositi…
Iako različite, po pristupu, tehnici i karakterima koje prikazuju, cijelu su predstavu ipak zaokružile istovjetnim plesnim izričajem koji nije inovativan (poput citata hvata ruku iz koreografija Dimitrisa Papaioannoua) ali – kako je umješno izveden – funkcionira. Posebno se ističe Ema Janković koja plijeni pozornost svojom sugestivnom i zrelom interpretacijom te kvalitetom pokreta. I dok je u plesačkom smislu postignuta pomalo sladunjava ali ipak stilska cjelina, to se na žalost za glazbeni izbor predstave ne bi moglo reći. Počevši od ranije spomenutih Polovjeckih plesova, preko arija barokne opere, Vivaldijevog Ljeta, zatim niza hitova klasične glazbe, do tugaljive, prepoznatljive recentne klavirske glazbe, glazbeni predložak je izgledao kao mozaički izbor The best of… glazbi koje su se plesačicama svidjele i koji je spojen bez obzira na konceptualno jedinstvo, pa je stoga gotovo rascjepkao predstavu na nepovezani niz plesnih brojeva i to je definitivno najslabija karika predstave. No, uz nenametljive a ipak zanimljive kostime Nikole Barbira i majstorsku rasvjetu Marina Frankole te vrlo plesnu koreografiju tri plesačice su uspjele zadržati određenu cjelinu predstave.
© Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCENA.hr, 6. ožujka 2020.
Tri
koncept i koreografija: Dance Company &M & Iva Cevizović
izvode: Ema Janković, Andrea Solomun i Iva Cevizović
oblikovatelj svjetla Marino Frankola, scenograf Hlifestyle Hrvoje Vukov, kostimograf Nikola Barbir, vizualni dizajn Matea Janković, fotograf John Pavlish
