Plesna scena.hr

O trpnji

Umjetnička organizacija Nikad kraja, Zagreb: Rob3rta, autorica Roberta Milevoj

• 
  
  Prošla je skoro godina dana od premijere trećeg autorskog sola Roberte Milevoj u Mediteranskom centru u Savičenti do prve reprize na zadarskom Monoplayu. Porazno, ali ne i čudno s obzirom na vremensko prostorni kontekst. Koliko je to iščekivanje nove prilike izvođenja, uz sve traume kojima su ove 2020. već impregnirana izvođačka tijela (više-manje jedino vlasništvo i zadnji bedem obrane prekarnih plesnih radnika), proželo i transformiralo aktualni rad, ne znam, ali u Zadru se dogodila iznimno dirljiva predstava, jedna od onih koje prelazi rampu i uspostavlja bliskost i tjelesno razumijevanje.
  
  Pulska umjetnica Roberta Milevoj djeluje na hrvatskoj plesnoj sceni već dvadesetak godina privlačeći pozornost jednako osebujno poetskim interpretacijama unutar vrlo različitih radova kolega kao i vlastitim koreografijama. S prvim solom Roberta, Roberta je izašla 2010., tri godine kasnije nastavlja samoironičnim naslovom Opet Roberta, da bi sada ponovno zagrebala, možda još dublje ispod kože, izlažući svoj fini „mehanizam koji nosi sa sobom ispovijest, ali i povijest izvedbenosti specifičnog autorskog tijela“. Rekla bih, razvidno zrelija, iskusnija, propusnija, osjetljivija. Sama na praznoj sceni pred vidljivom publikom, odjevena u inačicu radničkog kombinezona (koji je, saznali smo iz razgovora nakon izvedbe, između ostalog i hommage Uljaniku), ona snažno ustrajava u poduzetom zadatku. Izvedba je silno kontrolirana, usmjerena, pažljiva i prisutna u izlaganju kreiranog i usvojenog materijala.
  
  Koreografija je precizno posložen odgovor na zadano pitanje: „na koji način osobni emotivni doživljaji, sjećanja i unutarnji monolozi mogu postati uporištem za solo izvedbu te kako obilježja vlastite (ženske) prirode i modusi njene manifestacije u plesnoj izvedbi, mogu uvjetovati drugačije poetske pristupe plesnom materijalu i koreografiji“. Zahtjevna koreografija u iscrpljujućem trajanju koje priziva empatiju, dramaturški podržana izvrsnom glazbom Mire Manojlovića, ona se fino, intimno, a opet nekako moćno epski razvija. To izolirano, nježno ali mišićavo žensko plesačko tijelo, u grubom kombinezonu, uspostavlja se kao pokretni spomenik iscrpljujuće upornosti u radu (umjetničkom ili nekom drugom), kao bolni i žilavi otpor tijela koje isijava toplinu (a kako zagrijati taj hladni svemir nezainteresiranosti, svedenost ljudskog bića na osnovne osobne interese?); topi se znojem i priznaje sve veći zamor. U više se navrata čini da je došla do kraja, poraza, odustajanja, a onda se opet pojavi neiskorijenjena životna iskra, impuls pretočen u pokret, koji uzrokuje pomak pronalazeći mogući nastavak, i opet, i još, i dalje.
  
  Apstraktno izlaganje gesta i gradnja sekvenci i tijek pokreta koje posjeduje ozbiljnost i stručnost preciznog rada, i svijest o važnosti opstajanja u toj proizvodnji stiliziranih tjelesnih radnji prelijeva dirljivu emotivnost, uzbuđuje napetim dramskim momentima, da bi se sve zajedno pretočilo u ep o hrabroj i strpljivoj trpnji. Prilično beznadnoj, ali opet nužnoj; ili jedino mogućoj?
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 5. listopada 2020.
  
  Rob3rta
  koreografija i izvedba Roberta Milevoj
  glazba Miro Manojlović, svjetlo Saša Fistrić, kostim Desanka Janković, suradnik pri projektu Matija Ferlin
  produkcija: Umjetnička organizacija Nikad kraja, Zagreb

Piše:

Maja
Đurinović