Epoha globalizacije proizvodi svoje fenomene i potiče kulturne trendove kao odgovor na njih. Masovni turizam jedan je od takvih fenomena, a kulturni i umjetnički projekti na razne se načine fokusiraju i smještaju unutar ove problematike. Tako nastaje i Praznine2020, inicijativa kreativnih žena koje su se okupile u platformu Culturehub Croatia, kako bi promišljale o ulozi, spremnosti i potencijalu kreativne i umjetničke zajednice, koja je često slabo vidljiva široj zajednici. Ideja je bujati preko granica kulturnog turizma i tako pridonijeti očuvanju autentičnosti grada Splita i njegovog povijesnog obličja, njegove materijalne i kulturne jezgre, kroz aktivno uključivanje građana. Taj participativni karakter projekta ono je što ga može učiniti održivim, da bude nešto novo, gurmanski bolje.
Praznine2020 svojevrsno su istraživanje kojim se gradski komercijalni prostori unutar tkiva Dioklecijanove palače isprepliću u girlandu s ornamentima životnog i kreativnog meteža. Sezonske suvenirnice postaju otvoreni ateljei ili privremeni prostori intervencije i komunikacije s lokalnim stanovništvom, koje se aktivno uključuje u radove rezidenata-umjetnika ili samo prisustvuje odabranom događaju. Raznolik program sastojao se od otvorenih ateljea osam umjetnika iz Hrvatske, Sjeverne Makedonije, Bosne i Hercegovine, Albanije i Kosova te radionica, meet-up i pop-up događanja, a nekima je ovo mjesto, makar privremeno, bilo pupčani kamen, odnosno početak nekog budućeg umjetničkog istraživanja. Cilj je stvoriti nezavisni prostor, fizički kreativni hub, kao mjesto susreta i dijaloga raznolikih faktora svijeta umjetnosti.
Performans autorice Mie Kevo održao se u jednoj od suvenirnica unutar zidina stare gradske jezgre, u prostoru u kojem uz ostatke antičkog stupa stoji mjenjačnica(!). Bilo je to plivanje u mediju komercijalnih čudovišta i skalamerija, vrhunski doživljaj, proplamsaj upleten u svakodnevni prostor meteža… Uzmemo li ovu konstataciju kao ironičan odmak od bizarnosti izvedbenog prostora, Praznine2020 otvaraju nam prostor nade da sloboda nije isparila, da nije sve tako besmisleno, beznadno i očajno kao posljedica širenja masovnog turizma, kako se na prvu čini.
Autorica Mia Kevo u svom izvedbenom istraživanju Common Sense uspostavlja odnos prema publici iz neposredne blizine, tijelom koje se nezaustavljivo pokreće i pleše, misli i djeluje, izražava svoj stav i prkos, svoju bol i spoznaju koja je ponekad teška. Znatiželjno se poigrala dadaističkom intelektualnom formom, konfuznom naracijom, propitujući ljudska prava, društvene vrijednosti i moralna pitanja, idejom koju u tekstu potpisuje slovenski kolektiv Kreativno dvorište Kilomotiva. Tijekom izvedbe taj tekst čita glumica Katarina Nikšić, nenametljivo poput antičkog kora, u kutku prostora suvenirnice, dok u pozadini slušamo ritmičan, pomalo čemeran zvuk otkucaja sata, koji se u konačnici uklopio, kako drukčije nego fatalistički, srastao s tkivom koreografske materije.
U tradiciji Trishe Brown ili pak Yvonne Rainer, kultnih imena postmoderne etape razvoja suvremenog plesa, izbor (ne)plesnog vokabulara – običan hod, spuštanje na zemlju, iznenadni pad, ustajanje i slično, povezanog s plesnijim, izražajnijim tjelesnim kretnjama, čini djelo dinamičnim i zanimljivim s pozicije gledatelja za kojeg suvremeni plesni izričaj ima neproziran narativni doseg. Odabrani način kretanja protočan je i logičan te vješto prelazi iz jedne izvedbene slike u drugu, otvarajući vrata drukčijoj percepciji. Brzo se nižu sekvence pokreta pažljivo usklađene sa sadržajem teksta, koji i sami nastojimo interpretirati, zatečeni energetski izražajnom izvedbom koja ne laže, ne boji se, a niti traži odobravanje. Jednostavno jest, u intimnom, nespektakularnom događaju koji, kao u šahu, ne pamti dvadeset pokreta unaprijed.
Mia Kevo, autorica i izvođačica, prirodno se prepušta vlastitom tijelu koje govori preko neutralnih kretnji poput kotrljanja, puzanja, padanja do ekspresivnijih i naglašenijih pokreta; preko tjelesnog neumišljenog vokabulara, kojim nastoji što točnije interpretirati odabrani tekst ili ga jednostavno podcrtati, fiksirati, uhvatiti, ukočiti. A ono što se događa, što se stvara u trenutku izvedbe je promišljena tjelesna tekstualnost, jedinstven rukopis tijela.
Being alive does not imply to think.
Take care.
(Common sense)
© Kristina Lovrić, PLESNA SCENA.hr, 27. ožujka 2020.
