Zbog nemogućnosti gledanja predstava uživo Hrvatski kulturni dom na Sušaku u Rijeci krajem ožujka svojim gledateljicama i gledanijima omogućio je prvi put gledanje predstave snimljene tehnikom virtualne stvarnosti (VR). Riječ je o pionirskom projektu, ne samo za Rijeku nego i Hrvatsku. U sklopu projekta Springback Ringside i u suradnji s riječkom tvrtkom Pilot Medija te plesnom mrežom Aerowawes, publika u Rijeci dobila je mogućnost pogledati dvije predstave: Babae Joy Alpuerto Ritter te The Lion’s Den čeških plesačica Sabine Bočkove i Johane Pockove.
Iako je riječka publika imala priliku vidjeti predstavu Babae uživo prošle godine, novu priliku u za gledanje predstave VR tehnikom bilo je šteta propustiti jer smo mogli svjedočiti mogućnosti podržavanja i konzumiranja izvedbenih umjetnosti čak i u okvirima držanja socijalne distance i pridržavanja propisanih mjera. Također, VR tehnologija i izvan konteksta pandemije omogućuje nov način dokumentiranja predstava i stvaranja arhiva koje mogu biti od velike koristi kako ljubiteljicama i ljubiteljima izvedbene umjetnosti tako i studenticama i studentima koji nemaju pristup djelima izvedbenih umjetnosti uživo zbog niza okolnosti od kojih su najčešće one financijske prirode. U svakom slučaju, možemo zaključiti da je VR tehnologija malo toga oduzela u iskustvu gledanja izvedbe Joy Alpuerto Ritter.
Riječ je o umjetnici koja se obrazovala u području baleta, jazza, filipinskog i polinezijskog narodnog plesa, tijekom svoje karijere bavila se urbanim plesnim stilovima poput hip-hopa, breakdancea i voguinga, a plesala je i nastupala kao aerial artist u Cirque du Soleil u sklopu svjetske turneje Michaela Jacksona Immortal. Kao koreografkinja surađivala je s bendom Florence and the Machine, radila je predstave za Salzburšku eksperimentalnu plesnu akademiju, Fakultet plesnih umjetnosti u Rimu i Peking Dance Academy.
Predstava Babae spaja elemente filipinskog narodnog plesa te klasičnog plesa s pokretima hip-hopa i voguinga. Nadahnuta plesnom izvedbom Witch dance Mary Wigman, Alpuerto Ritter otvara područje mističnog i ritualnog. Zanimljivo je u izvedbi pratiti na koji način se pojavljuju elementi koji pripadaju različitim oblicima ritualnog ponašanja i na koji način se ti ritualni oblici međusobno preklapaju iako pripadaju različitom društvenom kontekstu (npr. narodni ples i voguing) Budući da je nadahnuta plesnom predstavom Mary Wigman u kojoj Wigman izvodi vještičji ples te da babae na tagaloškom (filipinskom) jeziku znači žena, a da voguing pripada queer kulturi, Alpuerto Ritter u svojoj predstavi slavi liminalnost identiteta koji svoju metafizičnost manifestiraju upravo kroz nemogućnost da se nešto uklopi u jednoznačan identitetski okvir.
Povezujući odnos senzualnosti i ritualnog ponašanja povijesni kontekst neminovno vuče prema Silviji Federici i njezinog knjizi Kaliban i vještica u kojoj autorica opisuje spregu između procvata kapitalizma i lova na vještice. Jasno, vještice su bile optuživane za razne aktivnosti koje su uvijek uključivale provokaciju, višak senzualnosti, izazivanje i sl. U Rijeci je ovih dana na grafit Sve smo mi antifašistkinje izvedena intervencija kojom su, pretpostavlja se, članovi Armade, dodali riječ kurve (u u riječi kurve oblikovano je kao ušato u). Autorice izvornog grafita prigrlile su intervenciju i bijela slova obojale u LGBT boje. Tako da sada na zidu stoji Sve smo mi antifašistkinje kurve. Babae Alpuerto Ritter u tom smislu nas podsjeća da je najbolji način uspostave identitetske slike iznevjeravanje onoga što suprotna strana pretpostavlja da ta slika jest.
© Nataša Antulov, PLESNA SCENA.hr, 16. travnja 2021.
