Luka Švajda je započeo svoju priču o plesu u Plesnoj radionici Ilijane Lončar u rodnoj Požegi. Pohađao je Školu suvremenog plesa Ana Maletić u Zagrebu i Plesnu akademiju u Salzburgu (SEAD). Prvi profesionalni projekt mu je Kids in a Play Antona Lackhyja 2012. u produkciji Liberdancea. Surađivao je s Martinom Sonderkampom (Re-wired Choreographies for the Preconscious Body), Bo Madvigom (rezidencija u organizaciji ZPA), Paulom Blackmanom i Christine Gouzelis (Fragile Matter). Izvodio je solo Petre Hraščanec i Saše Božića Love Will Tear Us Apart. Skupini Rosas se pridružio 2016. na obnovi predstave Rain.
Kada i kako si otkrio da je ples tvoj poziv?
Bio sam hiperaktivno dijete koje je zadavalo glavobolje svima oko sebe. Moji roditelji su rješenje svojih muka našli u plesu, jer mi igre i penjanje po svemu što je bilo u fokusu žablje perspektive nije bilo dovoljno. Krevet, Ramazzoti i ogledalo su bili prvi plesni stimulansi – neumorna igra ometanja inače mirnog kućnog okruženja. Soba bi se dva puta tjedno pretvorila u plesni studio gdje je ulogu čuvarice / učiteljice preuzela Ilijana Lončar koja je otvorila vrata tjelesne mašte – koje se još nisu zatvorila. Odrastao sam u sredini u kojoj je ples uglavnom bio rezerviran za prijateljice, a ne za prijatelje. Ustrajanje u plesu je značio odmak – procjep koji me je formirao. Hvala svim dragim ljudima koji su mi kroz godine odrastanja pomogli i koji me i dalje nadahnjuju!
Kako te već dugo pratim, čini mi se da si jako mlad znao na koji način želiš i voliš raditi i na koji način stojiš na sceni. Imala sam nekoliko prilika gledati te u izvedbi: nisi samo iznimno virtuozan plesač, nego i vrlo karizmatičan izvođač. Sada si već četiri godine u Rosas. Jesi li zadovoljan s načinom funkcioniranja kompanije?
Rosas mi je prije svega poslužila kao platforma za vježbu izvođenja i trening discipline, gdje sam kroz duge turneje i igranja predstava imao priliku raditi na produbljivanju / proširivanju vlastitih fizičkih i mentalnih kapaciteta koji bi se ovisno o koreografskom predlošku i kroz vrijeme bivanja u kompaniji mijenjali. U trenutku mog dolaska u Rosas došlo je do promjena u modelu i načinu funkcioniranja kompanije. Formirale su se dvije skupine: mladih plesača koji uglavnom rade na obnavljaju starijih predstava i starijih plesača koji nastavljaju rad na novim kreacijama. Razlog zbog kojeg ih stavljam u binaran odnos je pokušaj da demonstriram neku vrstu tendencije k tradicionalnoj organizaciji i pokušaju implementiranja neke vrste hijerarhijskog ophođenja. Iako sam imao priliku iskusiti i kreativnu stranu rada s Anne Terese De Keersmaeker, nisam osjetio poriv za njegovim nastavkom. Razočaranje u neke strukturne probleme koje nažalost u ovim okolnostima nije bilo moguće mijenjati; lupanje glavom o zid, meni glavobolje njoj samo ogrebotine – ponukalo me da promijenim uvjete rada: stalni radni odnos se pretvorio u ne tako stalni. I sada smo kao osa i orhideje – u diplomatskom smislu, ne u onom drugom. Dugoročno gledano, biti suočen s institucijom i pokušati ostati dosljedan vlastitim željama mi je definitivno pomoglo odrediti neke prioritete u životu. Što se tiče ostanka i daljnjeg rada u kompaniji – glavni razlozi su prijateljstva i odnosi nastali tijekom godina rada koji me svakodnevno ispunjavaju. I budućnost u Bruxellesu. I to što i dalje volim plesati i baviti se tijelom.
Kakve su rutine za održavanje fizičke kondicije i jesu li ti, osobno, takvi treninzi dovoljni?
Tijekom sezone imamo jutarnje satove. Najčešće su to yoga i balet. Ali zna se dogoditi da imamo razdoblja koja su uglavnom fokusirana na Trisha Brown tehniku i Forsythe improvizacijske metode. Dok smo na turneji brigu o tijelu vodimo sami. Moja tjelesna rutina je kombinacija nekoliko somatskih praksi (Feldeinkrais, Alexandar) s kojima sam se dosad susreo i improvizacije koja iz toga proizlazi. A s vremena na vrijeme odem plivati ili trčati.
Koliko vremenski traju kreacije?
Kreacije traju vrlo dugo. Novi projekti traju oko godinu dana, a za obnavljanje starijih predstava uobičajeno imamo dva mjeseca. Radimo tvornički, od ponedjeljka do petka od 9 do 19 sati.
Koliko predstava imate na repertoaru, koliko se vremena provede na putovanjima i je li takav stil života nešto što ti odgovara?
Dosad sam plesao u pet različitih komada na repertoaru (u prosjeku oko stotinjak odigranih predstava po sezoni), tako da bi na turneji proveli oko sedam mjeseci, s nekim kraćim razmacima i odmorima. Ali od sljedeće godine igrat ću samo u jednoj produkciji što mi je veliko rasterećenje. Trenutno mi više odgovara biti na jednom mjestu, tako da nastojim smanjiti putovanja.
Vidim te, iz pozicije publike, kao izvođača koji sve što radi adaptira i prilagodi svojem načinu razmišljanja. Kod nekih je plesača na sceni očit stil i potpis Rosas, a ti unosiš u svaku izvedbu jako puno svoje osobnosti i načina kretanja, što mi je jako osvježavajuće i vrlo vrijedno za njihov rad. Zanima me misliš li da si kao plesač kroz rad s Rosas dobio priliku i prostor raditi na svemu što te zanima?
Iskreno, trebalo mi je dugo da se naviknem na njihov način rada. Od mene se najvećim dijelom očekivalo učenje materijala, što mi i nije najjača strana. Mislim da sam s vremenom uspio pronaći neki međuprostor, gdje ostajem dosljedan materijalu ali istovremeno ga pokušavam prilagoditi svojoj fizikalnosti i nekoj vlastitoj ideji o tome što bi on mogao značiti. Međutim i dalje vibriram, često mi se zna dogoditi da odlutam predaleko u svojoj interpretaciji od zadanog plesnog materijala, pa me kritikom ponovno vrate na mjesto.
Kako se nosiš sa kritikom (i pozitivnom i negativnom) i na koji način ona utječe na tvoj rad i odabire vezane uz njega?
Mislim da je kritika nešto nužno u svakom razvojnom procesu. Kroz godine rada i edukacije moj odnos prema kritici se naravno mijenjao. U početku bi mi bilo kakva kritika teško padala. Tijekom rada u profesionalnom kontekstu gotovo sam konstantno bio suočen s nekom vrstom kritike – iako uglavnom samokritike. S vremenom i odrastanjem mi je postalo jasno da kroz pokušaje verbalizacije i komunikacije dolazimo do nekakve jasnosti o tome što kao pojedinci donosimo cjelini i što bi ta cjelina u danom trenutku mogla biti.
Uključila sam se na jedan dan plesnog istraživanje koje si vodio s prijateljem Theom Livesseyem u belgijskom selu Gaasbeku. Uveli ste me u proces dajući minimalne upute za to što ćemo raditi jer ste htjeli vidjeti kako ću ja to iznutra, kroz rad s vama, shvatiti. Nije bilo puno niti velikog kretanja, nego minimalni pomaci, improvizacije u prostoru i par uputa koje su nas usmjeravale na isti način. Čini mi se da imaš dva načina istraživanja; čime se pritom baviš i na koji način stvaraš uvijete da bi se to istraživanje moglo ostvariti?
Dosad sam se ponajviše bavio kreiranjem performativnih praksi i alata koji bi pomogli regenerirati vlastite interese, pokušavajući si osvježiti iskustvo izvođenja i izbjeći osjećaj neke vrste automatizma koji bi se znao pojaviti tijekom intenzivnih turneja. Nakon toga se to pretvorilo u nešto što sam počeo dijeliti s ostalim članovima kompanije te su se kroz interakciju s njima iskristalizirala određena pitanja, ponajviše vezana za alternativne načine dijeljenja znanja i različite uvjete u kojima bi se ta razmjena potencijalno odvijala. Iz toga je proizašla suradnja s Theom koja je započela u prošlo ljeto u Hrvatskoj, gdje smo tijekom dviju rezidencija pokušali stvoriti neku vrstu spekulativnog arhiva / staništa (koji se sastoji od gomile teksta, snimki proba i naših razgovora) koji se manifestira virtualno i tjelesno. Krajem prošle godine i početkom ove, kroz niz radionica smo nastojali otvoriti proces i uključiti prijatelje / bliske suradnike u razvoj „kolektivnog arhiva gesta, misli i priča“ koji planiramo dijeliti u različitim medijima: knjiga, kratki film, predstava. Uz to sam imao priliku podučavati ples u vrlo različitim uvjetima, zbog čega se moj pristup morao mijenjati ovisno o iskustvu/afinitetima polaznika i nekim širim društveno-političkim okolnostima. U Libanonu i Belgiji sam radio s grupom izbjeglica iz Sirije, u Hrvatskoj s plesnim amaterima, a u Mađarskoj sa studentima i profesionalnim plesačima. Volio bih nastaviti s takvom vrstom pedagoškog rada, gdje se svojevrsni plesni format transformira i preuzima neka nova praktična značenja. Za sada si, na svu sreću, mogu dozvoliti postupni razvoj i izbor projekata koji me stvarno zanimaju, jer mi plesački angažman osigurava financijsku stabilnost, a i status samostalnog umjetnika pruža neke beneficije.
Neki sljedeći koraci su na jesen početak studija filozofije u Leuvenu i nadam se nastavak učenja Alexandar tehnike, s kojim sam započeo prošle godine. A za bilo što drugo, teško je trenutno nešto konkretno reći... Možda kratki mesostic za kraj?
OdLazim u
Intro razdoblje
Elon Musk na
LetjelIci. Slika koja
TruNe
KrhkA
iLi
Nazad
tebi dOlazim
© Aleksandra Janeva Imfeld, PLESNA SCENA.hr, 30. travnja 2020.
