Plesna scena.hr

Rad između pukotina

Meredith Monk: Pionirka i institucija intermedijalne izvedbe

• 
  
  Meredith Monk jedna je od najutjecajnijih američkih umjetnica avangardne izvedbene umjetnosti i jedna od pionirki intermedijalnog pristupa. Njezin ogroman opus koji gradi od ranih 1960-ih do danas sastoji se od solo predstava, site-specific spektakala, kazališnih radova, eksperimentalnog filma, videa, instalacija, plesa, glazbenog kazališta, vokalne i instrumentalne glazbe. „Radim između pukotina“, kaže ta vokalistkinja, skladateljica, izvođačica, koreografkinja i redateljica „tamo gdje glas počinje plesati, tijelo počinje pjevati, kazalište postaje kino“. U tim međuprostorima, mjestima između Meredtih Monk pronalazi nove načine povezanosti svega, novu ekologiju ne samo umjetnosti, nego emocije, značenja, umjetnosti, duhovnosti.
  
  Čarobnica glasa
  
  Također djeluje kao interdisciplinarna umjetnica i izvođačica, a glazba, i to prvenstveno ona vokalna njezin je temeljni medij. Ta „čarobnica glasa“, kako je nazivaju u medijima, s glasovnim rasponom od čak tri oktave, ljudski glas smatra „glasnikom duše“. Eksperimentirati s glasovnim efektima započela je već na početku svoje karijere pa je tijekom godina razvila posve prepoznatljiv stil pjevanja u kome kombinira konvencionalno otpjevane tonove s nestandardnim zvukovima koji podsjećaju na zavijanje, štucanje, smijanje i životinjsko glasanje. Ispod toga je precizno i metodično razvijen sistem proširene vokalne tehnike u koju je Meredith Monk uključila nazalno pjevanje, besmislene slogove, dječje pjevanje, specifičan vibrato američkih Indijanaca te napjeve raznih nezapadnih tradicija, primjerice balkanske ili tibetanske. Za njezin se glas govori da je istovremeno arhaičan i nov, primordijalan i futuristički, a njezinu glazbu stručnjaci vežu za sakralne vokalne radove Hildegard von Bingen, opatice i skladateljice iz 12 stoljeća. Meredtih Monk posve jedinstveno upotrebljava glas kao instrument, a pjevanje kao elokventni jezik kojim se izriče ono što je standardnim jezikom ne može.
  
  Svojim inovacijama u polju glazbe ova umjetnica pripada grupi skladatelja i pjevača koji su se suprotstavili uobičajenom načinu opernog pjevanja koji potiče još iz 19. stoljeća i koje je preopterećeno opernim vibrato tehnikama. U potrazi za inspiracijom okrenuli su se daleko u nazad prema ishodištu iskonskog pjevačkog iskustva i jednostavnosti forme nalik na srednjevjekovne napjeve i istočnoeuropske folklorne forme. Meredith Monk nesumnjivo je proširila granice glazbene kompozicije, stvarajući predjele zvuka koji otvaraju osjećaje, energije i sjećanja za koje riječi ne postoje.
  
  Premda njezin opus čine brojne velike inovativne izvedbene i instalacijske interdisciplinarne forme, kao i studijske snimke vokalnih i orkestralnih radova, Meredith Monk izuzetno je prisutna u javnosti brojnim koncertima. Na scenu izlazi solo s klavirom ili sa svojim nevelikim ansamblom čiji su članovi istovremeno pjevači, plesači i instrumentalisti. Taj ansambl je povezan godinama zajedničkog rada no na sceni ipak dominira njezina sitna pojava s dugim djevojačkim pletenicama. Specifična je ogoljena, svedena scena, arhaični skromni kostimi, kompleksna glazbena partitura uglavnom bez riječi i koreografija koja je integralni dio vokalne izvedbe. Koncerti ansambla Meredith Monk su precizni, zadivljujuće emocionalni, bezvremenski, iskonski, meditativni, iscjeljujući, a zaigrani i rasplesani.
  
  Tijekom šest desetljeća djelovanja kreirala je opus koji je iznenađujuće popularan i s kojim se može poistovjetiti široki spektar publike, od stručne javnosti, glazbene publike sa svih strana svijeta, voli je dječja publika, pristupačna je rock i pop fanovima, kazališnim eksperimentatorima, plesačima. Filmski autori koji su koristili njezinu glazbu su primjerice Terrence Malick, David Byrne, braća Coen, Jean-Luc Godard, a u svijet popularne glazbe uvela ju je još jedna avanturistica i inovatorica glazbe svjetski popularna Björk, coverima njezinih pjesama.
  
  Kategorizirati glazbeni rad Meredith Monk je teško. Neki od njezinih ranih utjecaja uključuju nadrealizam, a minimalističke tendencije su snažno prisutne u cijelom radu, mada se umjetnica sama ne identificira s tim stilom smatrajući da je emocionalnost njezine glazbe u opreci s paradigmama ovog stila. Ona odbija klasifikacije tvrdnjom: „Uvijek sam se borila protiv kategorizacije. Smatram da sve hrani sve ostalo.“
  
  Biografske bilješke i prijelomni radovi
  
  Meredith Monk rođena je 1942. u New Yorku, u obitelji gdje se pjevanje prenosi generacijski. Njezina majka i djed bili su pjevači, pradjed židovskog porijekla bio je kantor, a baka koncertna pijanistica. Za svoj prvi jezik ističe glazbu. Od djetinjstva uči klavir i dalcrozeovu ritmiku koju doživljava kao praksu koja budi prirođenu muzikalnost koristeći tijelo u ritmičnom pokretu. Kasnije upravo taj pristup ističe kao formativan u spajanju pjevanja i kretanja u njezinu specifičnu organsku izvedbenu formu. Ples i glazbu diplomirala je 1964. na koledžu Sarah Lawrence u New Yorku, za koji napominje da je bilo izuzetno progresivno i inspirativno mjesto. Od početka karijere zanima je veza pjevanja, filma, koreografije i glume. Sve te elemente inkorporira u svoj zadivljujuće živ i velik opus, koji sama naziva „kompozitnim kazalištem“ (composite theater).
  
  Prijelomni utjecaj na njezin rad bila je živa umjetnička scena u New Yorku u koju se doselila po završenom školovanju. Postmodernizam predvođen Johnom Cageom u glazbi, Robertom Rauschenbergom u vizualnim umjetnostima, Yvonne Rainer i kolektivom Judson u plesu tada je bio u punom jeku, gradeći suvremenu umjetnost kakvu danas poznajemo. U svojim intervjuima Meredith Monk često naglašava kako se odmah zaljubila u taj grad u kome je tada vladao mentalitet „sve - je - moguće“, i kako je upravo to ozračje njezinoj sintetičkoj imaginaciji dalo dozvolu da poveže medije na dotada neviđen način. Na početku je radila solo radove koje je izvodila u privatnom prostoru ili u prostoru Judson Church.
  
  Debitirala je intermedijalnim performansom Break sa samo 21 godinom. U to vrijeme bila je zaokupljena filmom pa je središnje pitanje tog rada bilo kako napraviti solo formu koja ima sintaksu filma; brze rezove, perceptivne promjene, promjene persona, diskontinuitet i disjunkciju. Rad je bio vrlo gestualan, koristila je glas, nešto riječi i soundtrack koji se sastojao od fragmentiranog kolaža zvukova automobilskih nesreća napravljen sa dva kazetofona.
  
  Ipak, kao prvi prijelomni, a danas amblematski rad Meredith Monk koji se smatra jednim od klasika suvremene intermedijalne izvedbene umjetnosti je 16 Millimeter Earrings (1966). Radi se o bešavnoj, glatkoj integraciji izvedbe, objekata, filma, vokala, instrumentalne glazbe, pokreta, teksta, snimljenog zvuka i svjetla. Taj rad označava nekoliko bitnih inovacija za Meredtih Monk koje će kasnije sustavno razvijati: razmišljanje o zvuku kao okolišu, rad s glasom i vizualnim elementima kao temeljnim elementima izvedbe, stvaranje glazbenog predloška koji obuhvaća cijeli rad, umetanje filma u živu izvedbu. Upravo je ovaj radi prijeloman u njezinoj potrazi za vizualnom / zvučnom / poetskom izvedbenom formom u koju će moći utkati razne moduse percepcije. Nakon originalne izvedbe utjecajan kritičar Village Voicea John Perrault napisao je: „Slike, pokret, film, riječi i zvukovi u ovom su radu tako vješto isprepleteni i povezani da niti jedan opis ne može biti zamjena za magiju koju je uspjela proizvesti. Cijela scena je njezino platno, i ona koristi svaki njezin dio. 16 Millimeter Earrings bavi se površinama koje kao da vidimo kroz staklo ili kao odraze u ogledalu. Površina je ljudsko tijelo. Ta površina je erotična i emocionalna. Radikalna jukstapozicija naoko kontradiktornih površina – filma, tijela, boja i zvuka postaje duhovita metoda razmatranja i prijenosa cjelovite umjetnosti.“
  
  Taj rad originalno je postavljen u prostoru Judson Church, a danas je javno dostupna filmska verzija. Izvedba počinje s Meredtih Monk koja sjedi leđima okrenutima prema publici, svirajući gitaru i pjevajući, razvija se kombinacijom vokalne snimke, glume i filma, da bi završila spaljivanjem lutkice i snimke vlastitog lika. U ovom radu nalaze se objekti o kojima umjetnica govori kao o vizualnim rimama (crvene trake – vatra – crvena perika, bijeli stol – bijeli stolac – bijeli obruč). Čuju se djelomične snimka tradicionalne engleske pjesme Greensleeves kao i dijelovi iz teksta The Function of the Orgasm koji je napisao kontroverzni psihoanalitičar Wilhelm Reich tvrdeći da je seksualna sloboda univerzalni lijek za sve boljke, psihičke i fizičke. Osvrćući se na taj rad 2010., autorica je komentirala: „Koncept za 16 Milimiter Earrings bilo je razumijevanje da sve u mom životu može biti materijal za izvedbu: moja kosa, moje tijelo, moje razroke oči, sve o meni fizički i mentalno… No nisam uopće imala osjećaj da radim ispovjedni rad… Nego kao da sam uzela bilo što od svog bića i napravila od toka plastični materijal, kao boju.“ Iste godine osniva grupu House i time započinje njezina faza kolektivnih radova. Grupa se posvećuje interdisciplinarnom pristupu umjetnosti, tako 1970-ih njezini radovi postaju višeslojniji, ambiciozniji i veći.
  
  Slijedeći rad koji se danas smatra klasikom avangardne izvedbe i koji je bitno utjecao na nadolazeće generacije novih kazališnih redatelja i skladatelja je Education of a Girlchild, opera za 6 glasova, električne orgulje i klavir (1973), u kojoj se bavi ženskom transformativnom moći u potrazi za esencijom ženske prirode. U drugom dijelu izvodi danas slavni solo u kojem putuje unazad životnim ciklusom, mutirajući od pogrbljene stare žene do mlade djevojke glatko i poetično povezujući život, smrt, mladost i starost kroz pjevanje, pokret i scenu. Quarry, operu za veliki ansambl o Drugome svjetskom ratu postavlja 1976. a glavni lik je ponovno djevojčica. Taj je rad pokrenuo formiranje njezinog Vokalnog ansambla koji djeluje od 1978. do danas. Radom u grupi Meredith Monk je proširila opseg svojih glazbenih tekstura i formi, pretvarajući solo pjesme u vježbe zajedništva. Ansambl se sastoji od instrumentalista i izvođača, od kojih mnogi rade s njom dugi niz godina. Oba ova rada su zapravo opere – plesovi ili čak nalikuju na operete sa snažnom arhetipskom atmosferom.
  
  Uz koncerte, s ansamblom snima brojne skladbe uključujući Our Lady of Late (1974), Dolmen Music (1981) i Turtle Dreams (1983).
  
  U bitne radove ubraja se i dugometražni film Book of Days (1989) kao reinvencija srednjevjekovnog života pričom o selu u kojem se pojavila kuga, a kao vizijom svijeta koji se kreće prema apokalipsi. Ovi segmenti supostavljeni su snimkama urbanog suvremenog života. Kritičarka Jennifer Dunning u osvrtu u časopisu The Times 1990. kaže: „Book of Days je lijepa vizualna igra površina i tekstura, od cigle od grubih zidova i od blještave nevinosti koja osvjetljava lice djevojke do mudre nevinosti koja obasjava lice starice…“
  
  Njezina multimedijalna opera Atlas (1991) nadahnuta je znanstvenicom i prvom zapadnom ženom koja je putovala na Tibet Alexandrom David-Néel. Opera je naručena i premijerno izvedena u Houston Grand Opera i time su proširene vokalne tehnike Meredith Monk prodrle i na opernu pozornicu. Zbunjeni neočekivanim pristupom pjevanju, pjevači ove opere izjavili su: „Sva ona mjesta koja smo podučavani da sakrijemo u pjevačkoj tehnici, sve ono što smo podučavani da zagladimo i prekrijemo, upravo je to ono što se želi čuti!“
  
  Od početka 21. stoljeća Meredith Monk počinje skladati za orkestar, komorni ansambl i solo instrumente i stvara radove koje smatra nekom vrstom ciklusa, tako su mercy (2001), impermanence (2004), Songs of Ascension (2008), On Behalf of Nature (2013) i Cellular Songs (2017) kontemplacije o sistemima života, fundamentalnim energijama i ljudskom ponašanju koji se repetiraju kroz vrijeme. Kako bi sačuvala ostavštinu, počinje i zapisivati svoju glazbu, naročito radove za Vokalni ansambl, kako bi bio dostupan novim generacijama.
  
  Njezin jedinstveni stil, nepresušna energija i dugotrajan uspjeh definiraju je istovremeno kao vječitu pionirku i inovatoricu, ali i instituciju u relativno mladom svijetu umjetnosti intermedijalne suvremene umjetnosti.
  
  Umjetnička misija Meredith Monk
  
  „Nastojim stvarati radove koji probijaju granice među disciplinama, umjetnost koja postaje metafora za otvaranje misli, percepcije i iskustva. Umjetnost koja je inkluzivna, radije nego ekskluzivna; koja je sveobuhvatna, ljudska i multidimenzionalna. Umjetnost koja pročišćuje osjete, nudi uvide, osjećaje i magiju. Koja dopušta publici da vidi možda poznate stvari na novi, svjež način – koji im omogućuje da se osjete više živima. Umjetnost koja traži da se ponovno uspostavi jedinstvo glazbe, kazališta i plesa – cjelovitost koja se nalazi u kulturama u kojima se izvedbene umjetničke prakse smatraju duhovnim disciplinama s iscjeljujućom i transformativnom moći – kao antidot svijetu u kojem je toliko mnogo destrukcije i distrakcije. Umjetnost koja iskoračuje prema emociji za koju nemamo riječi i koje se jedva prisjećamo – umjetnost koja potvrđuje svijet osjećaja u vremenu i društvu u kojem su osjećajnost i izravno iskustvo u opasnosti da će biti eliminirani.“
  
  Priznanja
  
  U dugom nizu nagrada ističu se National Medal of Arts koju kojoj je uručio predsjednik Barack Obama, primila je MacArthur Fellowship, kao i Guggenheim Fellowships, tri Off-Broadway kazališne nagrade (uključujući Nagradu za trajno postignuće) i dvije New York Dance and Performance nagrade (Bessies) za trajno kreativno postignuće. Dodijeljene su joj je počasne titule Doctor of Arts na Bard College, Boston Conservatory, Cornish College of the Arts, i na Juilliard School, Mount Holyoke College, San Francisco Art Institute.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 7. svibnja 2021.
  

Piše:

Iva Nerina
Sibila