Ira Seidenstein je klaun, redatelj, glumac, pisac, akrobat i izvrstan učitelj. U prvom dijelu razgovora dotaknuo se nekih od najvećih imena svjetskog klauniranja poput Chaplina, Lewisa, Keatona i Lucille Ball.
Što mislite o ženama u području klauniranja?
Dozvolite mi onda da proširim temu oko Lucy Ball. Na suvremeno klauniranje gledam kroz obje strane: matrijahalnu i patrijahalnu liniju. Svi nasljeđujemo obje, to je kao da imamo majku i oca, odnosno yin-yang kao univerzalni princip. Patrijahalni uključuje Keatona, Chaplina i mnoge druge. Matrijahalni uključuje Lucille Ball i Carol Burnett i brojne druge. Kad je Lucille Ball u MGM-u dobila otkaz, Keaton je savjetovao filmskom studiju Columbia da je zaposli. Keaton je tamo s kolegom Edwardom Sedgwickom, Sr. imao ured koji se zvao The Boors Nest. Njegovom show biznisu se pridružio mladi Edward Sedgwick i to je preraslo u Sedgwick Comedy Company, koja je izvodila vodvilje. Ujedno, Sedgewick je režirao mnoge Keatonove prepoznatljive filmove, i klaunove uključujući Ma & Pa Kettle Back On The Farm (1951).
Prema knjizi Kathleen Brady Život Lucille Ball oživljavanje dijelova poznatih i voljenih filmova bili su za The Boors Nest više od nostalgičnih vježbi. Za muške izvođače koji su postajali sve stariji, oni su održavali „mišiće komedije u formi“. Što se tiče Lucille Ball, pružili su joj neformalno profesionalno obrazovanje. Keaton je bio majstor rada s rekvizitom i majstor vizualnih šala, amaterski izumitelj koji je gradio replike Golden Gate Bridgea i minijaturnih drvenih konstrukcija mostova za željeznice koje su osvojile prvu nagradu na natjecanju hobija. U njegovim se filmovima tužni lik borio s motociklima, vlakovima, parnim brodovima i drugim neumoljivim izumima modernog doba. U The Boors Nest Keaton je Lucille Ball podučio kako da barata rekvizitom i kako da se baci u fizičke manevre bez ozljeda. Brza, nezgrapna Lucille Ball naučila je kako usporiti i pročistiti svoje pokrete. Keaton ju je trenirao kroz ponavljanje koje je postalo osnova njezinog poznatog humorističnog tajminga – Slušaj, Reagiraj i onda Djeluj. Naučila je slušati sve što drugi lik kaže ili napravi, odgovoriti na to i izvesti prikladni pokret. Ako se na primjer u njezinoj komediji znalo dogoditi da brod ili bačva curi, ona bi to otkrila, otpuhnula i začepila rupu iz koje curi; ponekad tako da bi sjela na nju. Keaton je gledao kako radi iz prikrajka na setu i kasnije joj je davao upute kako se može poboljšati. Njezin prvi film Miss Grant Takes Richmond (1949) potvrdio je Keatonovo povjerenje.
Lucille Ball je kasnije vodila 32-tjedni tečaj komedije u Brandeis-Bardin Institute. Citirali su je kako je rekla: „Ne možete nekoga naučiti komediju, ili je imaju u sebi ili nemaju.“ Mene je uvijek zanimalo što ako je osoba nema? Može li je steći? Učitelj to ne može dati. S druge strane, tvrdim da bilo koja od mojih kreativnih vježbi i pozornost na neke univerzalne principe dozvoljavaju glumcu da otkrije da to ima čitavo vrijeme, ali da je to skriveno i da postoji način da se otkrije. Ali to je skriveni rad glumca kroz kreativni proces vježbi.
Profesor Mazzone-Clementi je na prvom satu objasnio našoj klasi od deset glumaca: „Mislite da je ovo desetotjedni tečaj? NIJE! Ovo je desetoGODIŠNJI tečaj!“ Naime, poznati klaunovi su se razvijali deset do petnaest godina kroz karijeru u komediji. Lucille Ball se bavila komedijom godinama prije nego što ju je Keaton počeo mentorirati. Chaplin je godinama nastupao u showovima i naposljetku u trupi Freda Karnoa, pet godina prije nego je potpisao kratki ugovor s Mackom Sennettom! Usput, u trupi Karno Chaplin je često igrao pijanog klauna skitnicu. Tako da je u svom prvom filmu, iako je mit da se lik pojavio s nekim komadima kostima, već imao dobro razrađen lik kroz smjernice Freda Karnoa i kroz interakciju s jednim od najpoznatijih klaunovskih ansambala (uključujući i Stana Laurela). Tijekom četiri-pet godina su Chaplin, Laurel i trupa nastupali i do 25 puta tjedno, pred tisućama gledatelja…
Dio ste generacije koja je uslijedila, a tu su već i poznati mlađi umjetnici poput Jamesa Thiérréea?
Poslije Chaplinove-Keatonove generacije, dolazi generacija Ball-Lewis. Onda dolazi generacija Stevea Martina i Robina Williamsa koja se preklapa sa generacijom Shinera, Janga, mene i brojnih drugih koji su bili poznatiji od mene. U to je vrijeme i poplava filmova s Laurelom & Hardyem, pa Abbott & Costello, The Marx Brothers, The Three Stooges. Svi su voljeli klaunove ili barem neke od njih. Postojali su čudni maleni kafići i situacije gdje smo mogli nastupali ili isprobati neku točku. Postojala je ulica i lokalni kvartovski festivali. Većina nas je naginjala hipijima ili alternativnom stilu života, i bili smo jako fizički orijentirani. Bilo je puno načina ne samo za isprobati, nego i za zaraditi nešto i pokrenuti posao. Postojala je industrija zabave koja je rasla i potraživala takve izvedbe. Ti krugovi su se razvijali i bili su vrlo unosni, ali trebalo je naporno raditi kako bi napravio dobru, smiješnu, fizičku točku. Svatko je mogao raditi nekoliko turneja po sveučilištima u Sjedinjenim Državama. Onda su se otvorili klubovi za mlade i takvi klubovi su bili sponzorirani kako bi zabavili mlade ljude.
James Thiérrée je poseban slučaj, ne samo zbog svog jedinstvenog talenta, vještina, vizije, nego zato što je poput svog djeda, Charlija Chaplina, odrastao iza scene, s ekscentričnim i umjetnički nadarenim cirkuskim umjetnicima. Njegovi roditelji Victoria Chaplin i Jean-Baptiste Thiérrée su ustvari pobjegli jer Chaplin nije želio da se ona uda za glumca. Vrlo brzo počeli su eksperimentirati s idejom da naprave svoj mali cirkus. Nastupili su u Fellinijevom remek-djelu I Clowns (1970). James ima također jako nadarenu sestru Aurelie koja je također uspješna klaunesa.
Mislite li da ima istine u stereotipima kao što je „žene su manje smiješne od muškaraca“?
Žene i muškarci su podjednako talentirani, ali su duhoviti na različite načine. Kod klaunova je najvažnije da svaki umjetnik pronađe, otkrije ili stvori svoju vrstu humora. Preferiram pomagati ljudima da nađu put do svog humora radije nego da pokušavaju biti smiješni drugima. Mislim da su problemi u klauniranju stvoreni i poduprti od strane učitelja, uključujući i poznate učitelje. Problem je dogma koju si polaznik već u startu stvori u glavi prije nego uopće uđu u prostor i prije nego počne radionica. Umjesto da pratite dogmu učitelja klaunerije, otiđite izravno kod majstora zanata: Ball, Chaplin, Burnett, Keaton, Brice, Caesar, Coca, Gleason, Radner, Carrey, Wayans, Martin (Steve), Keymah, Allen (Woody), Coffield Park, Williams (Robin). Insistiram da napravite kratku točku kao što su imali ti klaunovi. Neka traje 2, 3 ili 4 minute. Napravite to jasno. Napravite duhovito. Napravite duhovitu klaunovsku točku. Vi to možete. Nije lagano. To je rad i umijeće i ono što je važno, možete ukrasti neku foru, šalu, komadić neke točke i napravite je svojom. Ako možete napraviti duhovitu točku od dvije minute, onda možete napraviti i još jednu i još jednu i onda možete napraviti čitavu predstavu. Moje klaunske vježbe pružaju glumcu priliku, svaki dan, iznova i iznova, da s novim osjećajem pokuša napraviti nešto duhovito.
Najkraća kreativna klaunovska vježba je The Buster Keaton vježb“. Osnovna verzija traje minutu. U toj minuti svatko može naučiti klaunirati. AKO su spremni suočiti se s glazbom i plesom, AKO su spremni naučiti vježbu osjećajući što se vježbom vježba. Vježba je neutralna što se tiče spola. Nema nikakve veze sa spolom. To je izolirano i uokvireno iskustvo da budete klaun unutar jedne minute. Ključ je u tome da glumac mora znati što radi sa svojim tijelom kroz fizički pokret. To je problem. Većina ljudi na radionicama ne zna što radi na radionicama ili – mnogi ne znaju što rade na sceni. Svi MISLE da znaju. U mom radu, odnosno u vježbi, imate priliku razbistriti glavu i pročistiti dogmu koja će se automatski pojaviti u mojoj vježbi jer te vježbe nemaju estetiku. One imaju samo mehanički, jasne, jednostavne upute. I uvijek imate drugu priliku. Vježbu možete ponoviti opet i opet ili kasnije ili sutra, ili kod kuće ili sa prijateljima i kolegama. Uistinu, puno klaunova bi moglo biti puno bolje. To će se dogoditi kad se suoče s onim što skrivaju ili što slušaju u svojoj glavi.
Dosad ste dva puta bili u Hrvatskoj i održali ste radionice za glumce, plesače, akrobate i klaunove u Zagrebu 2018. i u Puli 2019. Što mislite o hrvatskim umjetnicima u području kazališta, klaunova i fizičkog kazališta?
Volim svako mjesto u kojem podučavam. Volim naše razlike i raznolikost. Ali reći ću da je moje iskustvo u Hrvatskoj i sa Hrvatima bilo duboko i duhovno osvježenje na puno načina. U mnogim mjestima u kojima sam podučavao se živi površno. (U Hrvatskoj je možda san da se živi površno?) Kad sam prvi put došao u Europu, 1970., došao sam na šest mjeseci s vojnim brodom. Većina zapadnog svijeta živi na način koji ne obuhvaća previše kulture. Meni se čini da se u Hrvatskoj ništa ne uzima zdravo za gotovo. Ograničeno vrijeme radionice je život i smrt. I volim da je tako. Vjerujem da osoba koja napravi moju i najkraću kreativnu vježbu, ima priliku i moju podršku (bez dogme) da se suoči sa svojim životom i proživi to odmah sada, na licu mjesta, proživi na bilo koji način to želi. Ali gotovo da nemam strpljenja za nekoga tko samo odradi vježbu. To je minuta vašeg života. Živite ga. Hrvati još uvijek znaju živjeti. Odlična hrana, odlično vino, odlični argumenti, odlični klaunovi, odlični glumci. Rat u kojem se sad živi je pokušati pronaći način da živite kreativno i s dobrotom. Upoznao sam obitelj na jugu Francuske i oni pričaju samo na svom regionalnom dijalektu. Samo jedan član obitelji priča francuski. Svijet je jako bogat i kompliciran. Zapadni svijet podao se Bogu Površnosti. Hrvatska još uvijek ima šansu.
Imate li neki savjet kojeg biste mogli dati mladim umjetnicima o životu izvođača/klauna?
Put umjetnika je kompleksan i nije pravocrtan. Čovjek je čuo da postoji mudrac. Pošao ga je tražiti. Došao je do raskrižja i tamo je naišao na dječaka. Čovjek je upitao koji put vodi do mudraca. Dječak je rekao da oba vode. Čovjek je upitao, koja je onda razlika? Dječak je rekao da je put na desnoj strani dulji kraći put, ali da je put na lijevoj strani kraći dulji put. Čovjek je pitao koja cesta je najkraća udaljenost. Bio je dulji kraći put. Čovjek je odabrao taj put. Nakon 30 minuta gore, dolje i zapinjanja na kamenju i ne odmicanja daleko, izmorio se i okrenuo natrag. Kad se vratio na raskrižje, požalio se dječaku. Dječak je objasnio da put koji je na desno: dulji kraći put, kraća udaljenost, ali treba puno dulje. Čovjek se razljutio. Dječak je rekao: ali put na lijevo je kraći dulji i udaljenost je veća, ali treba kraće vremena. Čovjek je otišao lijevim putem i uskoro je uživao u čaju i razgovoru s mudracem.
U klauneriji, ljudi često pitaju klaunove gdje su učili. Najkraći put je otići u klaunsku školu. Dulji put je postati klaun i preuzeti odgovornost za vlastito istraživanje i započeti raditi kratke točke. Svi iz moje generacije koji su postali klaunovi su to napravili. Prva točka Jerryja Lewisa je bila točka s pisaćom mašinom. Chaplinova prva točka je bila otpjevati nekoliko pjesama. Za Lucy Ball je bila ples.
Vrlo ste aktivni na društvenim mrežama poput Facebooka i Youtubea. Svatko može pronaći Vaše vježbe, objašnjene i detaljno pokazane. Ovakva vrstu uputa za klauniranje je vrlo rijetko dostupna. Kako ljudi reagiraju na vaše učenje? Imate li neku vrstu povratnih informacija?
Moje vježbe izgledaju jednostavno. Nisu sve vježbe online, ali mnoge jesu. Većina vježbi nalazi se u knjizi Clown Secret, u drugom poglavlju. Nemam načina da saznam koliko ljudi isprobava moje vježbe. Ako bi bilo tko isprobao jednu od kreativnih solo vježbi, tri puta za redom, što traje svega nekoliko minuta, i ako bi ponovio istu vježbu tri puta za redom pet dana za redom, gotovo je zagarantirano da će imati proživljeno iskustvo sa sobom. Koliko ljudi razumije poruku Boba Marleya: „Pokušavaj, pokušavaj i na kraju ćeš uspjeti“? Većina ljudi želi uspjeti ali ne razumiju dio „pokušavaj, pokušavaj“. Moj rad, moja metoda, vježbe svima su na raspolaganju. Tako da u stvari zaista ne znam koliko ih to koristi; osim što mi neki ljudi pišu. Imam nekoliko stotina ljudi iz izvedbenih umjetnosti koji mi šalju zahtjev za prijateljstvom na Facebooku. Gotovo 98% ili 99% ništa ne napišu. Ne kažu „Bok!“. Ne kažu tko su niti što rade niti zašto su mi poslali zahtjev!? Površno – je riječ u kojoj jako puno ljudi živi.
Na kojem trenutno projektu radite?
Uvijek pokušavam biti u formi. Na taj način, zauzet sam igrom da sam živ. Što to znači biti živ, u današnjem svijetu? To sam ja. To je moj projekt na kojem trenutno radim zauvijek. Prolazim kroz različite periode ponovnog izmišljanja sebe. Turneja podučavanja u 2019. godini učinila mi se poput preslagivanja. Bilo je izvanredna raznolika turneja radionica. Svaka grupa i svaka situacija posve različita jedna od druge. Bilo je prvi puta da je puno ljudi došlo na radionicu s mojom knjigom ili su je naručili nakon radionice. Tako da otkad sam objavio knjigu i izgovorio stvari koje sam želio i osjećao da trebaju biti izrečene, osjećao sam se bolje ili se osjećam više svoj. U knjizi se nalaze na stotine kratkih anegdota iz mog života, ali ujedno vjerujem da ima puno značajnih rečenica i ideja koje ljudi uistinu mogu iskoristiti na svoj način. Tako da je moj novi projekt Preslagivanje klaunovskog pokreta. Ljudi znaju da ću se nekad fokusirati na jednu sekundu koja se dogodi dok netko improvizira u bilo kojoj vježbi. Nešto magično se dogodilo i izvođač je to propustio ili se nešto preskočilo i izvođač to nije popravio. Sekunda je život i smrt. Tako da je moj projekt: Postoje li ljudi koji žele moju pomoć da se pomaknu na sljedeću razinu njihova klauniranja.
I da zaokružimo ovaj intervju, kako to da ste se odlučili postati klaunom, a ne posvetiti se samo glumi ili plesu ili akrobatici ili režiranju...?
Pomiješao sam ta područja klauniranja, akrobatike, režije i iako zasigurno nisam formalno plesač, mogu se dobro kretati i radio sam puno na pokretu. Klaun je za mene gotovo mističan, ili je barem mitski. Mislim da je to forma bez granica, ili granice ovise o vrsti publike za koju želi izvođač nastupati. U Engleskoj su kraljevske zabavljače/lude (klaunove!) ponekad zvali „licencirane lude“. Oni su imali potpunu kreativnu slobodu – sve do jedne točke. Samo kao glumac ne bih se osjećao tako slobodno kao kreator/redatelj klaunerije. Uistinu, obožavam toliko klaunova svih vrsta i žanrova. Imam veliko poštovanje za hijerarhiju klaunovskog poretka; npr. profesionalni rođendanski klaunovi u bogatim gradovima znaju obići i po šest privatnih kuća ili zabava u vikendu. Čak i ako izvode samo jednu predstavu, moraju se prilagoditi okolini, fizičkom izgledu prostora, ali i osobnosti domaćina i njihove obitelji i zajednice. Ti klaunovi su plaćeni i od njih se očekuje da donesu radost, sreću, uzbuđenje u nečiji dom u jedan sat, čak i kada imaju stresan dan. Donošenje radosti u nečiji dom je poseban dar. Ali, osobno za mene, klaun ima najbolje uvjete da bude aktivno kreativan i da se može izraziti – kada je javan. A to je evoluiralo u procesu podučavanja: prenijeti istu tu kreativnost i talent podupirući druge koji žele istraživati ili dalje razvijati svoje umijeće.
© Marijana Matoković, PLESNA SCENA.hr, 21. svibnja 2020.
