Uvjeti pandemije stvorili su među svima pa tako i plesačima, dodatan oprez ne bi li se obranili od teškoća povezanih s kontaktom, dodirom, spontanim odnosom. Blizina postaje problem, a fenomen aure, donedavno pojam vezan za energetsko tijelo, doticaj transcendentnog ili umjetničku karizmu, u svijetu uznemirenom virusom, postaje zlokobnom aerosolnom maglicom i pritajenom nevidljivom prijetnjom. Izbor scenskih predmeta koji dominiraju predstavom Treće lice jednine plesne udruge Tiramola u koreografiji Ive Burčul (plastične vrećice, trake, kabanice) nameće asocijaciju na maske, skafandere, paravane, zaštitne rukavice. I ta asocijacija nije banalna, nego je naprotiv, u odnosu na trenutačnu COVID 19 situaciju i distopijski imaginarij koji proizvodi, relevantna.
Autorica koncepta zaokupljena je idejom plastičnog i to je libreto koji usmjerava njezinu imaginaciju. Cilj joj je uspostaviti plastičnost tijela i oblikovati plesni/koreografski materijal u prostoru naglašenom predmetima načinjenima upravo od plastike. Ti predmeti, koji postaju rekviziti koreografske igre, otvaraju široku frontu asocijacija prema ekološkim, likovnim i psihoanalitičkim obrascima razumijevanja. No, korelacijom artificijelnog i organskog autorica je izvedbu prepustila svemu drugome osim neusiljenoj naivnosti plesa, a proizvela mučni doživljaj izvedbene situacije.
Na prvoj razini doživljaja predstave radi se o likovnom, oblikotvornom smislu plastičnosti, gdje riječ plastika znači oblikovati, modelirati (materijal). Na drugoj razini radi se o doslovnijoj referenciji na plastiku kojom lijepimo; s kojom se od kiše štitimo; u koju smo egzistencijalno umotani, plastika kao metafora za strah, tjeskobu, mrak i izgubljenost u svijetu kojem (ne)pripadamo.
Konceptualni prijenos iz likovnog u izvedbeni diskurs ostvaren je tijelom koji je na putu vlastite psihofizičke transformacije. Najdalji korak u tom pravcu su nam pokazale zapakirane izvođačice – Nikolina Dolfić, Mia Kevo i Lucija Zalović – sputane plastičnom opnom, pokrivene, skrivene, zaogrnute, zarobljene plastičnom prozirnom vrećom. Tri neprozirna tijela izgubljena fokusa, u stanju su hibernacije. U tim zamagljenim, difuznim obrisima vidimo jednostavno naglašavanje poruke. Pratimo njihovo postupno buđenje, bijeg iz prostora koji je unutar plastike gust i ljepljiv, u doslovnom i metaforičnom smislu. Pokrenuto, živo tijelo oslobađa se od krutosti i grubosti najobičnije plastične vreće, iz njezina pasivnog, amorfnog režima.
Početak predstave gdje izvođačice ispod plastičnih vreća kreću u plaho istraživanje vlastite pokrenutosti vizualno me podsjetio na Labanovu kinesferu te tako osvajajući (labanovski) prostor tjelesnosti pružio nam pogled na tjelesne mogućnosti opiranja, izranjanja, bježanja i trganja. Mobilizacijom unutarnjih emocionalnih poticaja izvođačice razbijaju opnu koja sputava, izviruju kroz otvore na vrećama, pokrenute grčevitim kretnjama teškog i mračnog razodijevanja. Razvijaju se organsko anorganski dueti uz iritantan zvuk pokrenute plastike, koji doslovno prati emocionalni naboj scene.
U trenucima izlaženja iz vreća događa se izvedbena prekretnica, koja otkriva odrješitije, oštrije i izravnije kretnje u odnosu na sam početak, u kome su kretnje razvijaju polaganije, suptilnije i nesigurnije. Oni dosljedno dokazuju nadmoć slobode tijela nad predmetom koji simbolizira njihovu vlastitu sputanost. Postupno kretnje zadobivaju sve lepršaviji, veseliji ton; njihova tijela su energičnija i sigurnija u novi identitet, poput leptira koji je netom izašao iz kukuljice. To su tijela oslobođena epiderme plastike, žene od krvi i mesa, a u svakoj od njih prebiva emocionalni naboj, koji se ponekad manifestira fluidnijim kretnjama (Lucija Zalović), ponekad naglašenijim, brzim pokretima (Nikolina Dolfić).
Tradirani idiom izvedbe nastavlja izvođačica Mia Kevo lijepeći na pod crvenu plastičnu traku oblikujući mali kvadrat, graničnik unutar kojeg smješta vlastito tijelo. Ona u slobodnom, improviziranom i gipkom kretanju, s povremenim kratkim stankama udaha, koncentriranom izvedbom u kojoj očito uživa, uspješno uspostavlja komunikacijski most s publikom. Izvođačica se zatim povlači u pozadinu, u Hintergrund, gdje se nastavlja koristiti crvenom trakom. U prednji plan se nameću ostale dvije izvođačice ležernom i samodopadnom pokrenutošću, što je na trenutak stvorilo koreografski i dramaturški kaos planova i otežalo praćenje događaja na sceni.
Prostor scene je dobro iskorišten, izvođačice ga ispunjavaju konzistentno, u odnosu što od njih iziskuje njihova impostacija i uloga, a scenografiju izvedbe čini umjetni krajolik definiran običnim predmetima, teških semantičkih odjeka. Predmeti se koriste kao pridruženo tijelo, a odnos između tijela predmeta i tijela izvođačica pokazao se zanimljivijim od samog korištenja tih istih predmeta na sceni. Primjerice, Lucija Zalović se u horizontalnoj rotaciji lijepi za plastičnu traku, koja na taj način postaje dio njenog tijela, produžetak tijela u kretanju. Ili tijelo ulazi u sukob s predmetom ili scenski element služi naglašavanju i/ili sputavanju pokreta.
Korištenje metode kontakt improvizacije s elementima partneringa pokazala se izvrsnim postupkom u procesu građenja koreografskog materijala. Izvođačice su zadatku pristupile ozbiljno, usredotočeno i izvedbeno izražajno, no dojam je da se putem izgubila snaga konceptualnog pritiska u navedenim improvizacijskim elementima.
Konačno, najupečatljivija scena je ona završna – u kabanicama. To je dirljiv prizor povratka, gdje izvođačice u jednostavnoj tjelesnoj radnji odijevanja kišne kabanice ponovno ostvaruju kontakt s plastičnom materijom. Svjedoci smo najneposrednijeg dodira s neživom materijom, koja postaje njihova druga koža, njihov identitet i sudbina. Zagrljene, priljubljene jedna uz drugu, usporeno mijenjaju položaje tijela u odnosu jedne prema drugoj pazeći da se blag dodir između više tijela ne izgubi. Ta snažna potreba za bliskošću, podrškom i empatijom spada u stvaralački osvještenije i angažiranije trenutke izvedbe.
Glazba je bez sumnje jedan od uspjelijih gradbenih elemenata scenskog djela. Glazbeni dvojac Tulić – Krivac donosi vrhunski, suvremeni zvuk koji je dosljedno procesuirao ideju i dao specifičan ton cjelokupnoj atmosferi djela, iako se na trenutke činilo da zvuk i pokret nisu uvijek u artikuliranom, skladnom odnosu.
Plesna predstava Treće lice jednine predstavlja nezgrapni autorski pokušaj, dramaturški neosmišljena koncepcija njezina je glavna slabost, kao i često korištenje doslovnosti što dovodi do banaliziranja pojedinih izvedbenih situacija. Ako djelo shvatimo kao svojevrsni work in progress, možemo zaključiti da ima konceptualni potencijal i značaj, ovako nam samo preostaje posvećena izvedba koautorica predstave.
© Kristina Lovrić, PLESNA SCENA.hr, 18. prosinca 2020.
Treće lice jednine
koreografkinja i autorica Iva Burčul
izvođačice i koautorice: Nikolina Dolfić, Mia Kevo, Lucija Zalović
glazba Enver Krivac, Tea Tulić
premijera 6. pstudenoga 2020.
glazbeni edit Ivan Maleš, dizajn svjetla i tehnička podrška Franko Sardelić, izrada scenografije Ivana Bošnjak, Ana Marin, fotografija, video: Toni Wagner,
koprodukcija Plesna udruga Tiramola Split i Zalet Zadar
pokrovitelji: Ministarstvo kulture RH, Grad Split
