Novo, moguće stanište

Kretanja, časopis za plesnu umjetnost / Movements, Dance Magazine, gl. ur. Nina Gojić, br. 34, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2020.

  • Kretanja, časopis za plesnu umjetnost / Movements, Dance Magazine, gl. ur. Nina Gojić, br. 34, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2020.Namjera uredništva 34. broj časopisa Kretanja bila je ponuditi prostor časopisa kao alternativni prostor izvedbe u trenutku u kojem je većina plesne proizvodnje obustavljena. Autori/ce su pozvani/pozvane da ispišu tekstove koji nisu teorijska analiza izvedbe ili najava izvedbe, nego sama izvedba. Izostankom neposrednog kontakta među tijelima, a samim time i plesnih produkcija i izvedbi pred publikom, čitanje izvedbenih tekstova koji proizlaze iz koreografske logike otvorilo je, kako navode autorice teksta Šire od tijela, jedno sasvim „novo, moguće stanište.“

    Ples je uvijek artikulirao odnose između tijela, vremena i prostora koji ne postoje na isti način u svakodnevnom životu, tj. u svakodnevnom životu nemamo priliku vidjeti i prepoznati da stvari mogu na takav način postojati. Ples nas je naučio da postoje geste izvan funkcionalnih gesti, da postoji bivanje izvan funkcionalnog bivanja, da postoji jezik tijela izvan funkcionalnog jezika koji služi komunikaciji. U uvodniku časopisa Nina Gojić, kao jedan od primjera izvedbenog pisanja, spominje dramatičara Samuela Becketta, što me podsjetilo na fragment iz njegove knjige Neimenljivi koja završava na sljedeći način: „To će biti mjesto, tišina, kraj, početak, ponovni početak, kako da kažem to su riječi, imam jedino njih, a i one postaju rijetke, glas se mijenja, u pravi čas, poznam to, moram to poznavati, to će biti tišina, u nedostatku riječi, mnogo mrmorenja, udaljenih krikova, onaj predviđeni, onaj koji se sluša, onaj koji se čeka, čekanje glasa, krikovi jenjavaju, kao i svi krikovi, to jest ušutjeli su, mrmljanja prestaju, odustaju, glas se ponovno javlja, ponovno se javlja da bi pokušao…“

    Ta potraga za riječima je poput potrage za objektima koje ples dovodi u postojanje. Ako je cijela povijest, kao što kaže Walter Benjamin, ispisana od strane muškaraca, ako sve što postoji, postoji prema imenovanju onoga tko je imao privilegiju imenovati i osmisliti svijet, onda znamo da je s plesom, kao i poezijom i vizualnom umjetnosti otvoreno mjesto novog jezika koje nam govori da stvari i to doslovno stvari, odnosno objekti, nisu onakvi kakvima se čine ili da nisu jedini koji postoje. Bilo da je riječ o imunološkom sustavu kao objektu, redoslijedu događaja i misli ili udaljenosti među toponimima, jasno je da su objekti oko nas interpretirani na samo jedan od mnogo načina i da će čitanje i ispisivanje tih objekata u budućnosti biti, između svega ostalog, veliki politički izazov za ljudsku civilizaciju.

    Tekstovi objavljeni u ovom broju Kretanja daju se čitati, gledati i plesati uz pomoć pitanja: Postoji li nešto što se može ispisati, a ne može otplesati, i postoji li nešto što je nemoguće otplesati, ali moguće ispisati? Slične odnose u svojim etidama prepoznaje i autorica Ivana Kalc: „Kad sam ponosna, onda mi se brada digne i prsni koš mi se raširi i unutra se još dogodi nešto što ne znam opisati riječima, ali znam pokazati u pokretu.“

    Iako tema pandemije nije bila spomenuta u pozivu, već se sam poziv odnosio na adresiranje neadekvatnih uvjeta rada te promijenjene uvjete proizvodnje, nakon što su uvjeti rada i pokazivanja rada postali dio SF narativa poznatog kao pandemija koronavirusa, ovaj broj Kretanja otvara se kao jedna od malobrojnih mogućnosti izvođenja, dok je tematski okvir uvelike određen iskustvom življenja u zajednicama pogođenim virusom.

    Broj otvara tekst Dunje Crnjanski Sve ovo je moguće (kontemplacija) koji je nastao je iz ideje hodanja kao otpora: u šetnji Novim Sadom u kojem je na snazi bio represivni policijski sat, autorica je bilježila audiozapise. Ti zapisi trebali su biti samostalni umjetnički rad, no postali su, kako autorica kaže, „razgovori koje nismo mogli voditi, kretanje kao nešto drugo, kao pisanje ili situacija unutrašnjeg otpora“. Kroz pokušaj prepoznavanja hodanja kao otpora Dunja Crnjanski zapisuje: „Zamislite da je sve zastalo na ovaj način, ali iz drugog razloga.“

    U koreografiji teksta 100 p(re)okreta samoće ili A da, sad 100! Ivana Kalc prevela je koreografski postupak iz svoje predstave Next Big Thing u 100 kratkih bilježaka sa sljedećim indikacijama: „Ovaj tekst se može i ne mora čitati po redu. Red je red. Ali kaos obećaje novo rođenje. Moguće je odabrati brojeve, kao na lotu, svoje sretne brojeve, ili one nesretne, ili svaki parni/neparni, ili svaki treći, ili deseti, ili jednostavno krenuti od nekog broja i neočekivano skočiti do nekog drugog broja. Ili žmirećki staviti prst negdje i otvoriti oči. Ili probati posložiti tekst po redu, složiti ga kao puzzle. Ništa nije sigurno, ništa se ne zna unaprijed. Svaka dramaturgija je osobna i tajanstvena. Svaka dramaturgija ovog teksta je slučajna.“ Tako tekst Ivane Kalc nudi uzbudljiv materijal koji nastaje nasumičnom uspostavom uzročno- posljedičnih veza između etida. Etide koje podsjećaju na one umjetničke skupine Fluxus, u karanteni postaju realistična referenca našoj svakodnevnici. Kalc se poigrava s prostornim i afektivnim odrednicama zbog čega rečenica „sve mi je gore“ od egzistencijalističkog straha postaje prostorni opis položaja stvari. I obrnuto.

    Iščekivanje suočavanja s nepoznanicom virusa, u tekstu Igora Koruge, My Corona, više nije, kao u slučaju ostalih tekstova, prijeteći objekt izvana, nego se sada neznani objekt nalazi unutar tijela autora, objekt virusa ušao je u sustav. Zapisivanjem vlastita iskustva imunokompromitirane osobe koja je oboljela i liječila se od bolesti Covid-19 Igor Koruga stavlja u ravnopravan odnos krhkost ljudskog bića koje svoje iskustvo uspoređuje s iskustvom drugog ljudskog bića i krhkost virusa i bakterija koji egzistiraju u istom ekosustavu kao i ljudsko bića, odnosno autor. Iako je svijet bića nevidljivih ljudskom oku suviše apstraktan da bi ga uzeli u obzir na jednak način kao druga ljudska bića, životinje ili biljke, činjenica je da smo u određenom suradničkom odnosu s bakterijama, budući da bakterije pridonose upravo onome što nazivamo imunitet. Nevidljivi mikroorganizmi bore se protiv nevidljivih mikroorganizama i svi su naši.

    „Ja više ne verujem svom mozgu. A vi svom?
    Ja sam Igor Koruga.
    Ja sam telo.“

    Četvrti tekst, Jane Jevtović i Engina Cana Teleskopiranje 3: Vrijeme nastavlja se na praksu kojom su autor i autorica koreografski istraživali ideju prostora izvedbe kao površine dodira. Što se sve dodiruje u svijetu, koji objekti se dodiruju izvan nas, a s kojim objektima se mi dodirujemo? Na koji način se stvari dodiruju unutar nas. Opet, one poput virusa i bakterija ili fotona svjetla u odnosu na oko ili kožu. Iako se fizički kontakt s drugim ljudskim ili životinjskim tijelom smatra temeljnim jezikom povezivanja, iako su naša koža i mozak povezani na način da milijuni stanica procesuiraju informacije koje se stvaraju dodirom, nije li zanimljivo zamišljati aktivnost dodira neživih objekata ili ne-ljudskih objekata? Zaista, možemo li pronaći utjehu u zagrljaju fotona i može li foton grliti kao baka, otac ili prijateljica?

    Antonia Dorbić, Marta Krešić, Lana Šprajcer i Danijela Vukadinović autorice su teksta Šire od tijela koje svoj tekst opisuju kao „eksperimentalni kolektivni koreografski tekst pisan tijekom svibnja i lipnja 2020. u odnosu između tijela razdijeljenih na lokacijama Zagreb, Žaborić, Melburne“.  Tekst se „čita u redovima, otkriva u ponavljanjima, u ritmu koji je tvoj.“ Na tragu takozvane vizualne poezije (iako je svaka poezija, naravno, na neki način vizualna) autorice u prostoru praznine papira koreografiraju jezik kao jedno „novo, moguće stanište“ za novi oblik življenja, određen daljinom.

    Važan prinos koreografiranju teksta dali su i prevoditelji/ce tekstova koji su odabrani, kako navodi Gojić, s obzirom na njihov autorski pristup tekstu i umjetničkom radu: tekst Dunje Crnjanski preveo je Tomislav Žilić, tekstove Ivane Kalc i Igora Koruge prevela je Ana Jelušić, a Teleskopiranje i Šire od tijela prevela je Nina Gojić.

    Bilo da objavljene tekstove čitamo i promatramo kao literarna djela, bilješke izvedbi, izvedbu samu, nemogućnost izvođenja ili nemogućnost pisanja, riječ je o tekstovima koji nude relevantan pomak u bilježenju iskustva življenja u pandemiji, usudila bih se reći čak i ključan, podsjećajući nas na skup specifičnih znanja koja proizlaze iz izvedbenih umjetnosti, a koja često kreću od pitanja kako nešto u svijetu radi. U tom smislu dobili smo svjedočanstva koja nas spašavaju iz zasićenosti novinskim člancima, tekstovima na društvenim mrežama i iskustvima koja se diskurzivno ne razlikuju jedno od drugog pa samim time zamagljuju moguće razlike, razlike u kojima leži ključno znanje, razlike kao u pauze u kojima se može disati.

    © Nataša Antulov, PLESNA SCENA.hr, 5. ožujka 2021.