Inkluzija pretpostavlja preobrazbu zajednice

Intervju: Gordana Svetopetrić, umjetnička voditeljica Festivala inkluzivne scene

  • Gordana Svetopetrić, foot: privatni arhiv umjetniceS plesnom umjetnicom Gordanom Svetopetrić, nastavnicom na Školi suvremenog plesa Ane Maletić, su-voditeljicom Plesnog kolektiva Magija i umjetničkom voditeljicom Festivala inkluzivne scene, razgovaramo povodom netom završenog petog festivalskog izdanja. Zbog pandemije COVID-19 festival se ove godine održao u kasnijem terminu nego uobičajeno, od 26. lipnja do 4. srpnja, a zbog epidemioloških razloga na posebno podignutoj otvorenoj sceni na riječkom Trgu Riječke rezolucije što je cijelom događanju dalo posebnu atmosferu i privuklo novu publiku.

    Festival inkluzivne scene od malog je okupljanja i prikazivanja radova Plesnog kolektiva Magija i drugih skupina koje se bave uključivanjem osoba s invaliditetom u suvremeni ples, unatoč brojnim problemima, a zahvaljujući nepresušnoj energiji malog produkcijskog tima, stasao i narastao u međunarodni festival. O kakvom se projektu zapravo radi?

    Festival inkluzivne scene projekt je koji sam u suradnji s kolegicom Sanjom Josipović i Plesnim kolektivom Magija pokrenula 2016. godine u Rijeci. Taj potez bio je prirodan nastavak našeg rada u području inkluzije osoba s tjelesnim oštećenjem u područje suvremenog plesa, plesne improvizacije i izvedbenih umjetnosti. Projekt se razvio iz dugogodišnje prakse koja se od 2006. godine pod profesionalnim vodstvom kontinuirano vodi u obliku edukativnih plesnih i koreografskih radionica u organizaciji matične Udruge članova Magije – Udruge osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Rijeka.

    U početku se nismo zamarali formom festivala nego smo radili na sadržaju no kada su se produkcije i suradnje s drugim kolektivima počele širiti, dobili smo motivaciju krenuti u smjeru jače vidljivosti i programske prepoznatljivosti. Cilj festivala je, u suštini, dodati novu dimenziju fizičke raznolikosti suvremenom plesu i plesnoj improvizaciji, odnosno osigurati pristup plesu – svima. Programiramo radove profesionalnih kolektiva čiji su plesači, izvođači i koreografi osobe sa i bez invaliditeta, potičemo plesno i koreografsko istraživanje i usavršavanja kroz edukativne radionice. A iznimno nam je važna izgradnja partnerstva s inozemnim plesnim ansamblima i predavačima. Također, Festival je platforma razvoja strategije za izgradnju infrastrukture kroz koju bi se mladi plesači sa invaliditetom educirali na profesionalnoj razini, odnosno za stvaranje novih oblika partnerstva sa sektorima obrazovanja i stručnog osposobljavanja oko pitanja profesionalnih plesnih treninga za mlade plesače s tjelesnim i mentalnim oštećenjima.
    Prva večer Festivala: Markéta Stránská, izvedba FLY!, foto: Sandro Donda (realizirano u partnerstvu sa HKD na Sušaku)
    Festival se temelji na različitoj tjelesnosti, zagovara pluralnost u plesu i odupire se svim uniformiranostima. Promicanjem inkluzivnih vrijednosti premješta se fokus s posebnih potreba i oblikuje se okruženje po mjeri svake osobe sklone umjetničkom izričaju. Inkluzija općenito pretpostavlja preobrazbu, promjenu cijele zajednice s ciljem dobrobiti za cjelokupno društvo, tako da izgradnjom festivalske plesne i izvedbene platforme zajedno podupiremo i predstavljamo visoku razinu raznolikosti. Inkluzija u plesnim i izvedbenim formama moćan je alat za senzibiliziranje društva i pronalazak vrijednosti – zajedničkih marginaliziranim i povlaštenim skupinama. To je nešto što nas motivira.

    Inkluzivne prakse ovog tipa, koje su okrenute uglavnom osobama s invaliditetom, često pobuđuju rasprave. Užarena tema je terminologija, primjerice je li pojam inkluzija adekvatan naziv ili dodatno i nepotrebno getoizira, a tu su i pitanja vrednovanja, zatim preklapanja s amaterizmom, odnosno pozicioniranje unutar šireg kulturnog tržišta i profesionalne zajednice. Kako gledate na takvu vrstu rasprava?

    Mislim da je bitno podržavati razgovore i rasprave o terminologiji, o socijalnim i infrastrukturnim izazovima s kojima se suočavaju plesači s invaliditetom, npr. oko pristupa i napredovanja u plesnoj profesiji. Rjeđe raspravljamo o prevladavanju nečijih fizičkih nedostataka jer se takvom praksom ne bavimo. Mi smo kolektiv koji slavi različite načine gledanja, bivanja i stvaranja umjetnosti, svjesno stavljajući u prvi plan razgovore oko plesa i invalidnosti. Radimo s raznovrsnim ansamblom jer vjerujemo da inkluzivna praksa čini zanimljiviji, uzbudljiviji i izvrsniji ples.
    Druga večer Festivala: Plesni kolektiv Magija, izvedba: Okret nazad, naprijed dva foto: Sandro Donda (retrospektiva radova)
    O invaliditetu razmišljamo kroz prizmu „socijalnog modela“ prema kojemu prepreke unutar društva onesposobljavaju pojedince i čine ih osobama s invaliditetom, a ne njihovo tjelesno ili mentalno stanje. Odnosno, smatramo da je invaliditet posljedica opresivnih i diskriminatornih barijera u sustavu, infrastrukturi i okruženju – dakle društvo stvara drugost. Taj model sasvim je u suprotnosti s medicinskim modelom invaliditeta koji ga promatra kroz medicinsku leću i invalidnu osobu smatra pacijentom (patnjom) ili primateljem liječenja. Mi na naše plesače ne gledamo kao žrtve njihovih oštećenja ili stanja. Osobe s invaliditetom upotrebljavaju izraz oštećenje za razgovor o svom zdravstvenom stanju ili dijagnozi ili opisu njihovog funkcioniranja, dok invalidnost opisuje socijalne učinke umanjenja vrijednosti. Invalidnost stoga smatramo društvenim konstruktom, a ne identitetskom osobinom.

    Naša plesna praksa je sveobuhvatna, ne zasniva se na integriranju plesača, jer bi to sugeriralo da se pojedinci moraju prilagoditi postojećoj strukturi. Umjesto toga, trudimo se biti što pristupačniji kako bi ljudi mogli sudjelovati onakvi kakvi jesu! Takav rad osvježava, nadopunjuje i oslobađa istinski umjetnički potencijal.

    Plesni kolektiv Magija koja je nositelj Festivala, postoji niz godina, a ostvario je ogroman utjecaj na hrvatsku, ne samo inkluzivnu zajednicu. Kroz europske projekte i mreže također ste sve vidljiviji i na međunarodnoj sceni. Kako vidite razvoj te skupine?

    Magija je od svojih plesnih početka do danas imala dugi razvojni put podložan mnogim promjenama. Danas u Magiji pored stalnih članova brojimo pridružene članove iz drugih srodnih Udruga (poput Udruge gluhih i nagluhih PGŽ Rijeka ili Rijeka 21). Imamo i stalne suradnike s nezavisne plesne scene, a redovite edukativne radionice uključuju sve više kolegica i kolega koji pokazuju interes za suradnju. Pored Sanje Josipović i mene, to su redom riječke plesne umjetnice Martina Rukavina, Kate Foley, Kristina Paunovski, Anika Cetina i glumac Zoran Josić. Iako ples i pokret sami po sebi imaju taj side efect i neminovno daju podršku intelektualnim, emocionalnim i motoričkim funkcijama tijela, naš edukativan pristup je od samih početaka bio isključivo stručnog plesnog usmjerenja, ne terapeutski. Cilj nam je da naši članovi i članice steknu uvid u tehničke temelje suvremenog plesa, u istraživanje pokreta improvizacijom i u fokusiranje na fizičku svijest. Kasnije se kod pojedinih članova sav rad i trud pretočio u interes koreografskog razvoja i teorijskog promišljanja. Mnogi sudjeluju u međunarodnim projektima koji su izrazito motivirajući, surađuju s nezavisnom plesnom scenom u Hrvatskoj, educiraju se i van naših regularnih radionica. Zajednički rad kroz raznolikost može samo poticati kreativnost i pronalaženje novih pravaca u plesu. S godinama je osjetna i naša potreba osobnog razvoja kao voditeljica kojom i nadalje propitujemo razmišljanja o specifičnim kvalitetama plesa i izvedbe kao umjetničkog oblika.
    večer Festivala: Divert/ IMRC & Martina Tomić, izvedba: Đavolji odvjetnik, foto: Sandro Donda
    Kakvi su vam planovi? Vidite li mogućnost razvoja Festivala ili je tlo svake godine iznova nestabilno?

    Programskih planova uvijek ima, a tlo nesigurnosti tresu uglavnom ne-inkluzivni uvjeti u kojima radimo. Magija godinama svoje plesne aktivnosti provodi u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku, kao jedinom pristupačnom riječkom kazalištu; primjećujem kako je posljednje dvije godine s novom upravom učinjeno apsolutno sve da taj prostor bude što inkluzivniji.

    No u festivalskom kontekstu susrećemo se s tehničkim riderima u kojima se ustrajava na brojnim uvjetima koje mi jednostavno arhitektonski nemamo: na, primjerice, samostalnom prilazu sceni u kolicima bez pomaganja prigurivanjem po rampi, na tome da su garderobe i scena u istoj razini kretanja, na izvedbe s publikom na sceni što u HKD-u zbog sigurnosnih razloga više nije moguće… Sve to nas iznova podsjeća koliko Rijeci bolno nedostaje suvremena, dobro opremljena kazališna scena građena po standardima 21. stoljeća. I ne samo u kontekstu festivala, mi u Rijeci nemamo pristupačan prostor za treniranje, probe i radne procese. U četrnaest godina koliko djelujemo na riječkoj sceni još se nije prepoznala naša potreba za kazališnim prostorom tako da i dalje plaćamo najam za dvorane (!) i surađujemo sa sportskim centrom Zamet.

    Dok je produkcijski dio uvijek i iznova jako stresan, programski razvoj Festivala ugodniji je aspekt, a zahtjeva promišljen odabir predstava i radova, koji komuniciraju unutar konteksta vremena i situacija u kojima se nalazimo. Imamo uspješne međunarodne suradnje s Mirnom Žagar i Tjednom suvremenog plesa, kao i uspješnu suradnju s Hrvatskim kulturnim domom i ravnateljem Edvinom Liverićem. Prošle godine otvorili smo platformu mladih koreografa gdje su se mladi umjetnici imali priliku predstaviti publici svojim prvim autorskim radovima. Od ove godine uveli smo program Intervencije, u formi uličnih i site-specific performansa, na što nas je potakla problematika nedovoljne vidljivosti inkluzije kao ravnopravnog dijela suvremene plesne scene u Rijeci i Hrvatskoj. Takve javne prezentacije na otvorenim lokacijama grada, osim što pružaju zanimljiv besplatan program za brojnu publiku i stanovnike Rijeke i okolice, promoviraju Festival i približuju našim sugrađanima realnost postojanja snažne scene u Hrvatskoj.
    Plesni kolektiv Magija u suradnji s plesnom kompanijom BewegGrund (Švicarska), izvedba: One at a time, kor. Alessandro Schiattarella
    Ove godine bilo je planiran, a nažalost spriječen zbog pandemije i programski pravac Dječje popodne. Program su osmislile i predložile kolegice Sanja Josipović (OŠ za klasični balet i suvremeni ples pri OŠ Vežica) i Ivona Križić (Udruga gluhih i nagluhih PGŽ, Rijeka).

    Svjesni smo da živimo u vremenu u kojemu je uloga kazališta u životu djeteta, odnosno umjetnosti u obrazovnom sustavu posve marginalizirana i zamijenjena komercijalnim programima. Stoga je ta uloga značajnija nego ikad i treba ju posve osviješteno nositi. U Dječjem popodnevu djeca bi inkluziju iskusila kroz ples i pokret zajedno s djecom svoje dobi, učili bi, družili se, plesali na redovitoj osnovi. Jednako važno, programom bismo kroz redoviti i dugoročni rad na plesnoj i inkluzivnoj edukaciji djece i mladih, stvorili bazu za nove naraštaje umjetnika, kao i buduću educiranu inkluzivnu i plesnu publiku.

    S obzirom da ste nastavnica u Školi suvremenog plesa Ane Maletić i dobro poznajete sustav plesnog školovanja, postoji li prilika da se formalno plesno školovanje otvori učenicima s invaliditetom? Što bi bilo potrebno za takav iskorak, bi li uopće bilo interesa i s jedne i s druge strane?

    Sa Sanjine i moje strane kao dugogodišnjih umjetničkih voditeljica Magije, postoji interes za pokretanje formalne izobrazbe. Međutim, formiranje inkluzivnog razreda unutar plesne škole ne ovisi samo o našem ili interesu Škola, već sustavu i odobrenju unutar Ministarstva obrazovanja. Na neki način školski pravilnici podržavaju poticanje sudjelovanja i socijalne interakcije, ali uspješnost inkluzivnog plesnog okruženja mora se osloniti i na razmatranje prilagodbe, pitanja sudjelovanja, pedagoške prakse učitelja, pružiti nastavnicima praktične prijedloge, razmotriti potrebu eventualnog prilagodbenog programa i prilagodbe nastavnog jezika. Za takvu realizaciju potrebno je vrijeme. Unazad nekoliko godina mi smo već i zagrebali u tom smjeru. OŠ za klasični balet i suvremeni ples pri OŠ Vežica iz Rijeke već dugi niz godina ostvaruje suradnju s kolektivom Magija kroz zajednički projekt Bez granica, a pod idejnim i umjetničkim vodstvom kolegice Sanje Josipović. Tijekom godina, kroz projekt je produciran niz inkluzivnih koreografija i suvremenih predstava. Pružanjem iskustva inkluzije djeci i mladima uvjerili smo se u velike dobrobiti te vrste rada, ne samo za članove Magije i drugih srodnih udruga, nego osobito i za djecu. Od ove godine u Osnovnoj školi Vežica će se na tjednoj bazi, kroz fakultativnu nastavu, redovito održavati inkluzivne radionice za zainteresiranu djecu iz plesne škole i djecu iz riječkih udruga i centara usmjerenih na osobe sa invaliditetom.

    © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 15. rujna 2020.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji