Balerina prekrasnih linija

Sjećanje: Ludmila Naranđa Sertić (1936 – 2020)

  • Ludmila Naranđa Sertić (Swanilda) – Léo Delibes, Coppélia, 1980., foto: Ulrich MittelbachOtišla je i Ludmila...

    Samo pet mjeseci nakon smrti Ivice Sertića umrla je njegova supruga i muza, balerina i baletna pedagoginja Ludmila Naranđa Sertić.

    Ludmilu sam prvi puta upoznala 1994. godine kada sam se potajno, našavši se na nekoj životnoj prekretnici, uputila u München na audiciju. Osim u Balet Bavarske državne opere, otišla sam i u Theater am Gärtnerplatz, manje kazalište u istom gradu, gdje sam, posve neočekivano, srela Ludmilu koja je vodila class. Njezino ime mi je bilo poznato iz starih baletnih programa koje sam kao dijete opsesivno prelistavala, ali o Ludmili kao balerini nisam znala mnogo. Na classu je bila blaga i ugodna, ljubazno me pozdravila i pružila mi je toplu ljudsku potporu koja je svakom plesaču u novom okruženju potrebna. Njezine vježbe odavale su umjetnicu bogatog iskustva koja je svoje plesačko znanje uspješno pretočila u pedagoški rad. Taj naš kratki susret me se izuzetno dojmio, a u godinama koje su uslijedile susrele smo se još nekoliko puta na premijerama baleta koje je njezin suprug, koreograf Ivica Sertić imao u Zagrebu...
    Ludmila Naranđa Sertić i Erich Zschach, foto Ulrich MittelbachLudmila Naranđa Sertić (Beatrice), 1979.
    Ipak, Ludmilu Naranđu Sertić istinski sam upoznala tek 2015. godine kada sam za potrebe kolegija Povijest plesa u Hrvatskoj trebala napraviti intervju s odabranim umjetnicima iz hrvatske plesne povijesti te rekonstruirati njihov umjetnički put. Bez puno premišljanja znala sam da su Ivica i Ludmila Sertić moj prvi odabir! I dok sam Ivicu prilično dobro poznavala, a i zavoljela kroz našu zajedničku suradnju, Ludmila me tijekom tog razgovora u potpunosti očarala. Energična žena vedrog duha ispričala mi je svoju životnu priču, dijeleći sa mnom sve ono što je kroz dugogodišnju i plodnu karijeru prošla.

    Ludmila Naranđa Sertić (Pepeljuga) - Sergej Prokofjev, Pepljuga, foto: Ben WalravenBaletnu školu završila je u Zagrebu kao jedna od prve generacije upisanih učenica, (zajedno s nedavno preminulom Irenom Milovan). Ova samozatajna i skromna umjetnica bila je dio tzv. generacije pedesetih, u kojoj je dvadesetak plesača zagrebačkog baleta svoje karijere nastavilo u inozemstvu na pozornicama svjetskih kazališta. Ludmila je sreću potražila u Njemačkoj gdje je, zajedno sa svojim suprugom bila angažirana u Frankfurtu, Heidelbergu, Lübecku, Wuppertalu, a karijeru su zajedno završili u Münchenu. Taj put bio je težak međutim, prema Ivičinim riječima imali su i dosta sreće: “...u Njemačkoj se intendanti mijenjaju svake tri godine i oni uvijek sa sobom dovedu svoj tim međutim, slučajno se poklopilo tako da su uvijek trebali još jednu balerinu i jednog koreografa tako da smo nekako uvijek ostajali u angažmanu.“
    Ludmila Naranđa Sertić (Swanhilda) i Marijan Jagušt (Frantz) – Léo Delibes, Coppélia, foto: Hildegar SteinmetzLudmila Naranđa Sertić (Julija) – Sergei Prokofiev, Romeo i Julija
    Na snimkama koje su mi Sertići ustupili vidjela sam Ludmilu u nekim od njezinih najboljih uloga. Fascinirala me vitka balerina prekrasnih linija, emotivnog nastupa i precizne tehnike koja je bez napora savladavala i najzahtjevnije podrške. O svojim najdražim ulogama sama je rekla: „Bila sam balerina koja je rado plesala romantične uloge, međutim možda sam ipak bila bolja u ulogama s karakterom. Interpretativno gledano, ako uspoređujete Bijelog i Crnog labuda, ja bih bila bolji Crni, vjerojatno zbog temperamenta.“ Otplesala je sve važnije uloge klasičnog baletnog repertoara ili kako je i sama rekla: „Otplesala sam sve uloge koje si balerina može poželjeti.“ Ludmila se posebno istaknula svojom scenskom dugovječnošću. Naime, plesala je neobično dugo, a svoje posljednje uloge otplesala je u šezdesetoj godini života.
    Ludmila Naranđa Sertić (Swanhilda) i Erich Zschach (Frantz) – Léo Delibes, Coppélia, foto: Hildegar Steinmetz
    Ipak, najveći dio svog umjetničkog opusa Ludmila je ostvarila u Ivičinim baletima. Osim životne partnerice bila je njegova muza kojoj je posvetio veliki broj svojih baleta. U jednom intervjuu Ivica Sertić rekao je da se kao koreograf posvetio plesačkoj karijeri svoje supruge te ju je smatrao idealnom interpretkinjom kroz čije je plesno umijeće mogao ostvariti svoje ideje. U razgovoru koji sam s njima vodila, a koji je vrlo brzo prerastao u opušteno i ugodno čavrljanje o povijesti plesa, s radošću su mi opisivali svoju zajedničku suradnju: „Često smo radili zajedno. Ja sam imao neku predodžbu, potom smo eksperimentirali, nešto isprobavali i onda uzeli ono najbolje. Ludmila je bila dobar instrument!“ „Iako ne baš poslušan!“ – kroz smijeh je dometnula Ludmila.
    Ludmila Naranđa Sertić (Pepeljuga) i Erich Zschach (Princ) – Sergej Prokofjev, Pepljuga, foto: Hildegar Steinmetz
    Posljednji puta pisala mi je nakon suprugove smrti... U kratkoj emotivnoj poruci prisjetila se našeg susreta i „lijepih misli i riječi“ koje smo dijelili. „Ostajem Vaša“, napisala je na kraju.

    Također, draga Ludmila... i ja ostajem Vaša i Ivičina, u srcu i sjećanjima....

    © Mihaela Devald Roksandić, PLESNA SCENA.hr, 28. listopada 2020.
    Ludmila Naranđa Sertić (Kitri) – Ludwig Minkus, Don Quixote, foto: Charles Tandy

Piše:

Mihaela
Devald

kritike i eseji