Plesačica Nika Lilek je sredinom prošlog ljeta napustila Balet HNK-a Ivana pl. Zajca zbog angažmana u Kibbutz Contemporary Dance Company, skupini koja je u više navrata gostovala u Hrvatskoj, a čiji je umjetnički voditelj, plesač i koreograf Rami Be'er, 2006. postavio nezaboravni Magnum za splitski Balet. Nika nam prenosi svoje prve dojmove i poziva na predstavu Asylum koja 18. ožujka igre u Linzu, što je do sada najbliže Zagrebu. (bilješka urednice)
U Kibbutz Contemporary Dance Company stigla sam u srpnju 2019. i odmah započela s učenjem repertoara, da bi krajem kolovoza službeno započeo moj angažman. Prvo gostovanje koje sam plesala bilo je u listopadu u Bakuu. Još uvijek nisam posve opuštena, mirna, iako mi se stvarno sviđa… Sve je nekako intenzivno, stalno je neki moving, događanje, stalno je nešto važno i neka bitna izvedba, pritisak da sve izgleda odlično, da si ti uvijek sto posto spreman, na svakoj probi, svakom progonu… A opet kao kontrast jako mi odgovara ovo mjesto, plesno selo Kibbutz Gaaton gdje smo na neki način izolirani od grada, gdje se možemo odmoriti i nakon napora doći k sebi.
Svatko živi u svome malenom apartmančiću (ima i nekih koji dijele stan) ali većina nas je sama, okruženi smo zelenilom, kao na vikendici, i – dvije minute od kazališta u kojem treniramo. Tako da nikada zapravo ne moraš izaći iz pidžame ili trenirke, osim ako nije baš neko posebno događanje; što je i određeni nedostatak jer ti ponekad nedostaje to da možeš negdje otići lijepo odjeven; ili ovisiš o nekome s autom ili čekaš bus koji u neka određena vremena vozi prema najbližem gradu Naharyja koji je udaljen dvadesetak minuta. (Do Tel Aviva treba dva i pol sata.) Osim našeg kazališta koje je namijenjeno za izvedbe ali većinom i nama za probe i treninge, postoji još jedan objekt s dvoranama gdje young company ima probe i klaseve, i održavaju se plesni programi: masa – program za plesače koji ostaju pet mjeseci i sadna – program od godine dana.
Uglavnom u kompaniji nas uvijek ima točno osamnaest – devet plesačica i devet plesača. I uvijek se drže tog broja. (Od njih je trenutno samo četvero Izraelaca.) Svi plešu jako aktivno i svatko je poseban po nekom svome stilu; zato u koreografijama ima puno sola i solaža gdje svatko nekako dođe do izražaja, ali naravno kada su grupni dijelovi uvježbava se do dlake da svi budu kao jedan! Novog plesača traže tek kada im netko ode, ili odluče s njim prekinuti ugovor; ako je otišla plesačica onda plesačicu, a ako je plesač onda novog plesača; i to potencijalno sličnog tipa ili izgledom ili pak pokretom. Uz aktivan ansambl koji imaju na ugovoru i redovno ga plaćaju, uzmu uvijek barem dvoje apprentica (to su uglavnom plesačice) koji nisu na ugovoru, ali uče repertoarni materijal da budu spremni za svaki slučaj. Oni ostaju od tri mjeseca do godine dana, ovisno o dogovoru. Zasad je jedna djevojka koja je prije bila u young company a sada je apprentice, i pleše s nama u predstavama. Nakon što odrade svoje stažiranje Rami odlučuje hoće li nekome od njih ponuditi ugovor.
Naša svakodnevica: dan počinje u 9.30 s klasom od sat i pol, većinom balet ali bude i dosta gage, modernog, yoge, ovisno o potrebi i je li ususret izvedbi ili nakon nje. Pa slijedi oko dva i pol sata probe u kojoj je uglavnom neki progon (oni rade progone gotovo svaki dan, ako ne baš svaki dan onda barem tri puta tjedno) ili čišćenje materijala, namještanje, priprema, pa sat vremena pauze za ručak i onda još tako dva i pol sata probe, gdje se radi ili na drugom djelu ili se čisti iz prethodnog progona. Službeni dio dana je gotov u 17 sati. Osim nedjeljom kada se kreće u 11h i završava u 17.30. S nama osim Ramija radi i njegova žena Nitza Gombo (koja je s nama na svakoj probi i izvedbi i uvijek nas čisti) a od nedavno s nama radi i njihova bivša plesačica Shani Cohen koja je ovdje bila jedanaest sezona. (Imala sam veliku čast i odgovornost preuzeti neka njezina mjesta i plesati njezine materijale u dvije predstave.)
Nakon tog službenog dijela dana i radnih sati, većina plesača tj. gotovo svi imaju još plesnih obaveza što bi bilo ili rad na dodatnom projektu (kao što većina nas trenutno ostaje raditi na koreografiji koju kreira mladi par koji je već jako dugo dio ansambla, i to će također biti službeno izvođeno), ili – oni koji ne sudjeluju u njemu, vode neke od klasova za masa program, ili se pak radi na vlastitim materijalima, jer se ovdje dosta kreira i koristi vlastiti materijal unutar rada na predstavi – ako se Ramiju nešto svidi nastoji to u nekom obliku nekako ukomponirati u jezik predstave. I tako bude od nedjelje do četvrtka. Petak i subotu se službeno ne radi jer je Shabbat (i tada je dosta problema oko prijevoza, naći neki vlak koji vozi…) ali opet, uvijek se iskoristi bar jedan od ta dva dana za uvježbavanje nečega: ili svog materijala, ili repertoara ili pak same improvizacije za opuštanje. Uglavnom su dvorane uvijek nekako pune!
Sve je to zahtjevno i za glavu i za tijelo i moram priznati da se većinom svi stalno osjećaju umorno, te se barem jednom tjedno nastoji otići kiropraktičaru ili na masažu…
Što bi bilo karakteristično za njihov pokret, stil plesanja? Veliki, čudnovati pokreti koji traže i dosta rizika, offbalansa, ispad iz čiste linije u nešto posve neočekivano, široke zatvorene druge pozicije, pokret koji izgleda kao da si skroz opušten i prepušten tim velikim pozicijama a zapravo moraš biti u potpunoj kontroli; meke i nježne kvalitete poput kretanja mačke koje su spremne u sekundi eksplodirati, a opet bez puno energije; bič rukama prema van ili pak potpuno opuštene ruke. Rami zna zahtijevati da se u nečem već postavljenom promijeni fokus i izvede s glavom skroz gore ili skroz dolje, pa sve to skupa bude teže… voli vidjeti fiziku tijela, nešto zahtjevno i drukčije. Dosta promišlja kad slaže koreografiju, voli eksperimentirati kako pokretom tako i vizualno; igra se sa svijetlom, s podom. Spaja kontrastne cjeline: npr. neki brzi duet istovremeno s nekim sporim solom u kutu; ili u Asylumu tijekom cijelog jednog sola na zadnjoj kulisi se izvode samo jednostavni pokreti ruku uz duboki plie i prijenos težine s lijeve na desnu stranu, kao da maziš zid, što izgleda lijepo i jednostavno i smirujuće a zapravo bude jako teško i koncentracijski i tjelesno jer je sve u slow motionu i ne smiju se desiti nikakva cupkanja putem...
Ono što mogu primijetiti je da cijeni kada plesač ima jako dobru podlogu baleta, jer kako sam već napomenula, voli linije i velike pozicije, no to je daleko od nekog poziranja, ulazi i izlazi uvijek moraju biti neki nenadani, čudni i meki… Ali voli i kad je neko jako dobar u izolacijama pokreta, improvizaciji, tom nečem začudnom... I svakako voli da plesač zrači nekom posebnom energijom, ekspresijom, da je punim srcem i bićem u tome što radi. Jednom mi je u ispravci rekao: „Odlično, zadrži tu strast sa kojom radiš, volim tu energiju, samo ovdje možda nježnije, opuštenije, a ovdje malo jače dinamički…“ Inače, Rami je jako muzikalan i voli se igrati ritmovima, kombiniranjem i miksanjem pjesama i instrumentala.
Što se repertoara tiče, trenutno su aktualne predstave Rami Be'era Asylum (koji je postavljen prije dvije godine te je još uvijek jako aktualan što se turneja i izvedbi tiče), te A Good Citizen koji je premijerno izveden u svibnju prošle godine, te se zasad dosta izvodi unutar Izraela a nadamo se i očekujemo međunarodne turneje.
U te dvije predstave upala sam na mjesto plesačica koje su otišle na kraju sezone i silno sam zahvalna na prilici koja mi je pružena i povjerenju koje mi je ukazano. Sve to naravno nosi svoj pritisak – prvo se moraš dokazati da to možeš, pa steći određeno povjerenje i puno raditi na tome da to bude kako oni žele i onda polako ulogu napraviti svojom da počneš uživati u njoj i tome svemu. Trenutno se još radi i na novoj predstavi koja bi trebala izaći početkom svibnja, gdje osobno sudjelujem u kreaciji nudeći svoje materijale, te na koreografiji koju prvi puta postavlja jedan plesački par iz ansambla. To se sad jako pritišće, finalizira i uređuje budući da predstava Asylum kreće na turneju od mjesec dana po Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Ali to je ono što me jako, jako veseli i motivira: moja se obitelj, najbliži i neki prijatelji organiziraju i spremaju na našu izvedbu u Linzu 18. ožujka! (Koliko god je sve ovo iznimno lijepo i nešto što je moje srce htjelo, obitelj, Modus, prijatelji i domaća svakodnevica nekad mi jako nedostaju…)
© Nika Lilek, PLESNA SCENA.hr, 6. ožujka 2020.
