Kontraproduktivna euforija
66. Splitsko ljeto: Compagnia Artemis Danza, Felliniana, kor. Monica Casadei
-
Gostovanje plesne predstave Felliniana, posvećene Federicu Felliniju, geniju i velikanu talijanske filmske industrije povodom stote obljetnice njegova rođenja, održano je 7. kolovoza na Sustipanu u sklopu 66. Splitskog ljeta. Izvedba talijanske plesnu kompaniju Artemis Danza iz Parme pod ravnateljskom palicom koreografkinje i redateljice Monice Casadei (koja potpisuje i oblikovanje svjetla i kostimografiju), izazvala je zavidan interes i zaintrigirala ne samo plesnu publiku, nego i ljubitelje kazališta i filma.
Monica Casadei odrasla je u Romagni iz koje porijeklo vuče i Fellini. Cirkus, plesne dvorane, poznanstvo s Fellinijevom muzom i životnom suputnicom Guliettom Masinom uvelike su odredili njezin životni put. Upravo ju je Masina upoznala s Nandom Orfeijem, talijanskim glumcem i umjetnikom cirkusa, članom cirkuske dinastije Orfei, i tako uvela u njegov začarani svijet. Casadei se u svom umjetničkom radu često referirala upravo na umjetničke osobnosti Fellinija i Masine te im već posvećivala uspješne predstave (Notti Felliniane, I Bislacchi, Omaggio a Fellini) s kojima je gostovala je širom svjeta.
Jednosatna predstava je kohezija dvaju svjetova: svijeta plesa i svijeta cirkusa, povezana glazbom Nina Rote skladanom za Fellinijeve filmove. Struktura i estetika pripadaju cirkusu, svaka glazbena kompozicija ima svoju temu, a tehnika je kombinacija modernog baleta i pantomime sa klasičnom baletnom podlogom. Plesači su dojmljivih tjelesnih sposobnosti, naročito muški dio ansambla, no previše patetike, i mogu slobodno reći klaunskog glumatanja, previše opisne gestikulacije rukama (koja zna čak podsjetiti na koreografske materijale Pine Bausch, no bez dubine i metafore) svode predstavu na laganu zabavu. Tri para plesnih umjetnika (Michelle Atoe, Mattia Molini, Teresa Morisano, Christian Pellino, Danilo Smedile i Alessia Stradiotti) gotovo su stalno na sceni uz iznimke dva kratka sola i dueta, i zanimljivo: bez kontakta i podrški. Plesači imaju više presvlaka u cirkuski groteskne, atraktivne kostime, čime mijenjaju i karaktere i uloge.
Autorica u tekstu programa napominje da predstava vodi u svijet „snoviđenja i mašte u poetičnom i senzibilnom slavljenju talijanske filmske i glazbene povijesti“. Nameće mi se paralela s pojmom Felliniska koji je nastao na temelju umjetnikove filmske estetike i koji se koristi kako bi se opisala bilo koja scena u kojoj halucinogena slika prožima bilo koji svakodnevni, običan događaj. No, zanimljiv koncept pretakanja životnog djela i poetike velikana filmske umjetnosti kroz pomaknutu, iščašenu zbilju i estetiku cirkusa u stvarnosti i nije polučio najbolje rezultate. Euforična koreografija i izvedba su u stvari bile kontraproduktivne ostavljajući publiku pomalo hladnom i zakinutom zbog jednoobraznosti i simplifikacije. Da je u pitanju hommage Moiri Orfei, razumjela bih. No, to je Fellini, čovjek koji je snimio danas gotovo nestvaran i presmion Satyricon (1969), filmove kao što su Slatki život (La dolce vita, 1960), fenomenalni Amarcord (1973), Casanova (Il Casanova di Federico Fellini, 1976), Grad žena (La città delle donne, 1980)... S današnje distance, poznavajući i površno njegov opus, rijetko tko bi se usudio Fellinijev značaj svesti na vodvilj i cirkus.
© Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 21. rujna 2020.
Piše:
Sanja Petrovski