Cirkuske forme i ekstremna glazba

Intervju: Ivana Pedljo i Jasmin Dasović, kolektiv Tricycle Trauma

  • Jasmin Dasović i Ivana Pedljo

    Specifičnost zagrebačkoga novocirkuskoga izvedbenoga kolektiva Tricycle Trauma čini sjedinjenje suvremenih cirkuskih formi i ekstremne glazbe, pri čemu se magija buke, u Attalijevu smislu – glazba buke, izvodi na principima Indoševe Kuće ekstremnoga muzičkoga kazališta, njegovih šahtofona. Navedeni kolektivi međusobno i izmjenjuju izvedbene energije. I dok je, primjerice, Tricycle Trauma sudjelovala u Šahtofoniji Natuknice za Kamovu Kuće ekstremnoga muzičkoga kazališta, što je bio dio Opere Industriale u programu otvaranja programa Rijeke kao Europske prijestolnice kulture, D. B. Indoš i Tanja Vrvilo, odnosno Kuća ekstremnog muzičkog kazališta sudjelovala je u predstavi Prirodno ludilo, umjetna glupost izvedbenoga kolektiva Tricycle Trauma, koju smo mogli pogledati u okviru programa KUM – Kazalište u Močvari, 7. i 8. listopada 2020. u Močvari. Ovom prigodom razgovarali samo s članovima kolektiva Tricycle Trauma: trapezisticom Ivanom Pedljom i Jasminom Dasovićem, izvođačem i dizajnerom zvuka i svjetla (uz njih jezgru kolektiva čini još i Lidija Šola koja je trenutno u inozemstvu), o tome kako je oformljena Tricycle Trauma, o dvostrukoj rubnosti novocirkuskoga fenomena na domaćoj izvedbenoj sceni kao i o njihovim produkcijama.
    Noć mracnog cirkusa, foto: Jahvo Joža
    Kada i kako je oformljen cirkuski izvedbeni kolektiv Tricycle Trauma i što točno pokrivate navedenim dadaističkim nazivom?

    Cirkuski izvedbeni kolektiv Tricycle Trauma je nastao prvo kao side projekt s idejom da spaja suvremene cirkuske izvedbene forme i ekstremnu glazbene žanrove, ali kako smo se sve više posvećivali projektima i produkcijama, nastala je Udruga za razvoj cirkuskih i izvedbenih umjetnosti Tricycle Trauma, aktivna od 2017. godine. Specifičnost našega umjetničkog rada su medij suvremenog i eksperimentalnog cirkusa temeljen uglavnom na trapezističkom tehniciranju: plesni trapez, trapez duet i statični trapez te ekstremnije glazbene forme koje kombiniraju s neverbalnim i fizičkim teatrom. Pomalo apsurdan naziv kolektiva Tricycle Trauma nastao je u duhu ideje o smjeru umjetničkog djelovanja kojim smo se odvažili krenuti. On se odmiče od uvriježenih estetskih i izvedbenih obrazaca, zazire od tendencija da se kompleksne akrobatske discipline kao temeljni cirkuski mediji koriste primarno kako bi zadivile publiku. Radovima razvijamo vlastite zakonitosti kretanja svjesno narušavajući logiku kreiranja, obitavamo unutar mračnije estetike kojoj nije primarni cilj dopasti se, a samo idejno utemeljenje pronalazimo najčešće u osobnim preokupacijama pa se tako radovima konfrontiramo nepokrenutosti misli globalnog društva.

    Radite na tome da se novi cirkus pomakne s ruba kulture na mjesto ravnopravne umjetničke forme.

    Produkcije suvremenog cirkusa prolaze gotovo pa nezamijećeno, a ulaže se jako puno napora da bi se uopće uspjelo isproducirati performans, predstavu ili festival. Nažalost Ivan Kralj se povukao i tako se ugasio sjajan Festival novog cirkusa, a zaustavljeni su i ostali performativni programi te značajna izdavačka i zagovaračka djelatnost Male performerske scene. Stoga smo se obratili kolegicama i kolegama koji pisanjem prate izvedbene umjetnosti za koje mislimo da bi mogli imati senzibilitet i volju za bavljenje produkcijama suvremenog cirkusa i scenom u nastajanju. Svjesni smo da je potrebno uložiti vrijeme i trud u edukaciju kadra koji bi se bavio samo sektorom cirkuske umjetnosti, ali dok se to ne dogodi važna nam je stručna i medijska pažnja srodnih umjetničkih sektora. Nedostaje i dobrih producenata kao i stručnog kadra na mnogim poljima… No jedna mlada scena se razvija, vidljivi su pomaci na polju strategija planiranja i poboljšanja na određenim poljima. Uostalom dolaze i novi festivali posvećeni suvremenom cirkusu, ove godine prvo izdanje je doživio Festival neobičnih obitelji u Splitu, a tu je i Cirkobalkana festival koji se godinama održava u Zagrebu.

    Ivana Pedljo, Iskrenje, foto Glorija LizdeKoliko je Vama osobno značio Festival novoga cirkusa koji je pokrenuo Ivan Kralj?

    Na Festivalu novog cirkusa imali smo priliku uživo gledati neke od najvećih suvremenih cirkuskih kompanija iz cijelog svijeta, upoznati umjetnike i razgovarati s njima i educirati se. Sve ovo je na nas utjecalo u smislu otvaranja izvedbenih perspektiva. Bilo je tu vrhunskih akrobatskih, potpuno novih iluzionističkih pa sve do minimalističkih i konceptualnih predstava, velikih kompanija koje se oslanjanju na mnogo suvremene tehnologije do ogoljelih solo izvedbi. Nakon predstava ponekad smo ostajali podvojenih osjećaja; s jedne strane pomalo zastrašeni i u nedoumici o mogućnostima vlastitih kreativnih snaga u sustavu gdje si uglavnom prepušten sam sebi, ali s druge strane nadahnuti da slobodom i mogućnostima ovog kanala, ne opterećujući se formama i otegotnim okolnostima za rad. Šteta što se taj Festival nije održao barem u formatu bijenala.

    Možete kratko predstaviti, u smislu tematskoga angažmana, neke produkcije svoga kolektiva?

    Projekt Jeka mračnog cirkusa – ukalupljen u koncept poligona straha, osmislili smo kao kombinaciju cirkuskih minijatura i zvučne instalacije (možete pogledati ovdje). Kroz prostor velike dvorane Jedinstva prolaze grupe posjetitelja te svojim koracima, pokretima i žamorom stvaraju dio zvučne kulise koja se emitirala ozvučenjem prostora u nekoliko tehnika. Prolaskom kroz tamu i jeku gledateljstvo je susretalo i nailazilo na umjetnice/ke koji izvode cirkuske minijature različitih i manje zastupljenih disciplina. Izvedbe su praćene iznenadnim projekcijama na određenim punktovima u prostoru, isprekidane i vremenski dislociranim zvučnim interferencijama i nestajanjem slike/svjetla, posebno potencirajući koncept vizualne jeke i svojevrsnih halucinacija. Koncept programa je utemeljen na neiskorištenom podrumskom naplavnom prostoru bivše tvornice Jedinstvo koji smo iskoristili i kao echo chamber, jednu od prvih studijskih metoda dobivanja umjetne jeke za potrebe audio snimanja.

    Playback performans: Formirana u poziciji (u suradnji s DB Indoš Kućom ekstremnog muzičkog kazališta (vidi ovdje), produkcija kolektiva Tricycle Trauma). Uzor pronalazimo u radu Damira Bartola Indoša i njegovog Ekstremnog muzičkog kazališta te ga ovaj put stavljamo u kontekst novog cirkusa. Rad se ujedno temelji na tekstu W.S.Burroughsa Formed in the Stance i performansa Xaviera Le Roya Self Unfinished. (Burroughs je ispričao priču o jeziku kao genetskoj mutaciji kod majmuna, a Le Roy prikazao morfološke aberacije fizičkog u duhu suvremenog plesnog performansa.) Jedno od ishodišta projekta je rad na postojanju pobunjenog jezika, njegovog dezintegriranja i stvaranja potencijala za komunikaciju mnogim novonastalim jezicima. Naš medij je naše tijelo koje oslobođeno i samostalno pronalazi svoj jezik. Gradi se sveobuhvatan odnos naspram instrumenta, zvuka, glasa i prostora. Izlazimo iz zadanih formi kako bi kroz kaos stvorili novi poredak, antikulturu.
    Prirodno ludilo, foto: Jahvo Joža
    Karavana noći mračnog cirkusa je projekt srodan Noći mračnog cirkusa ali na kotačima. Putujemo u manje gradove gdje s lokalnim snagama kreiramo izvedbenu večer u duhu mračnog cirkusa. Ovim projektom se želi predstaviti umjetnike raznih disciplina, povezati scene i doprinijeti kulturnoj raznolikosti manjih mjesta.

    Mala noćna mora je punk predstava s elementima suvremenog cirkusa za djecu viših razreda osnovne škole nastala prema istoimenoj dvojezičnoj slikovnici hrvatske autorice Irene Zelene. Prikazuje naizgled jednostavnu priču o snovima i noćnim morama, ali u sebi nosi poticaj za promišljanje velikih životnih važnosti kao što su prevladavanje strahova i nadilaženje predrasuda.

    U opisu predstave Prirodno ludilo, umjetna glupost, među ostalim, ističite da cirkus, „također forma sirove, autodidaktičke umjetnosti, ima jedinstveni uvid u pakleni niz grešaka kroz koje prolaze beskonačne iteracije umjetne inteligencije u procesu strojnog učenja“. Kakav je Vaš stav prema posthumanom tijelu, posthumanizmu koje nastoji prevladati tzv. nesavršenost ljudskoga tijela.

    Mislimo da je u konačnici teško pričati o ikakvom savršenstvu ili nesavršenstvu ljudskoga tijela, trans/posthumanističke tendencije vidimo samo kao post-evolutivnu progresiju optimizacije postojećih i stvaranja novih ljudskih sposobnosti. Ona jest brža, ali nesavršenosti će opstajati u bilo kakvoj varijanti svjesnog postojanja. Predstava naglašava neminovnost nadolaska umjetne superinteligencije (ako je ne spriječi neka šira civilizacijska katastrofa), postavljajući ju kao opipljivu manifestaciju filozofskog pojma Drugog, nama neshvatljivog. Taj dolazak nas stavlja u pomalo paradoksalnu situaciju naspram „prave budućnosti" o kojoj govori Jacques Derrida, l'avenir; sada odjednom imamo opipljivi nagovještaj te budućnosti, ali nam je i dalje sve oko njega nepoznato i u konačnici neshvatljivo. Jednostavno, budućnost koja uključuje tako duboku promjenu civilizacije nudi do sada neviđeno velik spektar mogućnosti i varijabli, koje naša trenutačna percepcija jednostavno ne može probaviti. Teško je imati neki opipljiv stav prema posthumanizmu, možemo samo reći da smo fascinirani nepoznatošću nadolazećeg, nismo sljedbenici većine projekcija koje uspostavljaju pobornici i protivnici trans/posthumanizma. Ono što nam je važno je razglasiti tu budućnost, jer smatramo da bi što više ljudi trebalo biti svjesno tog nadolazećeg impakta na njihovu egzistenciju, a u isto vrijeme i ne biti prestrašeno istine.
    Jasmin Dasovic, otvaranje EPK Rijeka, Opera Industriale – Natuknice za Kamova
    U navedenoj produkciji polazite od kratke priče Stanovnik Carcose Ambrosea G. Biercea iz 1886., odnosno u opisu predstave spominjete i „znak žutoga“ “, motiv tajanstvene knjige čiji sadržaj čitatelje odvodi u ludilo, pretpostavljam referencu na Kralja u žutom iz knjige kratkih priča Roberta Williama Chambersa The King in Yellow, isto tako s kraja 19. stoljeća?

    Koncept predstave je zapravo ispočetka bio građen na radu H. P. Lovecrafta i njegovih sljedbenika, postavljajući paralelu između Starih („Old Ones“, svojevrsna božanstva mitologije koju se izgradili) i umjetne inteligencije – oboje su vrlo dobra reprezentacija Drugoga, a i na neki način se podudaraju bezvremenosti njihove koncepcije. Jedno od prominentnijih božanstava u mitologiji je Hastur, vezan uz ludilo (koje je isto jedna od polazišnih tema/problema predstave), a zapravo nastao kao hommage utjecaju Chambersove zbirke priča na Lovecraftov rad. Kroz tu vezu smo došli do te nevjerojatne Chambersove zbirke priča, koja nam je poslužila kao izvrsna inspiracija i leglo materijala za razvoj predstave. U svakom slučaju, u cijeloj toj regresiji nismo došli do Stanovnika Carcose, iako nam je djelo poznato. Dakle, Carcosu u predstavi spominjemo kao poprište radnje pokušavajući uz pomoć poprilično loše umjetne inteligencije rekreirati nikad zabilježene scene iz te nepostojeće knjige (s nedostižnim ciljem odvođenja publike u ludilo).

    Posebno u okviru svoga rada izdvajate trapez duete Time Stretch Drone, Blood Eagle, Zvijeri matrijarhata i Cotton rose. Navodite da ste pioniri/ke plesnog trapeza i trapez dueta u Hrvatskoj?

    Rad kolektiva se temelji na tehnikama trapeza, najmanje zastupljene cirkuske akrobatske discipline u Hrvatskoj. U kreacijskim smo procesima kao samouke trapezistice istraživale mogućnosti sola na statičnom trapezu, a kasnije i dueta. Kako smo često radile u uvjetima koji nisu pogodni za rad na trapezu na punoj visini, nastajali su dueti koji su bili utemeljeni na eksperimentiranju unutar zadanih uvjeta. Time Stretch Drone je duet s dva trapeza, na dva nivoa pri čemu se nalazi jedna unutar drugog. Cotton rose je duet nastao na niskom statičnom ljuljajućem trapezu, Blood Eagle je duet na pravom visoko postavljenom statičnom trapezu dok su Zvijeri matrijarhata duet koji kombinira solo i duo tehniku na visokom i niskom trapezu. Istraživanje se sada nastavlja na plesnom trapezu, više nas zanima pokret u prostoru i aktivan, uzajamni suodnos s ovješenim aparatusom. Ono što nam je dosta važno i kreacijskom procesu jest glazba koja vuče korijene iz ekstremnih žanrova, te mračnija estetika ne-lijepe akrobatike.

    Prirodno ludilo, foto: Dario RadovicIvana, trenutno radite na projektu Iskrenje: duodrama za čovjeka i trapez što je Vaš prvi solo?

    Rad se bavi odnosima čovjeka kao ljudskog bića u areni omeđenoj političkim, društvenim i masovno kulturnim međama. Rad je svojevrstan poziv na ponovno samouspostavljanje čovjeka nadahnuto nekim djelima Waltera Benjamina, Hannah Arendt i Giorgia Agambena. Gledatelje na sceni dočekuje samo primjerak vrste – čovjek danas, koji se kreće na ogoljelom podiju unutarnjeg raskola između oživljavanja i odumiranja. Rad je postavljen skoro pa bez scenografskih elemenata u neverbalnom odnosu s plesnim trapezom. Ovješeni rekvizit postaje ravnopravan partner u komunikaciji stanja i situacija koje protagonistica proživljava. Projekt je započeo u ožujku, a nakon višemjesečnog rada se dogodila prva prezentacija rada u nastajanju krajem svibnja u Klubu Močvara. Druga faza rada se nastavila na rezidencijalnom programu kod ROOM 100 u Splitu gdje smo također održali prezentaciju. Slijedi treća i završna faza koja završava premijerom 14. i 15. studenog u Klubu Močvara u sklopu Noći cirkusa. Na projektu surađuju Jasmin Dasović kao dizajner zvuka i svjetla, Marijana Matoković dramaturginja i redateljica te Maxime Weinmann kao asistent tehnike.

    I završno: kao zanimljivost navodite da ste cirkuskim točkama predstavljali Hrvatsku na najvećem afričkom karnevalu u Nigeriji u Calabaru. Kakva su Vaša iskustva navedenoga karnevala u odnosu na naše zimske poklade, o kakvom je obredu prijelaza riječ u suvremenom kontekstu?

    Putovanja u Nigeriju su počela 2016. pa smo još dvije godine nakon toga predvodili hrvatski tim na najvećem afričkom karnevalu u Calabaru u Nigeriji. Nesvakidašnje je to iskustvo u šarenilu plesača, cirkuskih umjetnika, glazbenika i mnogih drugih performera iz cijelog svijeta u zemlji potpuno drugačije kulture i društvenog uređenja. Za nas je ipak najveće uzbuđenje bilo susret s afričkim cirkuskim trupama koje uglavnom dolaze iz Senegala, Kenije i Etiopije. Taj karneval je dosta mlad te se ne veže na neka tradicionalna vjerovanja i običaje. Naprotiv, pokrenut je 2004. godine u želji da se raznolikost kulturnog nasljeđa Nigerije prezentiraju izvan granica što je postalo posebno važno nakon sukoba radikalne džihadističke skupine Boko Haram na sjeveroistoku zemlje. Karneval se odvija u najrazvijenijoj regiji koja je ujedno i jednina turistička regija stoga je priljev turista i mogućnost slobodnog kretanja gradom već po sebi velika posebnost i privilegija. Karneval ima za cilj ekonomsko osnaživanje lokalne zajednice putem turističkih djelatnosti koje u Nigeriji ne postoje. Svake godine zastupljena je druga tema karnevala koja šalje poruku društvene solidarnosti praćene ekološkim i humanitarnim akcijama. Nije slučajno da se karneval dovija u prosincu odmah nakon Božića. Nigerijsko društvo odlikuje visok stupanj religioznosti pa je osim tradicionalnih vjerovanja kao nasljeđe kolonijalizma mahom rasprostranjeno kršćanstvo, a na sjeveru i islam. Cijeli je prosinac stoga posvećen svečanostima i slavlju dok se na Novu godinu odlučuju za ostanak kod kuće jer kako vjeruju, prvi dan u godini je pokazatelj kakav će biti i ostatak. Stoga se osim odlaska u neku od brojnih crkava klone javnog i društvenog života i zabave sve u nadi da nova godina donosi mir i stabilnost.

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 14. studenoga 2020.

Piše:

Suzana
Marjanić

kritike i eseji