Prelamanje identiteta
Zadarski plesni ansambl: Portreti, kor. Aleksandra Janeva Imfeld i izvođačice
-
Krajem listopada u Zadru je premijerno odigrana predstava Portreti u izvedbi i produkciji Zadarskog plesnog ansambla. Uz Aleksandru Janevu Imfeld koreografiju supotpisuju i izvođačice predstave, plesačice Filipa Bavčević, Koraljka Begović, Patricia Gospić, Nataša Kustura i Josipa Štulić od kojih svaka u predstavu unosi neki sebi svojstveni, vlastiti ulog ili specifičnu interpretaciju koja se temelji na osobnim iskustvima, sjećanjima ili zabilježenim trenucima iz različitih sfera povezanih naslovnom tematsko-motivskom okosnicom. Rezultat tog procesa rada je izvedbeno dinamična, mjestimično i zabavna te dobro uigrana predstava izgrađena kao svojevrsno raspršeno nizanje različitih slika.
Težište je na izmjenjujućem nizanju fragmentarnih solo ili grupnih sekvenci na relativno ogoljenoj pozornici, ukrašenoj tek s pomičnim, celofanski bliještećim panoima u pozadini, koji u početku zahvaljujući svjetlosnim prilagodbama (Saša Fistrić) nenametljivo omogućuju isticanje plesnog tijela u prvi plan, uz naglašene glazbene dionice (u predstavi se uz autorsku glazbu/zvučne kompozicije Mira Manojlovića koriste i druge skladbe različitih žanrova, od klasike do popularnih hitova), da bi potom s razvojem predstave i taj scenografski okvir postao svojevrsno interaktivno sredstvo ili vizualno-pomična dopuna zaslužna za transformacijsko-ugođajni karakter predstave.
Solo dionice većinom su lirskijeg i apstraktnijeg karaktera, dok su u skupnim sekvencama, premda i u njima svaka od izvođačica nerijetko zadržava i vlastitu zasebnost, naglašenije geste, grimase, različiti emocionalni registri i intenziteti koji prelomljeni ili udruženi predstavljaju presjeke različitih isječaka određenih trenutaka ili portretnih identiteta ispričane, otpjevane ili otplesane na osnovu sjećanja i zamisli izvođačica, pa tako čujemo poetičnu pjesmu jednog djeda, gledamo listanje praznih obiteljskih albuma, ali s detaljnim verbalnim objašnjenjima i uputama o kakvoj je fotografiji zapravo riječ na toj praznoj stranici i sl., pa sve do zborski impostirane izvedbe pjesme Dalmatino, povišću pritrujena ili ulomaka prijevoda Bohemian Rhapsody.
Navedeni elementi daju predstavi čvršću strukturu u smjeru određene narativnosti i deskriptivnosti, no s druge strane njezin vizualno-glazbeni kod unosi mjestimičnu pomutnju pri pokušaju učitavanja određene semantičke transparentnosti u smislu dosljednosti. U tom smislu ili u cjelini Portreti prvenstveno naglašavaju moć transformacije i izvedbenu zaigranost te ponajprije u tom sklopu treba tražiti ključnu poveznicu s naslovom i temom; istodobno ta neuhvatljivost, nemogućnost čvršćeg fiksiranja i razbarušenost različitih identiteta gdje se posve slobodno pluta od intimnih, osobnih obiteljskih prisjećanja pa do izvedbenog poistovjećivanja s popularnom glazbom i likom Freddija Mercuryja što predstavlja bravurozno izveden finale same izvedbe, kao da predoslovno oslikavaju nefiksiranost i slobodnu raspršenost ikakvih dubljih ili trajnijih identitetskih značajki pojedinca, suprotno od temeljnog načela portreta koji je uvijek doslovno ili trajnije fiksiran.
Dramaturški gledano na djelu je stoga specifično razigrana dramaturgija prostora scene s dinamičnim suodnosima tjelesnih radnji i plesa izvođačica predstavljena kao naizmjenično balansiranje između individualnog i skupnog kroz protočni jezik nezaustavljivosti kretanja, pri čemu su sve plesačice u potpunosti uživljene u svoju ulogu koju očigledno s radošću iznose.© Ana Gospić Županović, PLESNA SCENA.hr, 8. prosinca 2020.
(Realizirano kroz projekt Kritički parkour.)