Ekipa za korak dalje

Intervju: Ilir Kerni, ravnatelj Baleta Hrvatskog narodnog kazališta Split

  • Ilir Kerni

    Ilira Kernija upoznala sam davne 1994. godine kada je došao u zagrebački Balet, u već zrelim plesačkim godinama. Bio je markantan plesač koji se odmah nametnuo, ali trebalo mi je vremena da ga shvatim i upoznam jer – bio je potpuno drukčiji. Na sceni temperamentan, otvoren, tjelesno prisutan, a privatno odmjeren, šutljiv i zamišljen. Ilir nikada nije puno govorio, a opet, mogu reći kako ću mnoge rečenice koje mi je uputio hrabreći me na probama, pamtiti zauvijek. Bio je prava, ljudska potpora u svakom trenutku i mi smo se, kao partneri, uvijek izvrsno razumjeli. Rođen u Tirani, ostvario je uspješnu međunarodnu plesačku karijeru impresivnog trajanja od 42 godine! Nakon što je završio Baletnu akademiju, angažiran je u Albanskom nacionalnom kazalištu (ANK) gdje je ubrzo stekao status prvaka baleta. Zahvaljujući stipendiji UNESCO-a, 1991. godine odlazi na usavršavanje u Operu u Strasbourgu i u Parišku operu, a od 1991. do 1993. godine, angažiran je u baletnoj trupi Ballet du Rhin u Francuskoj. Otplesao je sve važnije uloge klasičnog i modernog baletnog repertoara te je tri puta dobio nagradu Oskar Harmoš za najboljeg plesača Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a jednom Nagradu hrvatskog glumišta. Također, od 1984. godine nosi titulu „Zaslužnog umjetnika Albanije“.

    Kada si 1994. godine došao u zagrebački Balet, mi nismo imali pojma da si ti već u to vrijeme u Tirani, pred Nacionalnim kazalištem, imao spomenik! Kakva priča stoji iza toga?

    To je u stvari spomenik koji prikazuje lik koji sam plesao u predstavi. Radilo se o liku Azema Galice koji je povijesna ličnost. Nakon te predstave, jedan je poznati kipar htio napraviti skulpturu prema mojem liku pa sam morao pozirati punih mjesec dana...
    Mihaela Devald (Giselle) i Ilir Kerni (Albrecht); HNK u Zagrebu, Adolphe Adam; Giselle
    Nakon iznimno duge plesačke karijere u kojoj si otplesao sve što se moglo poželjeti, što smatraš svojim najvećim uspjehom u karijeri? Na što si, kao umjetnik, najponosniji?

    Pomalo mi je neugodno odgovoriti na to pitanje. Volio sam ples, volio sam strasno svoj posao i cijeli sam se davao. Plesao sam sve glavne uloge, klasiku i moderni, plesao sam dugo, neobično dugo. Znam da sam imao svoju publiku... Možda bih ipak rekao da sam ponosan na svoj karakter, uporan i neuništiv, ali i na dobru energiju s kojom sam radio i stvarao s kolegama. Također, ponosan sam na ogroman posao koji sam napravio kao intendant u ANK u Tirani, u svojem mandatu od 2013. do 2016. godine.

    Na što točno misliš kad kažeš da si napravio „ogroman posao“ kao intendant?

    ANK u Tirani je, na početku mog mandata, bilo kazalište starog sistema u kojem su svi imali doživotne ugovore. Bilo je teško razbiti taj stari mentalitet i omogućiti generacijsku promjenu. U početku se sve činilo kao nemoguća misija, ali naprosto je bilo vrijeme za jedan potres s dobrim namjerama. Dakle, prvi put u povijesti tog kazališta, uveo sam sistem ugovora na određeno vrijeme; kao u svakom drugom kazalištu u Europi. I moji prethodnici su pokušavali napraviti slično, ali nisu uspjeli. Ja jesam. Međutim, moram priznati da mi je to istovremeno bilo i najteže razdoblje u životu. S jedne strane su bili oni koji su bili nezadovoljni, a umiješala se i politika... dok sam na svojoj strani imao ogroman postotak zaposlenika, gotovo sve umjetničke snage, koje su bile željne promjena, odnosno koje su željele da kazalište djeluje na principu meritokracije i sposobnosti; ništa više, ali i ništa manje od toga. U umjetničkom smislu, potpuno sam otvorio kazalište. Dio naše kalendarske sezone bio je rezerviran za umjetnike albanskog podrijetla sa svjetskim renomeom. Tako su sa ANK u Tirani surađivali Angelin Preljocaj ili npr. operna pjevačica Ermonela Jaho koja inače pjeva na svjetskim pozornicama, od Metropolitena do Covent Gardena (a gostovala je i u Hrvatskoj, op.ur.), ali bilo je tu i puno drugih imena; dirigenti, pjevači, koreografi, plesači, muzičari… uglavnom umjetnici koji su ostvarili karijere u velikim kazalištima diljem Europe i svijeta. Oni su pak doveli sa sobom i druge inozemne umjetnike. To je dovelo do toga da su o ANK u Tirani prvi puta pisale novine u inozemstvu. Bilo je to ludo vrijeme ljubavi i strasti za kazalištem, gdje smo formirali i gradili nešto novo, istovremeno napuštajući mnoge zastarjele metode iz prošlosti, pri čemu smo svi mi, koji smo napravili karijere u inozemstvu, željeli dati svoj doprinos. Teško je to objasniti, to je nešto što ti se dogodi samo jednom u životu.
    Ilir Kerni (Georges Duval) i Marta Romagna (Marguerite Gautier); HNK u Zagrebu, Alexandre Dumas sin – Carl Davis – Derek Deane, Dama s kamelijama, red. i kor. Derek Deane, foto: Saša Novković, 2008.
    Imaš dakle već iskustvo vođenja kazališta. Ipak, što te motiviralo da prihvatiš mjesto ravnatelja Baleta u Splitu?

    Htio sam biti dio ekipe koja će napraviti korak dalje, u profesionalnom i umjetničkom smislu, pogotovo dio ekipe koja bi izvukla HNK Split iz dubokog negativnog financijskog poslovanja zadnjih godina. Volim takve izazove. Došao sam ravnati Baletom u kazalištu koje ima veliku tradiciju. Znam da nisam prvi, a neću biti ni posljednji ravnatelj – moj jedini cilj je ići korak dalje. Isto tako znam da su ego i taština faktori koji guše i uništavaju, ponajprije druge, a poslije i samog sebe, a to kod mene ne postoji. Volim raditi u timu i činim sve da se svi osjećaju dobro i motivirano, pogotovo oni koji žele raditi pošteno i profesionalno.

    Splitski Balet je posljednjih godina često bio u fokusu javnosti. Ne samo zbog umjetničkih dostignuća nego i zbog skandala s vrijeđanjem balerine. Kakva te situacija, s obzirom na to, tamo zatekla?

    Iskreno, ne znam ništa o tom razdoblju. Naime, od 2013. do prosinca 2016. godine bio sam intendant ANK u Tirani, u Albaniji. Kada sam se vratio ponovo u zagrebački HNK, trebalo mi je malo vremena da se ponovo adaptiram. Prošla je godina dana, i onda sam se, 2019. godine prijavio za mjesto ravnatelja Baleta u Splitu. Nisam se opterećivao prošlošću. Ono što je mene zanimalo su bile jednostavne informacije koji sam trebao znati kako bih upoznao ansambl – podatke o plesačima, podatke o repertoaru... Također me zanimalo kako su se trošili novci, kako su se sklapali ugovori, zanimalo me i kojim budžetom raspolaže kazalište i kako se on dijeli između Opere, Drame i Baleta. Sve drugo nije mi je bilo bitno. Primijetio sam kako je u zadnjih petnaestak godina Balet imao velike predstave koje su se održale i koje su bile presudne za opstanak kompanije. Splitski Balet je vrlo ozbiljna kompanija koja osim ansambla ima i izvrsne pedagoge i baletne majstore, ali i administraciju Baleta, koji je prva liga!

    Koja je tvoja umjetnička vizija splitskog Baleta? U kojem smjeru i s kojim koreografima ćeš u budućnosti surađivati? Što je ono što će splitski Balet u tvojem mandatu razlikovati od zagrebačkog i riječkog Baleta.

    Planova je zaista mnogo i tiču se različitih područja, ali svakako je važno naglasiti da je splitski Balet dio velike kazališne kuće s dugom tradicijom, što znači da Split uvijek mora imati, ni više ni manje, nego repertoar koji je ravan velikim ansamblima, to znači i klasiku, ali i druge vrste suvremenog plesa. Također, mora imati na repertoaru i bisere domaće baštine, ostavštinu hrvatskih koreografa kao što je npr. Đavo u selu.

    Naš je cilj iskoristiti sve potencijale kojima raspolažemo u ansamblu i stvarati lijepu i poticajnu umjetničku atmosferu, što znači razvijanje svih kreativnih mogućnosti ansambla kroz priliku da se i sami okušaju u koreografiji, ali i na svim drugim područjima u kojima mogu doprinijeti radu kazališta. Također, želio bih napraviti strukturu koja je stabilna za normalan rad u baletu i formalizirati je. Odmah na početku imali smo neke promjene unutar statusa koje plesači imaju u ansamblu baleta i nastavit ćemo tako i dalje. Npr. Eva Karpilovska dobila je mjesto prvakinje, a Irina Čaban je predložena za mjesto nacionalne prvakinje. Iskreno se nadam da će se to i ostvariti jer ona tu poziciju svojom kvalitetom zaista zaslužuje.

    Splitski Balet specifičan je i po tome što ima svoj Baletni studio koji je dio našega kazališta, a koji je, osim zajedničke predstave s baletom kao što je Orašar, dosad svake godine imao završni koncert na kojem su djeca pokazivala što su te godine radila. Ono što bi sada željeli učiniti je, omogućiti polaznicima studija da u sklopu HNK imaju svoju predstavu koja će biti dio kalendara tj, repertoara HNK-a.
    Ilir Kerni i Olja Jovanović-Zurovac; HNK u Zagrebu, Marjan Nećak - Staša Zurovac, Danse Macabre, kor. i red. Staša Zurovac, foto: Saša Novković, 2009.
    Ovih dana tako imamo premijeru baleta Peća i vuk u koreografiji Remusa Dimachea. To će biti sjajna predstava koja će biti izvedena isključivo s polaznicima Baletnog studija ili kako ih ja volim imenovati: MSB – Mladi splitski balet! Planirano je da svake sezone imamo jednu novu premijeru isključivo s polaznicima Baletnoga studija.

    Kada govorimo o razlici između Splita, Zagreba i Rijeke, ona će biti prvenstveno u naslovima. Tako ćemo u sklopu Splitskog ljeta imati premijeru baleta Corre o fado, portugalskog koreografa, a u studenom ove godine bit će premijera Labuđeg jezera, ali u modernoj verziji. Na repertoar ću postaviti provjereno kvalitetne predstave, jer mandat je vrlo kratak i nema vremena za eksperimente. To se pogotovo odnosi na ova, za umjetnost izrazito nesigurna vremena, u kojima još uvijek ne možemo biti u potpunosti sigurni kako će se odvijati slijedeća sezona zbog pandemije COVIDA-19 i opasnosti koja još uvijek nije nestala. Zasad ne želim otkrivati sve što bih htio imati na repertoaru, u svakom slučaju biti će nekoliko poznatih koreografskih imena. I bit ćemo vrlo rentabilni, paziti na svaku kunu, i ne razbacivati se s novcem. Tako ćemo ove godine, prvi puta u povijesti Splitskog festivala, imati gostovanje strane baletne kompanije koja s financijskoga aspekta neće biti na teret HNK Split.

    Kako se splitski Balet nosi sa situacijom nemogućnosti odlaska u mirovinu starijih plesača? Imaš li uopće mogućnost zapošljavanja mladih snaga?

    Budimo realni, u ovim teškim vremenima, pogotovo u kontekstu pandemije,  najvažnije je održati ansambl. Ipak, vjerujem da će problem mirovina biti uskoro riješen i da ćemo imati dobar zakon o pristojnom umirovljenju baletnih umjetnika kako bi se napokon omogućilo obnavljanje i pomlađivanje ansambla što je potrebno i zbog opsega repertoara koji nas očekuje.

    Splitski baletni ansambl u svojem korpusu također ima veliki broj plesača iz inozemstva. Što u tom smislu misliš o inicijativi ravnateljice riječkog Baleta Maše Kolar, da se promijene propozicije za dodjelu Nagrade hrvatskog glumišta koja se, prema sadašnjim pravilima, može dodijeliti isključivo plesačima koji su hrvatski državljani (Više o inicijativi Maše Kolar pročitajte ovdje)?

    Slažem se potpuno s kolegicom Mašom Kolar, to bi bilo obogaćenje. S druge strane, mislim da bi možda bilo dobro postaviti određene kriterije za inožemne umjetnike koji kroz više godina ostvaruju kontinuirani doprinos kazalištu i koji bi onda imali mogućnost dobiti tu nagradu.
    Ilir Kerni i ansammbl Baleta; HNK u Zagrebu, Georges Biset, Carmen
    Kako si zadovoljan suradnjom između tri baletna ansambla (Zagreb, Rijeka, Split)? Kako bi se ta suradnja mogla intenzivirati?

    U stvari, ja sam za suradnju s velikim projektima i da takva suradnja postane tradicija. Recimo svake sezone ili možda bijenalno, mogli bismo imati reprezentaciju hrvatskog baleta sa nekom velikom zajedničkom predstavom. Za početak se može napraviti zajednička gala večer, a nakon toga i projekti velikih baleta. Suradnja između tri baleta kroz gostovanja je uvijek moguća iako ne i lako ostvariva. Recimo, ove godine sam pozvao zagrebački Balet na Splitsko ljeto, ali zbog tehničkih problema nažalost nije moglo doći do realizacije tog gostovanja.

    Kako je splitski Balet preživio razdoblje karantene? Koliko ti je ta situacija na samom početku mandata poremetila planove?

    Nakon uredne sezone u kojoj smo normalno izvodili predstave, a svi plesači su bili u izvanrednoj formi (zbog čega sam bio presretan), dogodilo se nezamislivo… Naravno COVID-19 je poremetio program cijelog HNK Split pa tako i Baleta. Već smo bili spremili gala večer kao krunu ljepote plesa i pokazivanja tehnike našega ansambla i odmah nakon toga smo trebali početi s Labuđim jezerom. Odjedanput, sve je stalo… Sjećam se, kada smo se okupili kod intendanta koji nam je dao upute: tko će što raditi, itd... Kao da smo bili gerilci, neki čudan rat, bez bombi i aviona koji lete iznad glave, ali svejedno, i to smo doživjeli: stvarati umjetnost u čudnim uvjetima… Ta neizvjesnost trajanja pandemije bila je udar na psihu plesača. Na neki način, bojao sam se raspada sistema. Jedino što nam je preostalo bilo je – hrabriti plesače u nadi da će sve proći brzo.

    Nakon prvog šoka za sve nas, počelo je nešto što ja zovem neponovljivo iskustvo! Preko Facebooka sam tražio od plesača da ostanu u formi i budu kreativni, a više puta sam ponovio da će ovo iskustvo biti unikatno. Poticao sam ih, rekao sam im da su fantastični… Naravno, neki od njih su bili povučeni na početku s obzirom na novo iskustvo, a neki su odmah krenuli s poslom. Radilo se u posve drugačijim uvjetima zbog karantene. Prvo smo počeli s online vježbama, a nakon toga je došla ideja snimati predstavu, i ta korona-inspiracija je bila hit jer smo bili prvi koji smo napravili nešto slično! Labuđe jezero za vrijeme korone… Moram zaista zahvaliti Evi (Eva Karpilovska redateljica Labuđeg jezera koje je splitski Balet prikazao kao prvu online premijeru, op. a.) jer je napravila odličan posao, mada, u početku, ni sama nije bila sigurna je li to dobar prijedlog. Otkrila je u sebi drugi talent!

    Aaron Kok, također iznimno talentiran, napravio je snimku koja vrijedi svake pohvale i on nastavlja i dalje stvarati. Svi plesači su bili kreativni. Otkrio sam puno toga kod svakoga pojedinačno, što se tiče njihovih osobnosti, talenta itd., a što možda prije nisam znao. Korona nas je na neki način povezala. Mogu reći kako je upravo to bilo vrijeme kada sam se uvjerio da imamo fantastičnu ekipu!

    © Mihaela Devald Roksandić, PLESNA SCENA.hr, 19. lipnja 2020.

Piše:

Mihaela
Devald

kritike i eseji