Plesna scena.hr

Plesati kao Židov

Nada Wiesler, Tekstom kroz ples / Židovskim plesom prema povijesti i tradiciji , Kulturno društvo Miroslav Šalom Freiberger, Zagreb, 2008.

• Nedu Wiesler, autoricu knjige Tekstom kroz ples / Židovskim plesom prema povijesti i tradiciji, ujedno dugogodišnju voditeljicu plesne grupe Or haŠemeš, kao i osnivačicu Centra za židovsko obrazovanje putem plesa, vodi ideja plesa kao nadahnuća pojedinca i povezivanja zajednice.
  
  Prije deset godina na 15. Tjednu suvremenog plesa prvi put su gostovale dvije skupine iz Izraela: Inbal Pinto Dance Company s predstavom Wrapped (Omotani) i skupina Baraka Marshalla s Emma Goldman's Wedding (Vjenčanje Emme Goldman). Obje su na različite načine oduševile i publiku i kritiku: prva artificijelnošću i mladenačkom ironijom; druga sva u ritualu tajnih značenja hasidskih priča i začudnoj snazi plesača. Posebno su nezaboravne bile čvrste djevojke gustih kosa, koje su na neki rustikalan a opet suvremen način, u običnim haljinama i u teškoj cipeli upisivale u prostor ornament nezaboravnog židovskog (plesnog) pisma.
  
  Od onda smo se trudili ne propustiti nastupe izraelskih grupa, pa je ovdje bila i Batsheva i Kibbutz Contemporarry Dance Company. Imala sam čast upoznati Yudith Arnon, slovačku djevojčicu koja je preživjela koncentracioni logor i bila među prvim poslijeratnim grupama židovskih povratnika koji su stvarali kibuc. Ona je petkom nakon posla vodila plesnu grupu. „Život je tako težak i ako nemaš u životu nešto kao umjetnost, vrlo je teško živjeti.“ – kaže Yudith Arnon, kroz čiju je grupu prošlo tisuće djece i mladih, od kojih su neki danas svjetska imena suvremene plesne scene.
  
  Ista ideja plesa kao nadahnuća pojedinca i povezivanja zajednice vodi i Nedu Wiesler, autoricu knjige Tekstom kroz ples / Židovskim plesom prema povijesti i tradiciji i ujedno dugogodišnju voditeljicu plesne grupe Or haŠemeš, kao i osnivačicu Centra za židovsko obrazovanje putem plesa. Mislim da bi joj bez nadahnuća i upornosti, tipične za narod koji se poput ptice feniksa nakon svakog rasula obnavljao, bilo i nemoguće krenuti iz područja europskog klasičnog baleta, u kojem je rasla i umjetnički se oblikovala, u raznolikost stilova objedinjenih terminom židovski folklor. A tema se čini kako složena i široka, tako i teško prohodna.

  U želji da što više približi temu čitatelju, povijesno, kulturološki, filozofski, psihološki, autorica odlazi u digresije od kojih je teško slijediti osnovnu nit. (Vjerojatno bi sretnije rješenje bilo da je asocijacije i primjedbe stavljala u bilješke, kako bi se lakše čitala cjelina teksta. Najveća pak zamjerka knjizi jest gust i nepregledan prijelom tipa horror vacui, koji dodatno otežava snalaženje u građi.) Nema razloga za tolika uopćavanja koja povlače u neke nove smjerove, a ostaju na površini informacije (poput odlomka posvećenog pionirki izraelskog plesa Gertrude Kraus i spominjanja Rudolfa Labana u vrlo krnjoj, da ne kažem krivoj konstataciji).
  
  Kad god je riječ o praktičnom plesnom obliku, o iskušanom, provjerenom materijalu  i iskustvu koje je i potaknulo autoricu na istraživanje veza i korijena židovskoga plesa, tekst je razumljiv i čitak – sve do trenutka kad joj neki detalj odvuče pažnju u sporednu temu koju pokušava objasniti i ukratko i ab ovo. (Iako priznajem da u tim izletima ima niz odlično odabranih i zanimljivih citata iz opće povijesti i fenomenologije plesa, koji opet vrijede za ples u cjelini.) 
  
  Kako pričati o specifičnostima židovskoga plesa kada nema dovoljno građe, ne postoje zapisi, slike, kad su sjećanja vezana uz različita područja i utjecaje, gdje se stoljećima živjelo uz druge kulture, pa se već sefardi međusobno dijele i razlikuju, da i ne uspoređujemo s hasidima… Primjerice, autorica primjećuje kako se neki sasvim različiti plesovi zovu jednako: depka, dok koraci depke čine strukturu koja nosi drugo ime. A što je prava depka? No, nije ni drugdje bolje, jer ples je živ, promjenjiv, izvan pravila i po sebi potiče na kreativnost i improvizaciju kao isticanje vlastitih mogućnosti. Primjerice, Korčulani su se nedavno ozbiljno tužili na Ladovsku postavu moreške!? Da ne velim kako se i ovdje periodički javljaju polemike oko takozvanog izvornog folklora i postoji li on, čim ga se postavlja dakle uređuje, priređuje za scenu.  
  
  Očito se više može pričati o duhu židovskog plesanja, onom poletu, energiji, otvorenosti spram neba i ljudi, onako kako se David zanio u plesu kraj zavjetnog kovčega, koji je i danas osnovna kvaliteta plesanja izraelskih grupa, uz neke sačuvane poznate specifičnosti obrednih rituala, kao što je vjenčanje na kojem rabin pleše noseći  mladence na leđima.
  
  Zapravo, čitajući knjigu Nede Wiesler, prepunu zanimljivosti i različitih informacija, imate stalnu potrebu za provjeru, usporedbu s poznatim, pitanja i raspravu s autoricom. Koji je odnos neprofesionalnog i profesionalnog plesa koji nesumnjivo ima korijene u europskom modernizmu pa nam je stoga po školi suvremenog plesa blizak?  Kako odgovoriti koliko je dijaspora očuvala ili izmijenila židovski ples, kad je jedino dijaspora i postojala? Koja je razlika između  židovskog folklora i etno-plesova?  I tako dalje…
  
  © Maja Đurinović, KULISA.eu, 8. svibnja 2008.

Piše:

Maja
Đurinović