Plesna scena.hr

Razigrano o igri

Playing Reality, ideja Koraljka Begović, koncept i dramaturgija Jasna Jasna Žmak

• 
  
  Playing Reality otvara ogromno i izuzetno živo područje odnosa igre, umjetnosti i rada. Prema teoretičaru izvedbe Richardu Schechneru: „Izvedba kao... ponovljeno (ili ponovno uspostavljeno) ponašanje je zaigrano; ima kvalitetu da nije u potpunosti stvarno ili ozbiljno. Ponovljeno ponašanje je uvjetno; može biti revidirano. Igranje je dvostruko, ambivalentno, kreće u više smjerova istovremeno. Igra je intrinzičan dio izvedbe zato što otjelovljuje „kao da“, pretvaranje.“ Igra se zaista smješta u ono nejasno područje višestrukog između: gdje zapravo završava igra, a počinje umjetnost ili rad? Gdje je granica između izvođenja i igranja? Kako igra zadobiva ozbiljnost rada? Koji je odnos društvene zbilje i igara koje društvo igra? Kada posljedice igre postaju stvarne? Čak i u spektru duhovnosti i filozofije pojmovi života i igre čine gustu mrežu duboko isprepletenih značenja i pitanja. Odnos igre i izvedbe zanimljiv je i jezično tako se u kazališnom žargonu uobičajeno govori kako „igramo predstavu“ umjesto „izvodimo“.
  
  Ova plesna predstava bavi se dječjom fizičkom igrom i njezinim odnosom prema konvencijama plesne izvedbe i koreografske prakse tako što preuzima pravila dobro poznatih igara, i razvija ih kroz plesačke vještine i osobnosti izvođačica. Predstava je čvrsto postavljena nizom scena od kojih svaka počinje uvođenjem jedne igre kao primjerice lovice, skrivača, skakavac, gumi-gumi ili graničar, i razvija je ili transponira na scenu plesačkom intuicijom (ili logikom). Playing Reality funkcionira gotovo filmskom strategijom nizanja scena / kadrova koje se naglo prekidaju mrakom.
  
  Takav pristup koreografskoj i izvođačkoj plesnoj praksi kroz prizmu igre pokreće niz zanimljivih kontradikcija: sasvim sigurno ples kao umjetnička izvedba nije igra, a igranje određene igre nije predstava. Tako izvođačice neprekidno probijaju granicu između igranja igre i izvođenja plesa, uspostavljajući vrlo začudno i zanimljivo duplo „kao da“ – igra nije predstava, ali u ovom slučaju nije da nije, plesačice plešu igru, ali se istovremeno i igraju plešući, a onda povremenu izvode koreografiju razvijenu na temelju sjećanja na igru koja jasno reprezentira igru, ali je u suštini apstraktni pokret.
  
  Predstava se povremeno čak približava etnografskoj situaciji jer je jasno da je na scenu prenesena neka vrsta kodificiranog društvenog ponašanja, kojeg su izvođači / autori bili i promatrači i sudionici, a koja sada u konvenciji plesne / kazališne predstave operira na potpuno drugi način. I gledana je, doživljavana i razumije se kao umjetnička izvedba.
  
  Unutar dramaturški i redateljski vrlo čvrstog, a estetski na najnužnije svedenog okvira, predstava se ostvaruje u igri/izvedbi plesačica. Zaista odličan i raznolik plesački ansambl čine Martina Tomić koja plijeni pažnju otvorenom zaigranošću i potpunom opuštenosti na sceni, Nastasja Štefanić igru doživljava kao tjelesno iskustvo i odvodi propozicije igara najdalje u apstraktnu artikulaciju tijela, Filipa Bavčević je u zoni diskretne distance, iz koje povremeno izranja neočekivano duhovito dok Koraljka Begović djeluje kao vezna igračica i stabilizator grupe. Njihova je specifična prisutnost i balansiranje stvarnog igranja (čak s dozom privatnosti uz tretiranje scenskog prostora i gledališta kao igrališta) i neprimjetnog prelaska u apstraktniji plesački pogon, najintrigantniji dio predstave.
  
  Kao iznimno dojmljive scene u sjećanju ostaju kadrovi koji pomiču predstavu dalje od plesnog igranja i dotiču emocionalne ili društvene aspekte igre. Tu je primjerice kratki isječak u kome nekoliko izvođačica nasmijavaju jednu i sve se zajedno zaista smiju, ili dulja scena navijanja izvrsno izvedena u usporenom kretanju koja lagano otvara teme nasilja i sportske igre kao društvenog pa i političkog fenomena. Taj aspekt u kojem se otvara pitanje što je s druge strane igre, koliko daleko ide imaginacija ili role play, i koje su tamne strane dječje ili odrasle igre, predstava vrlo blago dotiče. Autorsko-izvođački tim ustrajava na predloženom okviru razmatranja općepoznatih igara dvorišta i igrališta – koje danas u vremenu dominacije virtualnih igara, donose i dozu nostalgije – i ne širi polje interesa dalje. Tako je unutar svoje propozicije i konceptualnog okvira Playing Reality dosljedna, protočna, komunikativna, zabavna i odlično izvedbena predstava, koja pojam igre tretira unutar sigurne zone.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 2. travnja 2021.
  
  Playing Reality
  ideja Koraljka Begović
  koncept i dramaturgija Jasna Jasna Žmak
  koreografija i izvedba: Filipa Bavčević, Koraljka Begović, Nastasja Štefanić, Mia Zalukar / Martina Tomić
  glazba Nenad Kovačić, oblikovanje svjetla Saša Fistrić, umjetničke savjetnice Davorka Begović i Martina Tomić, kostimografija Stella Leboš, grafičko oblikovanje Ana Kunej

Piše:

Iva Nerina
Sibila