Divert (IMRC) kolektiv je inkluzivna plesna skupina koja okuplja plesače različitih varijacija tjelesnih i mentalnih mogućnosti, potpuno u skladu sa zanimanjem da u različitosti koju netko može držati ograničenjem vidi stvaralački impuls za novu kreativnost i estetiku pokreta. Kolektiv je to koji raste s izgrađenom sviješću o bitnom – o uključivanju/inkluziji, o promjeni percepcije plesnog, o rušenju predrasuda, o ravnopravnom zajedništvu, o prihvaćanju različitog, o razumijevanju, o otvorenosti životu i slobodi koju mogu jamčiti za sve. Začetak formiranju inkluzivne scene u Hrvatskoj dalo je Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život, davne 1948. Danas imamo sreću da u Hrvatskoj aktivno djeluju čak dva inkluzivna plesna kolektiva, Divert i Magija iz Rijeke, čijim se zalaganjem već niz godina održava Festival Inkluzivne scene u Rijeci.
Cjelovečernja predstava ozbiljnog, čak i pomalo provokativnog naslova Đavolji odvjetnik premijerno je izvedena 2019. u sklopu projekta Antisezona 19 u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Nedavno gostovanje u Domu mladih u Splitu (12. srpnja), u organizaciji Kolaborativne Izvedbene Platforme – KIP i ROOM 100, bio je događaj, ali bez predznaka hit predstave čisto zbog činjenice da se hit najavom pred nenaviklom publikom ne sije zbunjenost. Međutim, pokazalo se da splitska publika zna prepoznati ideju, a ne samo formalno potapšati po ramenu za dobar dan i doviđenja. Dug, iskren aplauz na kraju izvedbe to je i potvrdio.
Prostor scene je ispražnjen, gotovo čist, samo uz grozd instrumenata u kutu scene, osvijetljenih mekim, prigušenim svjetlom. Grupa od petero izvođača uvodi nas u predstavu, točnije, uvodi nas tečna grupna pokrenutost. Najprije kao jedno tijelo; zatim ti isti prelaze u linijsku putanju kojom se nastavljaju pravocrtno kretati duž scene, gradeći tjelesni izraz intuitivno, pažljivo, bez žurbe, kao da prolaze kroz minsko polje; pronalazeći i otvarajući vlastitu prostornost tijela. Tu se grupna dinamika ne gubi nego, što je najljepše, spontano gradi osluškivanjem retorike zajedničkih vrijednosti i međusobnih manevara kojima svi na sceni postaju dijelom svega. Reagirajući. Podržavajući. Vabeći pokret svog iskonskog prava. Tu smo postali sudionici izvedbene debate pet tijela, koja su voljno pristala na međusobno uvažavanje i upredanje, u čemu i leži vrijednost djela, ne samo umjetnička nego i humanistička, etička. Na tom se mjestu prostrla antička kalokagatija, jedinstvo lijepoga i dobroga.
Bilo je to samopouzdano vladanje scenom u kojem je kretanje izvođača zadržavalo princip pravilnosti i jednostavnosti, čak i onda kada se, u pojedinim kompozicijski zahtjevnijim sekvencama tražila veća angažiranost pokreta, odnosno kada se iskoračilo iz intuitivnog tjelesnog kretanja. Rentabilnim koreografskim rješenjima uspijeva se zadržati gledateljev pogled, napose motivom kružnog kretanja skupine ili pojedinca, koji vješto prelaze u spirale, zatim variranjem plesnog pokreta manjeg kalibra, iniciranjem pokreta iz pojedinih dijelova tijela, prepuštanjem slobodnom padu ili okretu, pa čak i povremenim ulascima i izlascima sa scene.
Osobno mi je izvedbeno najdojmljiviji dio predstave bio duo Leona Goličnika i Jasona Mulhausena, koji je postao trio dolaskom Helvecije Tomić na scenu. Pogled na rad ruku me opčinio, kao zmija koji pluta na valu koji se smiruje do posljednje vibracije pokreta. Čitavo tijelo je postalo organ dodira, emocionalne i tjelesne podrške. A onda, kad popusti napetost ruke, kad se raspline otpor krene milovanje lica, koje otkriva i zakriva. I kao što je u govoru šutnja, tako je i u plesu drhtaj najsitniji šljunak pokreta. Međutim, ima jedna spomen slika koja mi se urezala i izmamila osmijeh na lice; naime, to je trenutak kad Helvecia Tomić bočno ležeću Miju Kevo kao kakav blazirani teret vuče scenom, dok Mija neopozivo zuri u publiku prepuštajući se kao nešto vrećasto što mirno klizi direktno u skladište. No, čini mi se da su izvođačice možda mogle odvažnije pristupiti pojedinim izvedbenim interakcijama i rješenjima, ovako ne možemo zasigurno znati što je u svim zakutcima odnosa treptjelo, tinjalo ili se gasilo.
Sugestivna izvedba Leona Goličnika snažnih tjelesnih vibracija s jedne strane i izvedba tihog, nježnog Marijana Pajvota uplašenijih kretnji donose u koreografskom aspektu fiksiranu ravnotežu uz raznolikost izvedbenih mogućnosti. Nenametljiva pomoć ostalih izvođača, koji se pametno prilagođavaju situaciji i trenucima zajedničkog (ne)plesnog dijaloga, opipljivo je prisutna. Plesna je izvedba premrežena glazbenom izvedbom uživo, pomalo ritualnog karaktera, da bi nas uvela u energičniji dio predstave. Glazba Nenada Kovačića usklađeno podržava koreografsku misao do samog kraja predstave, ne pokušavajući dominirati sklopom, dok jasnoća dramaturškog okvira daje predstavi potrebnu snagu i vitalnost.
Ograničenja su nama svima nešto imanentno i ne znače da nam je život zbog toga podmetnuo nogu. Smisao je samo upoznati naličje, da tijelo protrese ravnovjesje naše visoko estetizirane, sebične kulture i samosvijesti. Ova predstava je u tome uspjela.
© Kristina Lovrić, PLESNA SCENA.hr, 15. rujna 2020.
Đavolji odvjetnik
koreografkinja Martina Tomić
premijera 27. rujna 2020.
dramaturginja Nina Gojić, glazbeni usradnik Nenad Kovačić, oblikovanje svjetla Marino Frankola, umjetničko vodstvo Iva Nerina Sibila
izvode: Mia Kevo, Helvecia Tomić, Leon Goličnik, Jason Mulhausen, Marijan Pajvot
produkcija: IMRC / HIPP
