Plesna scena.hr

Talking Dance

Sjećanje: Sally Banes (1950.–2020.)

• Sally Banes, jedna od vodećih američkih autorica o plesu, kritičarka i povjesničarka plesa, umrla je 14. lipnja 2020. u Philadelphiji. Sally Banes je najpoznatija kao zagovarateljica američkog postmodernog plesa kojeg je, detaljno opisavši njegove korijene u koncertima Judson Dance skupine od 1962 do 1964., na velika vrata uvela u povijest i zauvijek etablirala kao jednu od ključnih prekretnica u plesu dvadesetog stoljeća. Njezina najutjecajnija knjiga, a po mnogima, jedna od najutjecajnijih knjiga o plesu prošloga stoljeća, bila je Terpsichore in Sneakers; Post-Modern Dance (Terpsihora u tenisicama) objavljena prvi puta 1980. godine. Detaljnu analizu fenomena njujorške plesne avangarde s opisima radova svih glavnih aktera, uključujući Stevea Paxtona, Trishu Brown, Davida Gordona i ostale, nadopunila je u drugom izdanju (1987.) uvodom s teorijskom raspravom i definicijom postmodernizma u plesu koja je postala ključna referenca za kasnije teorijske radove brojnih autora.
  
  Njezina aktivna podrška novom, do ne-plesa ogoljenom plesu kojeg su mnogi kritičari u vrijeme njegova procvata ignorirali ili žestoko kritizirali, ogledala se i u činjenici da je odlučila producirati kratki film koji je za povijest zabilježio sada antologijski solo Yvonne Rainer, Trio A. Crno-bijeli film koji dokumentira izvedbu petominutnog, minimalističkog, čudno (ne)fraziranog slijeda pokreta nepovezanih vidljivom inherentnom logikom i bez ijednog ponavljanja, snimljen je 1978., dvanaest godina nakon premijere trija u kojem su solo 1966. istovremeno, ali ne i unisono, izveli Rainer, Gordon i Paxton pod nazivom Mind is a Muscle, Part 1. Banes je film snimila u trenutku kada se Yvonne Rainer već odmakla od plesa i posvetila filmskoj režiji – a film je ovaj solo učinio simbolom postmodernoga plesa.
  
  Rekla bih da je dobrim dijelom upravo zbog važnosti koju je Sally Banes pridavala postmodernom plesu kroz svoja istraživanja, u brojnim tekstovima i knjigama koje mu je posvetila, ovaj fenomen zaživio kao nezaobilazna tema u akademskim krugovima diljem svijeta, ali i kao vrlo važan dio američke kulturne baštine te je, paradoksalno, unatoč svojim buntovničkim i subverzivnim korijenima, doživio da mu se počekom dvadeset prvog stoljeća posvećuju izložbe, organiziraju rekonstruirane izvedbe, da se plesovi bilježe i zapisuju, da ih se izvodi na plesnim akademijama.
  
  Razgovor Sally Banes i Yvonne Rainer održan povodom turneje pod nazivom PASTForward u kojoj je Mihail Barišnjikov sa svojim projektom White Oak izvodio plesove nekolicine koreografa opisanih u Terpsihori, objavio je na internetu Walker Art Center, 2001.); to nije samo sjajan povijesni izvor o razdoblju šezdesetih nego i jedna od rijetkih snimki Banes u akciji dostupna na internetu; svjedočanstvo o živosti njezina uma i erudiciji te njezinoj spontanosti i entuzijazmu.
  
  Osim Terpsihore, Banes je objavila: Democracy's Body; Judson Dance Theater 1962-1964 (1983.), rad temeljen na njezinoj doktorskoj disertaciji obranjenoj na Sveučilištu New York; Greenwich Village 1963; Avant-Garde Perfromance and the Effervescent Body (1993.), zbornik svojih eseja Writing Dancing in the Age of Postmodernism (1994.) u kojem se ne bavi samo postmodernim plesom nego otkriva i afroameričke utjecaje na Balanchinea, osvrće se na Ballets Suédois i ruskog avangardnog koreografa Kasjana Goleizovskog, ali i na svoju drugu omiljenu plesnu temu – break dance, o kojem je vjerojatno prva pisala ozbiljno, kao o relevantnoj pojavi i stilu, prije nego je bila formulirana ideja o hip-hop kulturi. U tom je zborniku objavljen i njen tekst o pisanju plesne kritike koji mnogima i danas služi kao obrazac: On your Fingertips; Writing Dance Criticism preveden kao Pod vršcima prstiju u Kretanjima br.18, 2012. Svoje feminističke stavove artikulirala je u specifičan interpretacijski okvir kojem je podvrgla neke od najpoznatijih djela baleta i modernog plesa u Dancing Women; Female Bodies on Stage (1998.). Njezin interes za rubne plesne teme otkriva i urednički rad na knjizi sovjetske povjesničarke plesa Elizavete Suric, Soviet Choreographers in the 1920s. Od 1982. do 1988. bila je urednica uglednog časopisa Dance Research Journal.
  
  Sally Banes je kao mlada kritičarka aktivno pratila ono što danas nazivamo skupnim imenom izvedbene umjetnosti; izvedbe koje negiraju granice između dramskog kazališta, plesa i likovnih umjetnosti, i to prije nego je taj naziv postao uobičajen. Tekstovi koje je sedamdesetih i osamdesetih pisala za SoHO Weekly News i Village Voice, u kojima su, među ostalima, osvrti na Meredith Monk, Roberta Wilsona, Laurie Anderson, ali i Whoopi Goldberg, sabrani su u Subversive Expectations: Performance Art and Paratheater in New York 1976-85 (1998.).
  
  Stil pisanja Sally Banes bio je živ, spontan, „iskričav“ – kako ga je vrlo lijepo opisala njezina prijateljica i kolegica, američka plesačica, koreografkinja i autorica Wendy Perron. U svojim je tekstovima uvijek značajnu ulogu davala kontekstualizaciji; ples je težila objasniti kao kompleksan društveni fenomen koji odražava društvena zbivanja i na njih reagira, ali ih ponekad izravno uzrokuje i potiče. Njezina aktivna uključenost u svijet plesa hranila je takav pristup: za kolektiv koji je osnovala početkom sedamdesetih kreirala je izvedbe koje su brisale granice između plesa, kazališta i happeninga, surađivala je s Meredith Monk i Kenethom Kingom, u Chicagu utemeljila MoMing Dance and Art Centre, a nakon preseljenja u New York 1976. pohađala je satove u školama Marthe Graham i Mercea Cunninghama te radionice Simone Forti. Na doktorskom studiju upisala je jedan od predmeta kod doajenke američke plesne kritike – Deborah Jowitt. Uskoro su postale kolegice – predavačice na programu povijesti plesa kojeg su utemeljile na Tisch School of the Arts Njujorškog sveučilišta. Njezina akademska karijera nastavila se na sveučilištima Wesleyan, Cornell i Wisconsin Madison. Reakcije mnogih njezinih bivših studenata, danas učitelja, istraživača i akademskih nastavnika na njezinu smrt svjedoče o uzbuđenju i inspiraciji koju je svojim predavanjima pobuđivala u studentima. Za svoj izvanredan, rigorozan doprinos pisanju o plesu primila je nagrade od Kongresa za istraživanje u plesu (Congress on Research in Dance), Društva znanstvenika povijesti plesa (Society of Dance History Scholars) i Bessie Award – Njujoršku nagradu za ples i izvedbu.
  
  Godine 2002. Sally Banes doživjela je težak, hendikepirajući moždani udar. Za nju se do njezine smrti brinuo suprug, kritičar i filozof, Noël Carroll.
  
  © Andreja Jeličić, PLESNA SCENA.hr, 26. lipnja 2020.

Piše:

Andreja
Jeličić