Plesna scena.hr

Vrijeme će ići unazad da bismo mogli ići naprijed…

Sounded body festival, ZAgreb, 3. – 7. listopada 2020.: Kik Melone, Zagreb, Sol, autorica Silvia Marchig

• 
  
  Solo predstava Sol Silvije Marchig odvija se po svodom razapetih iskrižanih niti crvene vune. Takve iste niti dio su kostima figure koja dočekuje publiku pri ulasku u dvoranu. Ta figura je ženska, dostojanstvena, ali i prijeteća. Neobična i nepoznata. Odjevena u voluminoznu crnu suknju i prekrivenog torza ona može biti dama s kakve dagerotipije, ili arhetipska predodžba matrijarhalne vizije. Crvene niti koje joj iz ušnih resica padaju skoro do ramena kao i crvene obrve uznemiruju; one su ures, ali i nešto drugo, crvena linija koja prolazi kroz tijelo, povezujući ono tjelesno unutarnje, visceralno i krvavo, s onim vanjskim, s linijama labirinta koji je, umjesto očekivano na podu u Sol podignut iznad glave plesačice. I upravo će se o te niti plesačica u nekoliko navrata, slučajno ili namjerno zaplesti, zavezati nit naušnice i potezati dok ju ne strgne s uha, objesiti svoje prošle sebe skidajući kostime, i na kraju, odustajući od svakog sentimenta, jednostavnom, svakodnevnom, ekonomičnom gestom užurbane domaćice, prerezati niti i spremiti velike škare u džep kućne haljine. U jednom trenutku, naušnica strgnuta s uha i obješena o niti, postaje visak koji mjeri (gledajuću u publiku izravno u oči neprimjetno se smješkajući kaže Silvia Marchig) – „vibracije izvedbenosti“.
  
  Predstava počinje tako da plesačica polako navija svoj unutarnji sat i pokreće pogon plesa, zaplesuje se. Kreće isprva tiho, odmjereno, rotirajući ramena i ruke opterećena težinom i volumenom kostima. Kako spirala koju otjelovljuje plesom ojačava, kako se vrijeme ubrzava, tako se i njezin ples povećava, rastvara. On je uglavnom kružan, sa sve većim izbacivanjima nogu i povremenim zaustavljanjima u dubokom iskoraku koji je akcentiran snažnom akcijom ruku koje križno sijeku prostor. U toj vrtnji-plesu vrijeme izgleda kao da teče unazad. Ono mijenja pravac skidanjem prvog, vanjskog, a zapravo posljednje odjevenog kostima (onog arhaične matrone) pa probijajući se kroz brojne slojeve (materijala i sjećanja) dovodi nas do tijela, koje je žensko i djevojačko i dječačko i androgeno i plesački isklesano i ranjeno-ožiljeno. Dovodi do nas do krhkosti kože.
  
  Tako je prvih pola sata ove predstave temporalni paradoks; mi smo se (publika) okupili zahvaljujući dogovoru zajedničkog sada koje će se uspostaviti početkom predstave. Međutim ta predstava (ili taj tijek događaja) već je u trajanju, a vrijeme koje bi trebalo teći mirno prema trenutku gašenja svjetla u gledalištu (u koje smo se smjestili) i paralelnog osvjetljivanja pozornice na kojoj plesačica u koncentraciji uranja u izvedbu (početak predstave), uznemireno je i presloženo pripremom plesačice odijevanjem brojnih slojeva iskorištenih kostima (koji se onda kasnije rasplesuju u sinkroniji s njezinim kretnjama). To odijevanje u svojoj detaljnosti i posvećenosti nalikuje ritualu odijevanja japanskog ženskog kimona no ovaj segment predstave u kojem izvođačicu odijeva kostimografkinja Tea Kantoci na žalost nije otvoren za javnost, a prisustvovala sam mu na jednoj od završnih proba.
  
  Slaganje korištenih kostima na tijelo, kao kompresija vremena sažetak je (ili odabir iz) vlastitog plesačkog, ali i životnog iskustva autorice. Vrtnja-ples koja je usmjerena prema ogoljivanju njezinog tijela, tako je za publiku kretanje kroz predstavu unaprijed, dok je za izvođačicu trajanje u oba smjera – unaprijed vodeći izvedbu pred publikom, i unazad prema vlastitoj početnoj točki. U tom plesu kostimi koji su ujedno predstave, sjećanja, tijela, osjeti, snovi i odnosi, skidaju se plesom, kretanjem. Tako ponekad izvođačica više puta ponavlja zamah ili vrtnju kako bi dio kostima reagirao, oživio, pristao na izvedbu. Neki dijelovi otpadaju sami od sebe, neke plesačica povlači iz dubine utrobe, neke razvezuje i odbacuje ne osvrćući se. U tom svođenju na samu sebe i svoju nultu točku, tijelo i odjeća u pokretu stvaraju brojne figure, likove, odnose, emotivne predjele. Početna crna zvonolika suknja prebačena preko glave postaje paučica koja puže scenom, rastezljivi kombinezon boje kože nategnut preko cijelog tijela postaje duh ili poništeno biće, a bijela suknja otkriva noge i diskretnu koketeriju. I kada su svi kostimi odbačeni i razbacani po sceni, plesačica nastavlja s kretanjem, unutarnji pogonom aktivan je sve dok se potpuno ne istroši, dok spirala ne postane točka i točka postane ovdje i sada. Mjesto susreta.
  
  Slijedeći prostor predstave svojevrsna je tranzicija u kojoj plesačica izlazi iz plesa i preslaguje odbačene kostime po sceni. Iz malenog zvučnika koji stavlja u zelenu plesnu cipelu slušamo govor pred predavanje Franca Berardija na jednom kanadskom sveučilištu, u kojemu nakon brojnih zahvala uvodeći temu organizator postavlja pitanje „How did we end up here?“ te najavljuje ovog talijanskog filozofa komunizma, teoretičara i aktivista.
  
  Postavljajući to referencijalno polje, dakle skokom iz poetsko-plesnog i intuitivno-simboličkog ženskog plesnog pisma, Silvia Marchig nas budi u naš zajednički politički i društveni trenutak, rotirajući izvedbu prema drugom, središnjem dijelu Sol. Taj dio odvija se kroz njezinu verbalnu igru, gotovo kuratorsku eksplikaciju kojom imenuje sve segmente izvedbe – odbačeni kostimi tako postaju ad hoc instalacija koju detaljno opisuje bojama i teksturama, prostor opisuje arhitektonski, funkcionalno i politički (ovo je scena, ovo su daske, ovo je gledalište, ovo su reflektori, ovo nije ZKM), a sebe detaljno raščlanjuje imenujući tijelo, plesačku vještinu i godine.
  
  Kao što u prvom dijelom demistificira figuru plesačice/izvođačice na tijelo koje radi, a sam ples na unutarnji energentski naboj koji se pokreće i oblikuje ritam i plastiku plesa, tako u ovom dijelu potpuno razgolićuje mehanizam kazališta. Ovo je to što je. Međutim, Silvia Marchig pokreće i duhovitu, kritičku (na tragu filozofsko-političkog zahtjeva čiji je leksik iz cipele lagano pustila u prostor), britku i povremeno dirljivu doku-fikcijsku igru. Svaki puta kada nam se obrati pragmatičnim, oštrim i nepovratnim – Ovo je… ona otvara i drugu razinu mogućnosti što sve ovaj prostor, ovaj objekt, ovo tijelo može biti. U predstavi, u sjećanju, u potencijalnosti. Kulminacija te scene dešava se oko plave haljine, jedine koja od početka izvedbe visi na crvenim nitima, a tik do publike. Silvia Marchig tu haljinu predstavlja („Ovo je Euridika!“) delikatno je privlačeći na sebe. Nastavlja prepričavajući poznati mit, ali u njezinoj verziji i Orfej i Euridika izlaze na svjetlo i nastavljaju svoj budući život, sretni zauvijek.
  
  Tada se događa ponovna rotacija perspektive, u toj novoj (sceni) autorica razmatra izvedbu kao posvećenu situaciju, a scenu kao sveti prostor. Iako je posve ironična oko ideje sebe kao plesačice-šamanice ili posvećene umjetnice, njena se ambivalencija polako zaoštrava i modulira u plesni virtuozitet, u kratku i briljantnu sekvenciju flamenka kojom plesačica demonstrira ne samo vještinu i detaljnost ekspresije, nego i posvećenost, disciplinu, moć, transformaciju, sve ono gdje se sekularno i posvećeno dodiruju. I dok se prašina podignuta zelenim flamenko cipelama još nije slegla, u samom vrhuncu ritma i plesačke brzine, ona (scenska figura, autorica) pušta glas (gotovo krik) i izlazi iz tijela, iz ritmičnosti i plastičnosti plesa. Pjeva Metronom kanadskog punk rock benda Nomeansno, čiji manifestni tekst počinje iskazom pobune (I want to break the thing that seek to control, I want to live my life with no rules… I want to jump out of my skin… liberate the human machine…). Izvedba ove pjesme najavljuje i kraj predstave, a na ponovno paradoksalni način najkrhkiji je dio izvedbe. Iako autorica (izvođačica) preuzima tuđi tekst i prisvaja ga izvodeći ga na svoj način ovlaš pjevajući i luckasto se zabavljajući, njezina se scenska figura koju je uspostavila kao onu autoriteta i samosvijesti, lomi i rastvara, otjelovljujući se nanovo (pred očima nas, publike) repeticijom glagola želim i imenicama žudnje, buđenja, pobune.
  
  Na kraju, nakon što su crvene niti prerezane i svi kostimi spakirani i zamotani u bijeli zavežljaj, plesačica sjeda na scenu, u bijelom donjem rublju i počinje neki novi ples, ples uspostavljanja sebe u pročišćenom prostoru i novoj perspektivi vremena.
  Scenska figura Silvije Marchig superiorna je i autentična, a Sol je istovremeno duboko intimna priča o prisvajanju (i otpuštanju) iskustva cjeloživotnog izlaganja svog plesa publici kao i promišljen scenski esej o izvedbenosti.
  
  U predstavi ona sabire svoju izvođačko-autorsku metodologiju koja se temelji na izvođačkoj intuiciji, materijalnost izvedbe gradi porozno puštajući da se scene dogode njihovom unutarnjom potrebom. Rad je s vremenom, čini mi se, kroz koreografsko-izvođačku otvorenost, štoviše apostrofiranu izloženost sadašnjem trenutku (živoj interakciji s publikom i kontekstom u kojem izvodi određenu izvedbu) kao i narativni ludizam koji preskače iz fakcije u fikciju, iz sidra realnosti u memoriju i u nepredvidivu asocijativnost specifičnost autorske metodologije i umjetničkog interesa Silvije Marchig.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 20. studenoga 2020.
  (Realizirano kroz projekt Kritički parkour.)
  
  Sol
  autorica i izvođačica Silvia Marchig
  kostim i instalacija Tea Kantoci, glazba Josip Maršić, dizajn rasvjete Saša Fistrić, fotografija i grafički dizajn Jason Mulhausen
  premijera 8. listopada 2020. u MSU Zagreb
  u predstavi se koristi pjesma Metronome grupe Nomeansno

Piše:

Iva Nerina
Sibila