Neokrnjena dražest Ane Pavlove

Uz 140. godišnjicu rođenja (12. veljače 1881.) i 90. godišnjicu smrti (23. siječnja 1931.)

  • Ana PavlovaIako je prošlo 140 godina od rođenja Ane Pavlove (12. veljače 1881.), i danas s jednakim divljenjem gledamo njezine slike i rijetke filmske snimke njezinih nastupa. U proteklom vremenu puno se toga promijenilo u baletnoj estetici i različitim novim traženjima u umjetnosti koje svako vrijeme nosi, ali neke umjetničke veličine kao da odolijevaju svim promjenama, ostajući trajna neokrnjena dražest za mnoge generacije. Ana Pavlova nije jedini takav primjer, ali je vjerojatno jedna od najsnažnijih osobnost koju desetljeća ne zaboravljaju. Skladne, nježne figure neobično lijepih stopala, krhkija nego mnoge suvremenice u doba u kojemu su se obli udovi balerina smatrali lijepima i poželjnima, upravo je fragilnošću svoje figure skrenula pozornost na sebe, postavši nadahnuće i slavnome Petipau i mladome Mihailu Fokinu. Fokin će upravo za nju i s njome stvoriti nikada umrla Saint-Saënsova Umirućeg labuda. Priča kaže kako se sve dogodilo dok je bješnjela jedna od mnogih onodobnih revolucija i padao gust snijeg; njih dvoje su uz šampanjac maštali i stvorili vječan simbol njezina imena – Labuda.

    Anina je posvećenost baletu započela u trenutku kad je prvi put kao djevojčica ušla u Marijinsko kazalište vidjeti balet Trnoružica. To genijalno ostvarenje Petipaa i Čajkovskoga na djevojčicu je ostavilo neizbrisiv dojam i majka ju je ubrzo morala upisati u Carsku školu baleta. Ana je u školi brzo napredovala, a na završnome ispitu je sve prisutne oduševila svojom dječjom figurom i sanjalačkim licem. Odmah je primljena u Marijinsko kazalište i kao početnica oduševljavala se pričama o velikim balerinama Pierini Legnani (1863.-1930.) i Matildom Kšesinskom (1872.-1971.). Tadašnja gostujuća talijanska balerina Pierina Legnani bila je ljubimica carske obitelji, koja je bila pokrovitelj i baletne škole i baletnog kazališta. Legnani je bila balerina snažnih mišića i kao prva promovirala tehniku fouetessa. Pavlova, koja se silno željela dokazati, danima je sama uvježbavala taj novi oblik vrtnje i kad je napokon uspjela kontinuirano odvrtjeti 32 kruga doživjela je oštru kritiku svojega učitelja Gerta: „Vaši mišići nisu za takve akrobacije, vi mučite svoje zglobove… no, kad ste već pokazali kako možete izvesti i tako nešto zaboravite na to i razmišljajte o tome kako je vaša krhkost i osjetljivost vaša najveća prednost.“

    Ana Pavlova u baletu Umirući labudPavlova je usvojila taj način razmišljanja što je kasnije potvrdio i izbor njezina repertoara s kojim je gostovala diljem svijeta. U hijerarhiji Marijinskoga kazališta, u kojemu je bilo puno intriga i zavisti, Ana je svejedno napredovala vrlo brzo dobivajući sve više solističkih točaka i status ballerine te se o njoj ubrzo govorilo kao o nasljednici Olge Preobraženske (1871.-1962.). Ali sudbina joj je namijenila drugačiji put. Nikada u Marijinskome kazalištu nije ostvarila viši status, a status ballerina assoluta koji je imala u cijelom svijetu, ostvarila je upravo odlaskom iz tog teatra.

    S trupom Sergeja Djagileva otišla je 1909. godine u Pariz i to ju je proslavilo. Postala je osoba koju su svi obožavali. Njezina interpretacija Giselle oduševljavala je i govore kako je to bio njezin najveći uspjeh. Slikari su pokušavali uhvatiti izraze njezina lica za vrijeme mnogih predstava, no mnoštvo pokušaja nikada nije dalo velike rezultate jer se njezin izraz mijenjao usporedo sa stanjem duha njezina lika, koji je donosila slijedeći glazbu i pokrete.

    Nastupi diljem svijeta s trupom Djagileva postat će njezin trijumf. Kritika ju je oduševljeno pratila, a publika je bila do te mjere oduševljena njezinim nastupima da su često stajali ispred hotela u kojemu je odsjedala čekajući da se pojavi na prozoru, samo kako bi je vidjeli. Njezin se repertoar povećavao, a partneri mijenjali: Mihail Fokin (1880.-1942.), s kojim je ostala bliska prijateljica do kraja života, Mihail Mordkin (1880.-1944.), Nikonov i veliki Vaclav Nižinski (1889.-1950.) s kojim je ostvarila Fokinove Silfide (1909), Bakanal i Egipatske noći (1908).
    Ana Pavlova i Hubert Stowitts u baletu La Peri, 1921.
    Potpuno posvećena svom zvanju Pavlova je živjela život koji je poznavao samo disciplinu rada. Naporne pripreme, mnogi nastupi i putovanja nisu ostavljali prostora za privatni život. Kako je potekla iz skromne obitelji u kojoj je novaca uvijek nedostajalo, željela je ostvariti sigurnost te je svoju zaradu uložila u kupovinu stana u Peterburgu u koji je odmah preselila majku i baku. Osim baleta, njezina jedina strast je bila moderna odjeća i na fotografijama koje danas gledamo vidimo vrlo elegantnu damu vrhunski istančana ukusa.

    Popularni predstavnik takozvane zlatne mladeži Peterburga, mladić francuskoga podrijetla i nasljednik priličnog imanja, barun Viktor Emanuilovič Dandre, član Gradskoga poglavarstva Peterburga i obožavatelj umjetnosti nije propuštao ni jednu predstavu Ane Pavlove. Upoznali su se 1907. godine i tada za Pavlovu počinje novo razdoblje života. Poslije nekoliko susreta ljubav se obostrano razbuktala. Dandre za nju kupuje raskošan stan u kojemu jednu prostoriju pretvara u baletnu dvoranu. Njih dvoje započinju zajednički život u maniri visoke aristokracije, a Pavlova svu svoju pozornost posvećuje nastupima i Viktoru. Iste godine ona s Djagilevim odlazi u Pariz, dok Dandre ostaje u Peterburgu radeći na planiranju gradnje mostova preko rijeke Neve. Svakodnevno se dopisuju i u pismima punim nježnosti ne može se naslutiti drama koja se bliži.

    Viktor Dandre i Ana PavlovaPrimjećujući nesklad u računima oko gradnje koju vodi Dandre, gradska vlast šalje revizora koji ustanovljava kako velik dio novca nije utrošen na gradnju nego je završio na računima samoga upravitelja gradnje. Dandrea miču s tog položaja i stavljaju u zatvor, uz napomenu kako će biti pušten kada se dug namiri. Njegova bogata obitelj ne želi biti povezana s tim skandalom te odbija svaku pomoć. Jedina osoba kojoj se mogao obratiti bila je Pavlova. Iako je ona zarađivala vrlo dobro priče koje su se širile Peterburgom govorile su kako je upravo ona i njezina želja za raskošnim životom uzrok njegove financijske pronevjere, što je nju strašno pogađalo. Odmah je zamolila Djagileva neka joj poveća honorar kako bi mogla izbaviti Viktora iz neugodne situacije, ali to nije bilo moguće. Troškovi trupe bili su preveliki, a Djagilev ju je podsjetio i na potpisani ugovor s dogovorenim honorarom. Odgovor je nije zadovoljio i ona je morala pronaći način kako da dođe do potrebne sume. Zauvijek je raskinula s Ruskim baletima i Djagilevim te potpisala ugovor s londonskom agencijom Braff, a dobiveni novac odmah poslala Dandreu. Sljedećega dana on je bio pušten iz zatvora i preko Finske je izašao iz Rusije u koju se više nikada neće vratiti.

    Nastavili su svoj život govoreći svima da su vjenčani no kasniji događaji i smrt Pavlove otkrit će da se nikada nisu vjenčali. Dandre je postao njezin impresario, a kako su se oboje silno bojali siromaštva, nastupi su se redali jedan za drugim, u najudaljenijim dijelovima svijeta gdje do tada balet nikada nije bio viđen; Egipat, Alžir, Tunis, Indija, Iran, Singapur, Tajland, Japan, Australija, Filipini… Ime Ane Pavlove je postalo poznato na svim kontinentima. Druženja s Chaplinom i drugim filmskim zvijezdama, fotografije u modnim časopisima u kojima je reklamirala određene proizvode ili foto tečajevi društvenih plesova bili su također izvori prihoda koji nikada nisu odbijani. Sama je počela koreografirati brojeve za svoje sve učestalije nastupe koji se nisu odgađali ni kada je vidljivo bila umorna. Kupnjom bogato opremljene vile Ivy House pokraj Londona 1912., koju je krasilo jezero i labudovi, značilo je i konačan raskid s Rusijom. Kasniji susreti sa mnogim emigrantima koji su pričali o životu u domovini poslije revolucije samo je učvršćivalo već donesenu odluku.

    Ana PavlovaPotpuni raskid nagnao ju je da osnuje svoju vlastitu baletnu trupu u koju je pozivala mnoge plesače poznate ruske škole, među njima i Margaritu Froman, buduću primabalerinu i voditeljicu zagrebačkog Baleta, a Mihail Mordkin postaje njezin partner. Njegova blistava tehnika, sjajna figura i scenska izražajnost uz njezinu krhku i eteričnu figuru činili su ih neobično skladnim parom. Nježnost koju su pokazivali jedno prema drugomu i izvan pozornice izazivala je mnoge komentare, ali Dandre i Pavlova ostajali su odani jedno drugome unatoč svemu. Idila s Mordkinom završila se na turneji Amerikom, kada se on odlučio vjenčati s balerinom Bronislavom Požickom. U Europu su se vratili različitim brodovima.

    Život Ane Pavlove i Viktora Dandrea nastavio se skladno i s puno međusobnog uvažavanja. On je bio njezin prijatelj, suprug, impresario, uvijek uz nju kad bi ga trebala. Mnoštvo problema koje su zajednički prebrodili čvrsto ih je vezivalo. Dvadeset godina Pavlova je nastupala bez prestanka putujući iz grada u grad i takav je tempo počeo uništavati njezino zdravlje. Na nastupu u Amsterdamu pojavile su se zdravstvene poteškoće, ponestajalo bi joj zraka. Liječnik je zaključio kako se radi o teškoj upali pluća i da je potrebna operacija kako bi se nakupljena tekućina uklonila. Dandre je bio očajan; u svojim sjećanjima piše kako je Ana tada zatražila svoj novi kostim za Labuda i čim ga je dobila izgubila je svijest i utonula u agoniju. U noći 23. siječnja 1931., samo nekoliko dana prije pedesetog rođendana, umrla je Ana Pavlova.

    Tijekom mnogih godina provedenih na pozornici Ana Pavlova je pokazivala i svoju liričnost i dio svojeg vatrenog temperamenta, i upravo je takva raznolikost njezinih interpretacija očaravajuće djelovala na publiku. Nježno eterično biće kakvo je bila kao Labud, Leptir, Giselle, Rajmonda, Silfida, preobrazilo bi se u scenama Bakanala, Sirijskoga plesa, Harlekinadi u strastvenu zavodljivu plesačicu koja energično uživa u glazbi i pokretu. Nebrojene statue njezine figure ili neobično lijepo stopalo doživjele su brojne replike koje ljubitelji baleta do danas kupuju i gledaju još uvijek s obožavanjem. Zašto je tako? Odgovor ne treba tražiti u osvrtima i kritikama onoga vremena nego u brojnim fotografijama koje izgledaju kao da su nedavno snimljene, a s kojih gleda vitka i lijepa balerina. Eteričnost njezine figure puna je zanosne neokrnjene dražesti koja ne gubi sjaj.

    © Ljiljana Gvozdenović, PLESNA SCENA.hr, 19. ožujka 2021.