Plesna scena.hr

Protiv straha i uroka

Imam te, kor. Jovana Zelenović, Margareta Firinger

• 
  
  Strah je primarna emocija, „intenzivan i neugodan negativnan osjećaj koji čovjek doživljava kad vidi ili očekuje opasnost, bila ona realna ili nerealna“. A emocije su ono što pokreće promijene u tijelu. Prestrašeno tijelo zaboravlja disati, srce ubrzava tempo, želudac se grči, grlo stišće, udovi neartikulirano u trzajima pokušavaju pobjeći, kaos tutnja u glavi. Prestrašeni ljudi su nesigurni, lomni, podatni; idealni poligon za manipulaciju i vježbanje moći. Svjesni smo: trenutno je previše straha u zraku, impregnirani smo njime. Pa zašto se onda ne bismo njime i poigrali? Jovana Zelenović i Margareta Firinger, izvrsne mlade plesačice snažnih scenskih osobnosti i dojmljive vještine, inače članice Zagrebačkog plesnog ansambla, odlučile su se za zajedničko istraživanje obrazaca proizvodnje straha i njegovih tjelesnih manifestacija, opažanje tuđeg ili vlastitog, uočenog i zapamćenog straha. (Tko se ne boji vuka još?) I onda: za zajednički otpor u strahu od straha. Imam te je taktika preživljavanja ispod ovješenih grozda češnjaka i vreća luka, namirnica poznatih po djelovanju protiv uroka, vještica, vraga i vampira, ali i po antibakterijskom i antivirusnom djelovanju. Za svaki slučaj? Ili luk kao zapravo jedini rekvizit u odnosu s izvođačicama jednostavno, i pomalo sarkastično, potvrđuje dolinu suza kao mjesto radnje?
  
  Tijelo je strahom pomaknuto iz stabilne vertikale i ne djeluje kao autonomna cjelina: pokreti su iscjepkani, nedosljedni. Kao da pojedini dijelovi odbijaju poslušnost, ne slijede upute glave koja je zapravo u sličnoj zbrci (istrzani fokusi, brze rotacije) i čini se da ni ona sama ne zna što želi i kuda da uputi to svoje neposlušno tijelo.
  
  Fokus na osobu do, na drugo tijelo, otvara temu suživota, kompromisa, supstitucije. Dinamično su i duhovito zaigrane transformacije plesačica koje putujući osobnim anegdotama prizivaju inačice odnosa moći između dvoje ljudi u stalnoj promijeni pozicija: muško-ženski, stariji i mlađi, prijateljice i prijatelji, roditelj-dijete. (Plesačice su u jednostavnim jednobojnim kostimima, Jovana Zelenović u plavo-ljubičastoj, a Margareta Firinger u žuto-narančastoj boji; što s vremenom budi asocijaciju na dvije vrste ovješenog luka. Široke hlačice do koljena i bluza djeluju kao neka vrsta općenitog kombinezona, neobilježenog spolno ili dobno.) Potreba za bliskošću prerasta u sebičnost. Strah preoblikovan u agresiju kao poziv u pomoć napisan naopako. U inače finu stilizaciju pokreta upada pokoja previše realistična grubost.
  
  Treći dio otvara prostor ljudske bliskosti i aktivne suradnje (koja jest prava, moćna čarolija protiv uroka) kao začudne potencijale tjelesnih odnosa. Dvostruko: „Tu sam. Imam te“, razvija razvidno razumijevanje kroz zadivljujuće, istinski naporno preplitanje tijela plesačica, pažljivo traženje oslonca i pružanje podrške. Jedna od druge preuzimaju vodstvo, kako koja ima snage i ideje. I tako se čuva barem mali krug svjetla u prilično mračnoj atmosferi.
  
  Jovana Zelenović i Margareta Firinger su se u ovom radu potvrdile kao poštene i vješte, dojmljive izvođačice, a prvi put samostalno i kao zaigrane i nepretenciozne autorice.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 12. ožujka 2021.
  
  Imam te
  koreografija i izvedba Jovana Zelenović, Margareta Firinger
  rasvjeta Dina Marijanović, glazba Luka Čapeta, oblikovanje plakata Chiara Marolla, grafičko oblikovanje Andrea Bratić, umjetnička podrška Viktoria Bubalo, najavni video Karla Kocić, fotografija Silvija Dogan / Jelena Janković

Piše:

Maja
Đurinović