Plesna scena.hr

Samosvjesno vještičarenje

Zagrebački plesni ansambl: Esbat, kor. Aleksandra Mišić

• 
  
  Završnog dana 21. festivala plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu, u nedjelju, 26. srpnja navečer u Žlinji, udolini ispod Kaštela, izvedena je predstava Esbat. Koreografija Aleksandre Mišić nastala je kao rezidencijalni, ambijentalni rad u produkciji Zagrebačkog plesnog ansambla a u sklopu projekta Nevidljiva Savičenta – prevođenje tradicije iz kojeg proizlazi tema, ideja i zadatak osluškivanja prostora „kao mjesta kolektivne memorije“. Jedno od povijesno zabilježenih sjećanja renesansnog gradića je proces protiv vještice Marije Radoslović, koja je, dakako na mukama, priznala sva uobičajena zlodjela te je 1632. javno spaljena na lomači. Zemlja je upila ljudsku bol i pepeo, a tragična sudbina nevine žene pretopila se u priče, među mitske štrige i štrigune, a konačno postala i turistička atrakcija Savičente. („Pomislim kako se nekoj epohi možemo diviti tek kad je pretvorimo u muzej uspomena.“ – zapisao je Bekim Sejranović u svom Dnevniku nomada.)
  
  Motiv vještica, pri čemu mislimo na vješte, zaigrane i kreativne žene, a ne na nosate, grbave i stare zlice, upisan je već u naslov predstave. Esbat je inače neka vrsta proslave; tajni, obredni sastanak, vještičarenje, koji uključuje zabavu i duhovno i iscjeliteljsko prakticiranje zajedništva; pokret koji ima korijene u poganskim ritualima štovanja ženskog principa, prirode i prirodnih ciklusa, a ponovno ga je aktualizirao suvremeni pokret Wiccana (pomaže sveznajući Google).
  
  Autorica započinje okupljanje nekom vrstom uvertire koju publika gleda odozgora, s ceste, a koja završava vedrom igrom plesačica s nevidljivom loptom, stiliziranim plesnim nogometom, čime se duhovito i emacipatorski poigrava s muškim otiskom na travnjaku Žlinje.
  
  Prema Bachelardu „svrha prostora“ je da „zadržava komprimirano vrijeme“; razum prima informacije i raspreda priče, tijelo ćuti nutrinom ispod kože; snatreći se može začuti odjek nekog starog zaziva, nazrijeti davno odigranu scenu ili – onu koja se tek treba dogoditi? Nema sumnje da su tri mlade žene (a to su: Margareta Firinger, Gendis Putri Kartini i Jovana Zelenović; razvidno osebujne plesačice ali ujednačene vještine i izvođačke energije) koje stoje u liniji/zidu, napetih, osluškujućih tijela i zatvorenih očiju, tri sjene koje žamore i jure po travnatoj površini podno zidina dozivajući se na nekom svom uglatom jeziku, bliske kolektivnoj predodžbi vještičje igre na mjesečini. No, Mišić ne zanima uprizorenje mistične poetičnosti prostora plesa lakonogih djeva u čarobnoj ljetnoj noći; ona samosvjesno podriva idilu pod zidinama renesansnog Kaštela intervenirajući na više razina: kroz suvremene sekvence pokreta različitih provenijencija i plesačkih zadataka (jedna scena je primjerice vrlo plesno, čisto, razvijanje stiliziranog pokreta samokažnjavanje), govorno obraćanje publici (na više ili manje razumljivim jezicima); igru štafete s noćnom posudom; futurističkom konstrukcijom prozračne, svjetleće uspravne i rastvorene prizme (koja kao da otvara vrata neku drugu dimenziju); kroz složeni glazbeni kolaž Daria Marušića koju nosi dramaturšku liniju, ali i otvara različite slojeve sjećanja prostora upredenim etnom ili neočekivanom provalom beata.
  
  Zanimljivo je da se na kraju uz moć nove tehnologije, izvrsnu video instalaciju Ivana Lušičića projiciranu na cijelu stranu Žlinje spram Kaštela i kamenu zidinu ipak primijenila čarolija pod kojom tri mlade vještice polako, ritualno skidajući, okrećući naopačke (protiv uroka!) i oblačeći majice, tvore liniju koja se lagano penje i odlazi prema zidu i – ulazi u njega. Nježne djevojačke crne siluete se stapaju se s tamnim kamenom, i nestaju. I to je jednostavno bio čaroban trenutak: zamagljenih osjetila i tjelesne propusnosti.
  
  Nakon tog ambijentalnog doživljaja Esbat bi se na jesen trebao preseliti, ponijeti sjećanje tijela i prostora i prilagoditi kazališnoj dvorani. Nema sumnje da će neki izvedbeni detalji, tek naslutivi u velikom i tamnom prostoru Žlinje, iskočiti u prvi plan, no također čini se priličnim izazovom prijenos Nevidljive Savičente u Zagreb. Ali zašto ne? Ovdje su se tek naveliko palile lomače za gričke coprnice, opasne, pre-vješte žene.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 28. rujna 2020.
  
  Esbat
  koreografkinja Aleksandra Mišić
  dramaturška podrška Filip Povrženić, asistentica koreografkinje Petra Valentić, suradnik za glazbu i etnomuzikolog Dario Marušić, kostimografija Kristina Nefat, scenografija Ivan Lušičić, oblikovanje svjetla Saša Fištrić
  izvode: Margareta Firinger, Gendis Putri Kartini, Jovana Zelenović

Piše:

Maja
Đurinović