Eksplodirana reprezentacija roda

TRAS studio, Zagreb: Koliko kubnih centimetara smije zauzeti moje tijelo, kor. Sonja Pregrad (Antisezona, MSU)

  • TRAS studio, Zagreb: Koliko kubnih centimetara smije zauzeti moje tijelo, kor. Sonja Pregrad, foto: Nina Đurđević

    Koliko kubnih centimetara smije zauzeti moje tijelo
    nastala suradnjom koreografkinje i plesačice Sonje Pregrad i članica TRAS studija Petre Chelfi, Ivane Pavlović i Martine Tomić, premijerno je izvedena 16. listopada 2020., a reprizirana 22. i 24. travnja 2021. u sklopu programa Antisezona u MSU-u. Taj se rad ostvaruje kao forma između pokretne galerijske instalacije i koreografskog performansa, a tematski i konceptualno se, prema programskoj notici, „naslanja na njene ranije koreografske solo radove, koji su se bavili objektnošću (ženskog) tijela, od kojih se posuđuje naslovno pitanje“.

    Tako se već naslovom otvara jasna feministička perspektiva kojom se oslovljava žensko tijelo kao ono objektivizirano i normirano kaleidoskopom mizoginih ideologija koje se provlače kako umjetnošću, tako ekonomijom pa političkim, religijskim, edukativnim sustavima, medicinskim eksperimentima itd… No rad Sonje Pregrad nije artivizam nego ona pitanje tijela kao objekta razmatra kroz njegovu izvedbenost, kroz aktivaciju plesačke kontradikcije u kojoj je tijelo objekt (koreografije, pogleda publike), ali i subjekt koji ima moć destabilizirati poznate odnose moći, kreirati autentične prostorno-vremenske dinamike i fluidne identitete onkraj poznatih narativa. Iako je ovaj rad naslovljen kao tvrdnja Koliko kubnih centimetara smije zauzeti moje tijelo, samo malom jezičnom igrom (dodatkom upitnika) postaje inicijatorom niza pitanja koja duboko zalaze u feminističku kritiku: Koliko… centimetara… smijem… zauzeti… sobom? Koliki je moj prostor djelovanja? Tko daje dozvolu da budem u tom… prostoru?
    TRAS studio, Zagreb: Koliko kubnih centimetara smije zauzeti moje tijelo, kor. Sonja Pregrad, foto: Nina Đurđević
    No, slijedeća razina zanimljivosti ovog rada žanr je drag izvedbe. Drag je, pojednostavljeno rečeno, zabavljačka izvedbena forma u kojoj se izvođač/ica kostimira i šminka prenaglašavajući određeni rodni identitet, najčešće onaj suprotnog spola. Važan je aspekt LGBTQ+ zajednica, a svoj prostor uobičajeno nalazi u klupskim i kabaretskim queer scenama i subkulturama. Tipična drag izvedba uključuje lip-syncing, ples, impersonaciju zvijezda pop kulture. Najčešći je prijelaz iz muškog u ženski identitet, a drag kraljice – queens u 21. st. postaju superzvijezde uglavnom zahvaljujući planetarno popularnom reality-showu RuPaul's Drag Race. Drag izvedbe iz ženskog u muški identitet muški drag koji izvode drag kraljevi – drag kings – puno su rjeđe i gotovo nevidljive u popularnoj kulturi. Ženski drag uglavnom izvode gay i queer muškarci no u zadnje vrijeme sve više i trans i cisrodne žene koje tako postaju žene koje izvode augmentiranu verziju ženstvenosti kao female female impersonators. Iz feminističke perspektive ova situacija drag čini još dinamičnijim i provokativnijim fenomenom. Sonja Pregrad svoj rad Koliko kubnih centimetara… gradi upravo ovim dispositivom, tako ona i izvođačice performans / instalaciju izvode u ženskom dragu.

    U bijelom galerijskom prostoru diskretno omeđenom zelenom trakom dočekuju nas tri izvođačice, dvije su nadvijene nad treću koja leži na bijeloj prostirci na podu. Četvrta izvođačica (Sonja Pregrad) smještena je sa strane pokraj računala. Njezina je drag persona, s pepeljasto plavom dugom perikom, pomalo zazornom šminkom, svijetloplavim hulahopkama i crnom korzetu, neobična i nečitljiva, dok su ostale tipično prenaglašeno feminizirane, ali ipak jasno prepoznatljive ženske persone. Izvedba u trajanju od četrdesetak minuta koreografski se rastvara u nekoliko naleta. U samom se početku plesačice izmjenjuju na prostirci i polako uspravljaju iz potpune obamrlosti, a stereotipne metafore poput Eve u Rajskom vrtu (sve se dešava između zelene plastične jabuke na podu i projekcije prirode na zidu) ili Snjeguljice koja se budi iz sna, daleke su, ali ipak neizbježne. Plesačice se u nastavku kreću u zajedničkoj kinesferi, oprezno i drhturavo, istrzano mijenjajući mjesta, ispunjavajući i balansirajući međuprostore, gradeći tako pokretnu instalaciju. Senzitivni, ispitujući pokreti rukom oko glave i tijela, kao i fluidna trio-konstelacija povremeno priziva i tri gracije iz Botticellijeve Primavere. Unutar koreografije postoje segmenti u kojima koračaju prema publici do samog ruba zelenog okvira prepoznatljivim, ali nestabilnim drag korakom, gestama i pozama.
    TRAS studio, Zagreb: Koliko kubnih centimetara smije zauzeti moje tijelo, kor. Sonja Pregrad, foto: Nina Đurđević
    U slijedećim naletima koreografija se ubrzava i raspada po prostoru, plesačice skidaju cipele s visokim potpeticama i izvode žestoke nizove padova i uspravljanja. Bose noge u hulahopkama boje kože koje se obijaju o tvrdi betonski pod u kombinaciji s prenaglašenom drag šminkom-maskom koja depersonalizira, dehumanizira i pretvara ih u neprepoznatljivu plastičnu lutku potencira ranjivost i izloženost. Odgovori na pitanja kao što zapravo gledamo? tko ovdje izvodi – što? u stalnom su nam izmicanju kako je izvedba u procjepu između transformacije koju nudi ples i statičnosti reprezentacije roda, između živosti i plastičnosti, između susreta i imitacije. Atletičnost i zavidna plesačka sprema u kombinaciji s ženskim dragom generira nizove nestabilnosti oko slojeva ženskih i muških rodnih narativa – kako Judith Butler tvrdi „rod je imitacija za koju ne postoji original“.

    Osjećaj neke tuge i potresenosti koji izaziva ovaj rad proizlazi, rekla bih, iz odsustva moći koje plesačice komuniciraju, unatoč virtuoznom vladanju tijelom i izvedbom. Tu potenciranu objektivizaciju na kojoj radi predstava, podcrtava izvedba autorice koja nije u aktivnom plesu nego gotovo umjetno umirena promatra, pozira, izlaže tijelo pogledu, govori ritmiziranim, lagano zavodljivim glasom, na trenutke podsjećajući na stiliziranost japanske gejše. Neprekidni promašaj uspostavljanja prepoznatljive koreografije ženstvenosti potvrđuje tihim nanosom teksta iz kojeg se upisuje u sjećanje… female voice speaking about female body performing in a female genre an objectification of femininity. Ona i završava predstavu tako da plesačice koje su se smirile na podu, prekriva raznim komadima plastičnih tekstura.
    TRAS studio, Zagreb: Koliko kubnih centimetara smije zauzeti moje tijelo, kor. Sonja Pregrad, foto: Nina Đurđević
    Dok je u kontekstu reality-showa ili kabaretske izvedbe drag mjesto slavlja, ponosa i zabave, ovdje, uspostavljen kao feministička umjetnička izvedba postaje oštra kritička situacija. U razgovoru s publikom nakon predstave Sonja Pregrad kao inspiraciju za ovaj rad navodi Sin Wai Kin (donedavno Victoriu Sin) umjetnika nebinarnog rodnog identiteta koji drag izvedbu podiže na potpuno novu razinu impresivnih imersivnih izvedbi, u kojima koristi spekulativnu fikciju, performans, tekst, glazbu, vizualnu instalaciju.

    Sonja Pregrad i Trasice, kreirale su jak i provokativan rad, koji nema namjeru donositi odgovore, nego otvara prostor bogate diskusije na intersekciji feminizma, queera, pop-kulture, politike tijela i identiteta, teorije izvedbe, diskurzivnog potencijala koreografske prakse, ali i marginalizacije radikalnog performansa unutar institucionalnog umjetničkog konteksta.

    © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 30. travnja 2021.
    TRAS studio, Zagreb: Koliko kubnih centimetara smije zauzeti moje tijelo, kor. Sonja Pregrad, foto: Nina Đurđević
    Koliko kubnih centimetara smije zauzeti moje tijelo
    koreografkinja Sonja Pregrad
    premijera 16. listopada 2020.
    izvođačice: Petra Chelfi, Ivana Pavlović, Martina Tomić 
    konzultacija Roxanne Flamingo, glazba Ana Horvat, Nika Pećarina, Branimir Norac, video Sonja Pregrad
    produkcija TRAS studio 
    koprodukcija Čvorište (The Hub)
    zahvala Hana Sirovica, Billie Hewitt Pavlica, Ana Škegro, PC TALA

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji