Buntovnica s razlogom

Intervju: Maja Kovač, multimedijalna umjetnica

  • Maja Kovač

    Maja Kovač je samostalna umjetnica; glumica, plesačica i dramska pedagoginja u Zagrebu. Posljednjih devetnaest godina izvođačica je u dramskim i plesnim produkcijama u hrvatskim profesionalnim i nezavisnim kazalištima gdje je kreirala više od pedeset uloga. U umjetničkom radu istovremeno koristi pokret i glas kako bi svoje unutrašnje organsko biće, nevidljivo u svojoj esenciji, podijelila s publikom. Educira se i u drugim umjetničkim formama kao što su mima, klauniranje i vertikalni ples te filmska režija. Kao dramska pedagoginja ističe buđenje psihofizičkih potencijala kod djece, kao i razvoj njihovih misaonih, verbalnih i socijalnih vještina. Ovaj razgovor – povodom ciklusa razgovora Rubne prakse feminističke umjetnosti – primjer: lokalna scena u Galeriji Prozori vraća nas na početke domaće fem-scene.

    Voljela bih da razgovor otvorimo Vašim sjećanjem na grupu Not Your Bitch! (1996–1998). Što Vas je potaknulo na izvedbe tih godina, u Vašim srednjoškolskim danima, koje su bile inicijative u odnosu na duh vremena – mislim na Vašu oporbu protiv ondašnje političke situacije?

    Not your bitch! nastao je tako da smo nas tri djevojke (Marina Petković, Sanja Hrenar i ja) oformile svoju kazališnu amatersku grupu s ciljem da napravimo predstavu u kojoj ćemo se baviti traženjem svog ženskog identiteta. Ja sam u to vrijeme pisala pjesme, išla na dramsku grupu u ZKM, išla u Plesnu školu Ane Maletić, i svoje tadašnje vrijeme koristila isključivo na promišljanje sebe kroz razne vrste umjetnosti. Imala sam svoje muze pjesnikinju Silviu Plath, koreografkinju Pinu Bausch, i all-girl ženske bendove kao što su The Raincoats, The Slits i bandove L7, Bikini Kill i Bratmobile koji su bili dio riot girl scene devedesetih u Americi. Underground muzička scena je u Zagrebu također bila šarolika, a ja sam svoje mjesto našla u Attacku kojeg su gradili ljudi koji su bili vezani uz tadašnju anarho scenu. Attack je u to vrijeme bio platforma za mlade ljude koji su bili zainteresirani za formiranje svog osobnog identiteta kroz slobodne izvedbene ili neke druge forme. DIY (do it yourself) način razmišljanja je bio dominantan, svi smo radili svoje fanzine, razmjenjivali se za kazete, odlazili na koncerte diljem Hrvatske i ex YU. Imali smo potrebu obratiti se svijetu sa svojim osobnim glasom i biti dio scene s kojom smo se mogli identificirati. Ono što je bilo oporbeno u našim stavovima naspram tadašnjeg političkog režima bilo je to da se nismo mogli identificirati s nacionalizmom, hijerarhijskijim konceptima i dogmama crkve te dominantnim patrijarhalnim društvom. Propitkivali smo sve norme tadašnjeg društva i dovodili u pitanje sve što nam je naša okolina nametala kao općeprihvaćeno i normalno.

    U tom kontekstu podsjetite nas na dvije predstave navedene skupine: predstavu Gole i ćelave iz 1997. godine te predstavu Ja te volim, manje ili suviše, izobličeno pokvarenošću kao što je i ostali svijet, ako se pokvarenost može objasniti kao način na koji drugi ljudi misle, na temelju kojih Vas je Marin Blažević odredio prvom našom feminističkom izvedbenom trupom, iako si o njima govorila prije deset godina i u časopisu Kazalište (broj 43/44) u razgovoru s Anicom Tomić.

    Gole i ćelave su imale još jedan naziv Crtići, ruž za usne ili samoubojstvo; igrale smo se svojim osobnim razmišljanjima o tome što nas ustvari čini ženskom osobom, kako nas naše društvo i kultura definiraju i koliko možemo i želimo odstupiti od te zadane slike mlade djevojke.

    Ja te volim... bila je predstava u kojoj smo se pozabavile s muško-ženskim odnosima. Predstava je bila plesnog karaktera, i ne sjećam se točno detalja, ali sjećam se da su nam dečki u jednoj sceni brijali noge, i da su oni bili odjeveni u haljine, a mi u mušku odjeću. Feminizam koji smo mi konstruirale u svojim predstavama dolazio je iz želje da se neki obrasci ponašanja promijene, da se poigramo s rodnim identitetima i da se zapitamo možemo li uopće naći svoj osobni identitet u društvu koji ne potiče prirodni, intuitivni i slobodni razvoj i procjenu sebe i svijeta oko sebe.
    The Schizoid Wikler s
    Bili ste tada članica i voditeljica nekoliko kazališnih grupa i projekata – npr. ovdje već spomenute grupe Not your bitch! (1996–1998), Théâtre des femmes (naime, naziv grupe je glasio Theatre des femmes, 1995–2003; Anica Tomić), Schmrtz Teatra (1995–2000; koji zatim djeluju neko vrijeme pod nazivom Nova Grupa), skupine Ultraviolet (2000–2008), a tih ste godina dva puta proglašena najboljom amaterskom glumicom na Susretima kazališnih amatera Hrvatske (1997. i 1998. godine). Koji Vam projekti posebno ostaju u sjećanju iz tih dana?

    Nakon dvadeset i više godina u glavi mi se javljaju samo slike, i ne mogu izdvojiti niti jedan projekt ili predstavu. Ono što objedinjuje to razdoblje mog života je snaga i žestina uvjerenja i stavova koji ustvari nisu bili toliko politički koliko su dolazili iz mog ženskog iskustva i iz potrebe da sama kreiram svoj svijet.

    Osnovali ste i prvi naš ženski punk-bend Schizoid Wikler's (namjerno pod pravopisno netočno pisanim imenom) s Vidom Borš, Tanjom Peršić i Tihanom Dasović davne 1995. godine. Kakva je bila tadašnja punk scena u odnosu na današnju. Povodom suradnje s Vama u antimodnim performansima Klasne razlike (2002) i Vile/majke nerotkinje (1999) Ivana Popović je istaknula: „(…) njih ima i lijepih i ružnih, mršavijih i debljih – u svakom slučaju nisu stereotipne, a uvijek odrade posao kao prave profesionalke”, na što smo se mogli prisjetiti prošle godine u povodu njezine retrospektive u Muzeju suvremene umjetnosti.

    Nažalost ne pratim današnju punk scenu, ali mogu reći da su devedesete bile jako bogate i intenzivne. Ljudi su htjeli imati svoj bendove, obraćati se publici na autentičan način, oblikovati svoje ideje i svoja mišljenja kroz svoje individualno viđenje glazbe. The Schizoid Wikler's je nastao jer su na muzičkoj sceni bili dominantni muški bendovi i mi cure smo mislile da mi možemo također naučiti svirati instrumente, i da također možemo pisati svoje tekstove i da se želimo obratiti svijetu s temama koje možda nisu bile toliko prisutne. Nismo htjele imati pasivnu ulogu obožavateljica muških bendova, nego smo preko The Schizoid Wikler's htjele pobiti neke stereotipne ženske uloge. Kroz glazbu smo oslobodile svoje potencijale i pokazale da možemo biti ravnopravne s muškim bendovima. Najljepše od svega je bilo da su i druge cure sa scene osjetile potrebu da budu angažirane, pa se nakon nas pojavilo još par ženskih bendova.
    Not your bitch!: Gole i ćelave (1997)
    Što se tiče Vašega recentnoga kazališnoga rada: kao dramska pedagoginja u radu u kazalištu za djecu i dalje potičete slobodu izvedbe (eksperimenata), kao u svojim početnim srednjoškolskim, attackovskim danima. Koliko je domaća kazališna scena formalizirana te na kojim projektima trenutno radite?

    Kazalište za djecu je kod nas jako specifično, dosta formalno i ne baš otvoreno prema eksperimentima – pogotovo u institucionalnim kazalištima, dok se neki pomaci vide kod nezavisnih kazališta koja su počela stvarati autorske predstave. Problem vidim i u publici koja je najčešće otvorena samo za predstave koje su vezane uz lektirne naslove u školama ili za popularne naslove. Izgleda da raznolikost nije financijski isplativa, pa tako i individualni glumački razvoj dolazi u drugi plan. Dramska pak pedagogija je nešto što me obilježilo još kao djevojčicu i djevojku koja je dane i noći provodila u ZKM-u. Pedagozi kao što su Ines Škuflić Horvat, Vlado Krušić i Jadranka Korda odgojili su mnoge generacije i preko njih sam naučila da svako dijete u sebi nosi neki potencijal, da se kroz stvaranje grupne atmosfere učimo empatiji i odgovornosti, a radom na sebi razvijamo samopoštovanje. Momentalno ću izdvojiti predstavu Buntovnice s razlogom koju radim s grupom iz Kazališta Trešnja. Djevojke su same odabrale neku žensku ličnost iz povijesti koju žele portretirati. To su buntovnice (npr. Frida Kahlo, Isadora Duncan, Jane Goodall) koje su bile nezadovoljne svojim statusima u društvu te dogmama i predrasudama tadašnjeg društva. Izdvojile smo njihove najvažnije trenutke i pokazale kakav trag su te žene ostavile u svijetu, a rad ćemo predstaviti na ovogodišnjem SKAZ-u.

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 20. ožujka 2020.

Piše:

Suzana
Marjanić

kritike i eseji