Plesna scena.hr

Jedinstvenost u autorskom trajanju

Obljetnica: Pola stoljeća plesa s Mirjanom Preis

• 
  
  U subotu, 5. prosinca 2020. u Zagrebačkom plesnom centru Mirjana Preis je obilježila pedesetu obljetnicu umjetničkog rada. Impresivna je to brojka! Malobrojna, privilegirana publika koja je uz vodstvo slavljenice i njezinog kolege Branka Bankovića, pratila vizualne materijale koji uključuju fotografije ali i kratke inserte iz rijetko kvalitetnih snimki predstava kao i dijelove plesnih video radova (ostvarenih u suradnji s Nanom Šojlev) iz Mirjanine arhive, dobila je jedan iznimno zanimljiv presjek pola stoljeća suvremenog plesa u Zagrebu. A te, Mirjanine godine trajanja s hrvatskim plesom su istovremeno konkretna plejada plesača koji su se mijenjali, oblikovali kroz različite autorske poetike i stilska i žanrovska opredjeljenja, nastajali i nestajali na sceni u poetskom naporu tijela; neki su se povukli, naglo – poput karizmatičnih plesačica Gordane Omeragić i posebno Sanje Zimmer, ili prirodno, s godinama i/ili promjenom interesa i životnih prioriteta, a neki su, poput Nives Šimatović ili Đurđe Kunej otišli prerano i zauvijek.
  
  Drugi su još uvijek tu, na sceni ili uz nju, ustrajni, zreliji u interpretacijama i istraživanjima osobnih dosega odolijevaju izazovima našeg vremena (i prostora). Mirjana Preis je imala periode svojih plesača, onih s kojima se možda bolje razumjela (uz spomenutu Sanju Zimmer, to su nesumnjivo Banković, Dina Ekštajn, Ivana Miletić, Bojan Valentić, Zvonko Kvesić…) ali bi uz njih pozivala i druge, znane iz drugih konteksta (poput Maše Kolar, Zorana Markovića ili Ine Sladić, Ane Vnučec) i novije, mlade umjetnike koji su je negdje nadahnuli svojom svježom plesačkom pojavnošću i energijom (kao Šimun Stankov, Grigor Baždar, Josipa Kukor).
  
  Mirjana Preis je završila Školu za ritmiku i ples 1970., u trenutku kada Lela Gluhak Buneta izlazi iz Studija za suvremeni ples i osniva Zagrebački plesni ansambl, pa tek stasali, mladi plesači imaju pred sobom i novi, treći izbor. (Do tada djeluju samo dva ansambla: Studio i Komorni ansambl slobodnog plesa Milane Broš.) No, njezin je prvi doživljaj plesa vezan uz Tihanu Škrinjarić. Mirjana se još uvijek živo sjeća očaravajućeg susreta sa svojom prvom nastavnicom plesa na audiciji u Školi, a Tihana mi je rekla: „Mirjana je kao učenica bila veoma predana, savjesna, ambiciozna i kreativna djevojčica. Kao plesačica je vrlo uspješno nastupala u svim produkcijama Studija za suvremeni ples dok sam ja vodila ansambl ali tek me je svojim koreografskim radom u početku iznenađivala a kasnije vrlo često i oduševljavala!“
  
  Stoga nije bilo veće dileme u odabiru. Ulazi u Studio za suvremeni ples koji tih godina, pod Tihaninim vodstvom postaje pravi mainstream, moćna skupina od dvadesetak plesača (s više manje jednakim omjerom plesačica i plesača) koja na međunarodnim radionicama usvaja Graham tehniku i jazz dance i dominira novim žanrom: hrvatskim mjuziklom koji se razvija u Kazalištu Komedija, i novim medijem – televizijom na kojoj Anton Marti kreira izvrstan zabavni program. Uz tu novu angažiranost i vidljivost plesača suvremenog plesa, vežu se i stalni honorari i egzistencijalna sigurnost te mogućnost dobivanja statusa samostalnog umjetnika unutar Zajednice umjetnika Hrvatske. Plesači intenzivno rade na tehnici, uvode redovite baletne klasove (s njima prvo radi Maja Bezjak, a poslije Guy Perkov i Silva Muradori), te nastoje uz komercijalnu stranu posla sačuvati i autonomiju umjetničkog plesa. Zanimljivo, da su u toj nekoj zreloj fazi umjetničkog samodokazivanja, pogotovo na fotografijama, neobično ličili na moderni, šparemblekovski balet, čemu je nesumnjivo pridonijela i kostimografija Ike Škomrlj.
  
  Tihana se 1979. povlači iz ansambla, a Studijevi dani ponosa i slave lagano kopne sredinom osamdesetih, a jedan od značajnih udaraca je i prekid suradnje s Komedijom. Naime, nakon obnove zgrade Kazalište Komedije će angažirati baletne plesače. Tu negdje, 1987., Mirjana Preis, iz zdravstvenih razloga, prestaje s plesanjem i izlazi iz Studija, iako i dalje, do danas, održava suradnju sa generacijama plesača ansambla. Koreografirati počinje još za plesačkih dana, s kolegama; u početku su to bili kraći radovi, jedan od tri djela programa (Igra 1977., Preludij za poslijepodne jednog fauna 1979., Traženja 1985., Metamorfoze 1986.), da bi 1990. postavila prvu cjelovečernju predstavu Prolazna soba. S koreografijama je prošla lijepi popis međunarodnih festivala, a posebno su, iz tog prvog razdoblja još vezanog uz produkcije Studija, značajni video radovi (Suzanin dnevnik), i odlične televizijske adaptacije predstava (Prolazna soba, Rubato, Big iz bju;tiful), kao rezultat suradnje s redateljicom i televizijskom urednicom Nanom Šojlev. Sve veću nesigurnost egzistencije samostalnog umjetnika prekida 1987., od kada je stalno zaposlena u Učilištu Zagrebačkog kazališta mladih kao plesna pedagoginja i koreografkinja (do nedavnog umirovljenja) što joj je zapravo omogućilo paralelni, daljnji autorski rad na plesnim projektima. Mogla je raditi za svoju dušu.
  
  Ne bih sad nabrajala sve naslove iz ove zadnje faze komornih radova (koja je u tijeku); pisala sam o mnogima, a Mirjanu pratim još od Fauna… Sredinom prošle godine objavili smo i dulji razgovor s Mirjanom Preis (pogledajte ovdje).
  
  Tek, ponovila bih i naglasila njezinu jedinstvenost u autorskom trajanju i prisutnosti na hrvatskoj plesnoj sceni. Tiha i nenametljiva, diskretno uporna i radoznala, ona je i vrlo hrabra u tom kontinuitetu izlaganja pred novim generacijama, modama, tehnikama i stilovima plesanja. Ovom nas je prigodom, a opet je bila riječ o nastupu, na čijem je početku i kraju i osobno zaplesala, uživo i na filmu kćeri Sare Pavleković Preis Ali ja ne znam drugačije, Mirjana Preis, plesna umjetnica s diplomom komparativne književnosti i latinskog jezika (a trebalo je i nešto ozbiljno završiti!), podsjetila koliko su važni, edukativni i dirljivi, ti mali, osobni satovi povijesti – koji su uvijek uronjeni i ugrađeni u memoriju zajednice. Odlično je to i potrebno insistiranje na pogledu unatrag, na dijeljenju uspomena, na zajedničkom sjećanju i podsjećanju; i to je neka vrsta otpora općoj brzini i površnosti, odustajanju i ravnodušnosti, a onda još i specifično: marginalizaciji struke koja već stotinjak godina ovdje stvara, istina nematerijalnu i teško komercijalno iskoristivu, ali nesumnjivo kulturnu baštinu.
  
  © Maja Đujrinović, PLESNA SCENA.hr, 18. prosinca 2020.
  

Piše:

Maja
Đurinović