Društvene su okolnosti u posljednjih nekoliko mjeseci postale (gotovo) distopijske, a kazališna umjetnost, koja u svojoj srži njeguje fizički susret i prisutnost, u zahtjevnoj je situaciji koja sada zahtjeva nova rješenja. Emanat, slovenski Institut za razvoj i afirmaciju plesa i suvremene umjetnosti, pokazao je da se, poput mnogih ozbiljnih institucija, u izvanrednim situacijama pažljivo prilagođava društvenim okolnostima. Od 22. ožujka do 9. travnja svaki su dan na svojoj internetskoj stranici u 20 sati emitirali po jednu predstavu uslijed, kako sami pišu, „naizgled društvene pomrčine“, s ciljem pružanja kvalitetnog kazališnog sadržaja u trenucima kada je to moguće samo ako nam kazalište dođe – kući. Devetnaest predstava iz arhiva Emanata, nastale od 2004. do 2017., svakodnevno su predstavljale autore poput Maje Delak, Nina Fajdiga, Jasmina Križaj, Barbare Kanc, Luke Prinčiča, Matije Ferlina…
Upravo me potonji najviše zanimao s obzirom na to da sam prošli semestar na diplomskom studiju Neverbalnog teatra u Osijeku pohađala njegovu majstorsku radionicu. Radovi Matije Ferlina (bez obzira radilo se o izvođačkom solu, grupnom eksperimentalnom plesnom ili izvedbenom projektu) rijetki su autorski projekti tog tipa o kojima se može čuti i u medijima specijaliziranim za kazališnu umjetnost kao i u onim šireg poimanja izvođačke, plesne, kazališne prakse. Nažalost nisam bila u mogućnosti vidjeti ih uživo i stoga mi je, kao studentici koja ga je pratila, gledajući isječke na internetu i fotografije i čitajući prikaze i osvrte, bilo izuzetno drago napokon pogledati neke njegove predstave u cijelosti. Makar i preko ekrana. Predstave koje je Emanat emitirao redom su: Istovremeno drugi (2012), Sad Sam Almost 6 (2009), Sad Sam Lucky (2012), Staging a Play: Staklena menažerija (2015).
O tim se naslovima već mnogo pisalo, i to dobro, pa ću se samo kratko osvrnuti na sve zajedno iz pozicije gledateljice koja je imala privilegij proći s autorom određeni radni proces. Nesvakidašnja je to pozicija, koja mi daje vrijedan pomak s početne točke gledanja i interpretacije predstave na razinu prepoznavanja i boljeg razumijevanja autorova redateljskog/koreografskog pečata. Nekoliko mjeseci praktičnog rada s Ferlinom, uz kako formalne, tako i neformalne razgovore omogućio mi je određeni uvid u nastajanje njegovih koncepata i procesuiranja do realizacije.
Tijekom gledanja prepoznala sam zadatke koje postavlja kao okosnice za generiranje pokreta, shvativši da fokus stavlja na proces i kada priprema predstavu. Takvi su zadaci gotovo uvijek empatijskog karaktera, njeguju osjećaj za kolektiv i osobnu odgovornost u njemu. To rezultira sjajnom suigrom među izvođačima, konkretno u predstavama Istovremeno drugi i Staklena menažerija. Dva sola iz Sad Sam serije, unatoč svojoj mono formi, svejedno traže i propituju odnose među ljudima. U Almost 6 bavi se odrastanjem, koje je uvijek društveno uvjetovano, i odnosom s (ne)fiktivnim likovima, dok u Luckyju taj odnos postoji između izvođača i pjesnika Srećka Kosovela, čija je poezija dramaturški i koreografski impetus za gradnju rada. Transpozicija dramskog ili lirskog teksta, koja je najizraženija u Sad Sam Lucky i Staklenoj menažeriji, također je jedan od Ferlinovih autorskih interesa pri stvaranju izvedbenog materijala koji nam je tumačio i zadavao na nastavi kroz zadatke transpozicije lirskih tekstova i kraćih tekstova dramskog karaktera.
Nove okolnosti života omogućile su konzumiranje umjetničkih sadržaja neovisno o prostoru u kojemu se nalazimo te sam konačno mogla vidjeti radove svog profesora, koje će, nadam se, uskoro opet izvoditi. I koje ću onda, uz malo sreće, vidjeti u nekim boljim okolnostima, kako se predstave i gledaju – uživo.
© Nikolina Odobašić, PLESNA SCENA.hr, 9. travnja 2020.
KNJIGE
ČASOPISI
PORTRETI
SNIMKE I ONLINE