Od onih koje s radošću pamtimo

Sjećanje: Ivica Sertić (1927.–2020.)

  • Iv ica Sertić vodi probu baleta Coppelia u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 1994.

    U ovom čudnom vremenu, u kojem su statistike o broju preminulih osoba postale dio svakodnevice, vijest o smrti baletnog plesača i koreografa Ivice Sertića primila sam s nevjericom. Umro je Ivica Sertić...

    Sonja Kastl (Swanilda) i Ivica Sertić (Coppélius); Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Léo Delibes, Coppélia, kor. Margarita Froman, 1951.Željela sam ga nazvati, upravo ovih dana, kako bih s njim dogovorila još jedan razgovor o izuzetno zanimljivom vremenu njegove mladosti. Ivica je bio fantastičan sugovornik, njegova sjećanja bila su uvijek živa, prepuna zanimljivih detalja i duhovitih štikleca koji su im davali jedinstven, sertićevski šarm. Posljednji put telefonski smo se čuli ljetos, zvučao je energično kao i uvijek. Vječna mladost i snaga u njegovom glasu dovela me u zabludu da će Ivica zauvijek ostati s nama, da vremena za razgovor ima, da ne moram žuriti... Nažalost, prevarila sam se.

    Ivica Sertić napustio nas je u devedeset četvrtoj godini. Živio je ispunjeno, ostvareno, strasno, djelujući na nekoliko umjetničkih područja. Kao pripadnik jedinstvene generacije pedesetih, Ivica je zajedno sa svojom suprugom otišao u svijet gdje je ostvario iznimno uspješnu i bogatu karijeru. Svoj novi dom pronašao je u Njemačkoj gdje je angažman dobio prvo kao plesač, a zatim i kao koreograf te direktor baleta. Nakon Frankfurta, Heidelberga, Lübecka i Wuppertala, umjetničku karijeru završio je u Gärtnerplatz Theatreru u Münchenu, u kojem je ostvario i neke od svojih najzapaženijih koreografija. Osim velikih klasičnih baleta (Trnoružica, Pepeljuga, Labuđe jezero, Coppélia) Sertić je često koreografirao i balete u kojima je koristio i suvremeni plesni vokabular te je, kako je sam rekao, „uvijek volio podvaliti neku praizvedbu“. Tako su, od osamdeset baleta koje je u karijeri postavio, njih dvadesetak bili praizvedbe, od kojih je veliki broj ostvaren u suradnji s modernim i avangardnim njemačkim skladateljima. U više navrata koreografirao je i za Balet HNK-a u Zagrebu, a zagrebačkoj publici ostala je u sjećanju njegova Coppélia (koju je postavljao u više navrata) te Kelemenove Napuštene. Za iznimnu predstavu Dom Bernarde Albe, koju je također na glazbu Milka Kelemena postavio 1999. godine, nagrađen je i Nagradom hrvatskog glumišta.
    Nakon premijere baleta Đavo u selu 1954. – Aleksandar Augustinčić, Nevenka Biđin, Sonja Kastl, Pia Mlakar, Ivica Sertić, Pino Mlakar, Fran Lhotka, Nenad Lhotka i Inge Kostinčer
    Osim po biografskim podacima, Ivica će prije svega ostati upamćen po svojoj osobnosti: u baletnoj umjetnosti u kojoj nisu rijetke autoritarne ličnosti i koreografi koje ponekad, nakon suradnje želimo što prije zaboraviti, Ivica je svakako jedan od onih koje s radošću pamtimo. Neobično skroman, pristojan, vedar i duhovit, bio je koreograf s kojim smo surađivali s užitkom i veseljem. Milka Bartolović se također prisjetila njihove suradnje te dječačke zaigranosti i diskretnog humoru kojima bi obojio probe: „Tada sam te karakteristike možda primala zdravo za gotovo, ali danas uviđam da su upravo one posebnost i kvaliteta koja se ne podrazumijeva, ali se pamti do kraja života.“
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Léo Delibes, Coppélia, kor. i red. Ivica Sertić, premijera 3. prosinca 1994.
    Za mene osobno Ivica je učinio jako puno. Poklonio mi je povjerenje u ključnom trenutku karijere, dodijelivši mi ulogu koja je bila potpuno drugačija od svega što sam dotad plesala. Postavio je pred mene izazov, poticao me i na kraju doveo do kreacije kojom sam napravila važan iskorak iz svoje sigurne zone kročivši prema spektru dramskih uloga koje sam kasnije u karijeri često tumačila. Ipak je najsnažniji dojam ostavio na mene prilikom razgovora koji sam vodila s njim i s njegovom suprugom, 2015. godine. Naime, kako bih kroz njihova sjećanja dokumentirala uzbudljivo razdoblje njihove mladosti upriličili smo razgovor uz kavu. Razgovor je tekao lako, teme su se samo nizale, a Ivica me fascinirao svojim interesima koji su sezali puno dalje od plesne umjetnosti. Saznala sam da se u mirovini aktivno počeo baviti slikanjem, ali i svirati saksofon! Vrlo se živo prisjećao zgoda iz svoje karijere, govorio o njima s ponosom, ali istovremeno skromno i bez prevelike samohvale. Bio je to jedan od onih posebnih trenutaka u kojima sam razgovor započela s Ivicom Sertićem, respektabilnim umjetnikom i koreografom bogate karijere, a završila ga s Ivicom Sertićem, jednostavnom, pristupačnom i srdačnom osobom s kojom sam tako mogla čavrljati još satima... (razgovor možete pročitati ovdje)

    Dragi Ivice, iako onaj posljednji razgovor nažalost nismo ostvarili, sigurna sam da ću o tragu koji ste ostavili u povijesti ali i u našim srcima, pisati još puno puta....

    © Mihaela Devald Roksandić, PLESNA SCENA.hr, 22. svibnja 2020.
    Ivica Sertić (Petruška), Sonja Kastl (Balerina), Zlatko Voženilek (Moor); Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Igor Stravinski, Petruška, kor. Octavio Cintolesi, 1956.

Piše:

Mihaela
Devald

kritike i eseji