Plesna scena.hr

Pročišćujući proces izgubljenog tragača

Gilgameš, kor. Filipa Bavčević

• 
  
  Premijera autorske solo predstave Filipe Bavčević: Gilgameš, održana je 15. prosinca u Kazalištu Trešnja u produkciji autorice i koprodukciji Zagrebačkog plesnog centra, Hrvatskog instituta za pokret i ples i Kazališta Trešnja. Filipu poznajem od njezinog ranog djetinjstva: zanimljiva, izravna, vrlo talentirana, često sumnjičava u vlastite izbore; ne prečesto dopustila bi da se divimo njezinoj instančanoj muzikalnosti koju bi tijelom pretočila u pokret. Gilgameš je zanimljiva i nadasve živa predstava, i ima sve ono što nisam prije kod autroice vidjela: narativnu strukturu, slobodu u izvedbi i ekspresiji, a koreografski sigurnost i jasne odluke. Savršeno vodeći i kontrolirajući svoje tijelo, u suradnji sa Sunčicom Sodar, dotakla je vode dramaturgije i režije na drukčiji način iskoračujući iz koncepta suvremenih plesnih predstava. Uzimajući za temu povijesni ep o stvarnom čovjeku koji je živio prije nešto više od 4500 godina, nastao u kolijevci civilizacije, Bavčević manipulira kategorijom vremena, spoznajom da se „događa, konstantno, na neki način, sve opet iznova“. Egzistencijalna borba snažnog pojedinca koji mora prihvatiti svoju smrtnost i naći smisao života u tom besmislu, njegova kontradiktorna i bogata osobnost, moćna u tjelesnim i duhovnim manifestacijama, očito je tema umjetničkih preokupacija od početka svijeta do danas.
  
  Početak predstave koketira s groteskom. Izvođačica šeta po pozornici izvikujući na puno načina, uvjeravajući sebe i druge u svoju nadmoć: „Ja sam Gilgameš! Ja sam Gilgameš!“ Kostimografija je snažnog muškog predznaka, kombinacija boja crveno, crno i bijelo. Visoke, neobične cipele koje koristi na početku naglašavaju neku novu, mitsku i nesvakidašnju dimenziju, svijet polubogova koji se kreću svijetom. Nonšalancija i doza autoironije prisutne su u komunikaciji plesačice s likom i publikom. Na taj način stvara se osjećaj lakoće kojom tiranin grubo vlada svojim narodom i potvrđuje njegovu/njezinu nadmoć dok žudi za slavom kao oblikom besmrtnosti. Poigravanje i nehaj u odnosu na poimanje krucijalnih životnih pitanja svojstvena je bogovima, a kako je čovjek njegova slika i prilika, svojstvena je i njemu. Filipa Bavčević koristi glas: daje si oduška emocijama kao što su nekada nesuzdržano ljudi i radili, te pripovijeda i tekst. Vodi nas plesom i radnim pokretima na putovanja i avanture Gilgameša i njegovog prijatelja Enkidua kroz šume cedra, dalekih svjetova živih i mrtvih, kroz događanja vezana uz žene, bogove, demona Humbalu i nebeskog bika. Plesni materijal koji koristi plesačica razrađuje i dovodi do apstraktnosti. Najjednostavnija sekvenca koja prolazi kroz njezino tijelo postaje poezija. No unatoč raskošnom pokretu, čvrsto i koncentrirano se drži uloge poistovjećujući se s glavnim likom dok predstavu gradi kroz vlastito poimanje njegovog subjektivnog doživljaja.
  
  Jasna je tendencija transformacije koja se odvija gotovo neprimjetno od početka prema kraju predstave. Od vladara koji traga za besmrtnošću do, kako piše u zanimljivoj knjižici u obliku krune, „izgubljenog tragača“, kristalizira se novi lik bez identiteta koji je prošao duhovan i pročišćujući proces kroz trenutke radosti, prijateljstva, strasti, ljubavi, gubitka, lutanja i razočaranja. Kroz predstavu autorica prolazi kroz isti proces lišavajući se postepeno svih nepotrebnih suzdržanosti, gesti i kretnja. Iskren smijeh koji traje, zatim prelazi u plač, ponovno u smijeh, pa plač i tako u beskraj, element često korišten u dramskim predstavama, ovdje je vješto izveden i dramaturški iskorišten u prikazu stanja glavnog lika koji često prelazi iz dubokog ushita u krajnju tugu i razočaranje. Svjetlo Saše Fistrića podržava radnju na sceni stvarajući moćne mitske slike, a sjajna glazba Mira Manojlovića i Silvia Bočića organski zaokružuju cjelinu.
  
  © Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 5. veljače 2021.
  
  Gilgameš
  koreografija i izvedba Filipa Bavčević
  oblikovanje zvuka Miro Manojlović i Silvio Bočić, dramaturgija Sunčica Sodar, vanjska suradnica Maria Teresa Tanzarella, kostimografija Zdravka Ivandija Kirigin, oblikovanje svjetla Saša Fistrić, grafičko oblikovanje promotivnih materijala Dinko Uglešić, video i montaža Matija Kralj, fotografije Ivica Ivčević 
  koprodukcija Hrvatski institut za pokret i ples (Tjedan suvremenog plesa), Zagrebački plesni centar, Gradsko kazalište Trešnja
  Projekt je realiziran uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Piše:

Sanja
Petrovski