Plesna scena.hr

Razigrani odnos tijela, zvuka i arhitekture

Koribant Lab, Split: Stvarnosne kompozicije // Ima nešto što me raduje, koncepcija Kristina Lovrić

• 
  
  Kristina Lovrić pripada generaciji koju je obilježila i u ples povukla zagrebačka eks-scena početkom (n)ovog tisućljeća. Nakon studija Povijesti umjetnosti u Zagrebu i plesa na salcburškom SEAD-u, vraća se u Split gdje u plesu djeluje uglavnom kao edukatorica. Stvarnosne kompozicije // Ima nešto što me raduje, polusatna predstava nastala u suradnji s glazbenicom Ivanom Bundalo i plesačicom Karolinom Šušom, njezin je prvi autorski rad. Svoje koreografsko i izvedbeno djelo autorica smješta u atrij splitske Galerije umjetnina, nevelik i ugodan prostor, koji u ovoj situaciji funkcionira između interijera i eksterijera, a kojim dominira pročišćena bjelina kamena i zelenilo trave. Izvedba se događa pod bijelom i laganom lebdećom cvjetolikom skulpturom Ide Blažičko, kojom se, nenamjernim sinkronicitetom, sretno sklopila estetika predstave.
  
  Stvarnosne kompozicije oblikuju se oko tri jednostavne i otvorene propozicije, a to su odnos pokreta i glazbe, odnos tijela i prostora, i suodnos izvođačica. Odnos sa stvarnim, sa svakodnevnim ili privatnim (kretanjem i identitetom) autorica apostrofira još jednim bitnim uporištem: „Referirajući se na promišljanja suvremenog estetičara Arthura Dantoa o pitanju odnosa umjetnosti i stvarnosti, o načinima na koje umjetnost preobražava ono svakodnevno, obično, dajući mu nov način postojanja, ovdje ne razmišljamo o preobrazbama pukih stvari nego govora tijela. Koreografije svakodnevnih pokreta (gesti) i radnji koje koristimo u izgradnji izvedbenog materijala bliske su stvarnosti i tako, cum grano salis, pripadaju pod spomenuta filozofska analitička promišljanja.“ Ta se veza dodatno naglašava u nazivu predstave, a u samoj se predstavi vidi u načinu izvedbe i koreografiji, odnosno u otvorenosti, opuštenost, senzitivnosti prema prostoru, zraku, zvuku, obliku arhitekture i međusobnom odnosu.
  
  Izvođačice su odjevene u odjeću bijele i pastelnih boja, i njihova prva pojava odražava vedrinu i jednostavnost. Koreografska se igra isprava odvija u suodnosu plesa Karoline Šuše i zvuka klarinetistice Ivane Bundalo koja, izuzetno živo i spontano, svoju izvedbu razvija i u pokretu. Zvuk klarineta prelazi u kratku vokalnu razmjenu, i pojavljuje se potom ponovo s prozora s kojeg ova mlada glazbenica svira. Kristina Lovrić, čiji je solo slijedeći segment izvedbe, svoju motivaciju za ulazak u ples smješta u odnos s vanjskim prostorom, ogledavajući se i tražeći izvor zvuka. I ta je igra povlači u ples. (Na samom početku Karolina Šuša u pokret ulazi drukčije, iz vlastitog osjećaja tijela i otvaranja prema publici.) Plesačica – autorica, kreće se meko, otvoreno, razigrano. Koreografski, kako se predstava nadalje razvija u unisonu sekvencu obje plesačice, postaje jasno da se autorica odlučuje za prepoznatljiv pristup plesu kao nizu kodificiranih, estetiziranih ritmiziranih plesnih kretnji, prepoznatljivog suvremeno-plesnog vokabulara. I taj zajednički ples, s povremenim varijacijama, kontrapunktima i kontaktima, rasplesuje predstavu do kraja.
  
  Jedan od meni najdražih trenutaka Stvarnosnih kompozicija je onaj u kome plesačice optrčavaju kolonadu atrija. Njihov trk aktivira automatska vrata muzeja što uključuje samu zgradu u izvedbu, a kako se okrećemo da bismo pratili taj parkour, i sami se kao promatrači pokrećemo u koordinaciji i kanonu. Tako se u tom segmentu svi elementi ovog susreta zakovitlaju u izvedbu.
  
  Kristina Lovrić i njezine suradnice, sasvim su točno donijele pred publiku autorsku namjeru i proizvele nepretenciozan, elegantan, radostan plesno-glazbeni događaj. Stvarnosne kompozicije su autorski iskorak koji je vizualno i idejno jasan i dosljedan, izvedbeno promišljeno temeljen na otvorenosti i odnosnosti, a koreografski je, međutim, u potrazi za nekom hrabrijom autentičnošću, odlučnijem preuzimanju ideje plesa kroz dublje razine procesnosti (upravo) vlastitog tijela. S obzirom na najavljene buduće izvedbe, i nekako smirenu jasnoću interesa autorice, razvoj će sigurno biti uzbudljivo pratiti.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 25. studenoga 2020.
  (Realizirano kroz projekt Kritički parkour.)
  
  Stvarnosne kompozicije // Ima nešto što me raduje
  koncepcija, koreografija, izvedba Kristina Lovrić
  glazba, izvedba Ivana Bandalo
  dramaturška podrška, koreografija, izvedba Karolina Šuša
  premijera 10. studenoga 2020.
  trailer Andrejka Skračić, fotografija Vana Skračić
  produkcija Koribant Lab
  Projekt je podržao Grad Split.

Piše:

Iva Nerina
Sibila