U predvečerje 18. travnja Split je po drugi put ugostio suvremenoplesnu inkluzivnu predstavu, nakon Đavoljeg odvjetnika ovaj put gostovala je Druga koža, treće žene. Predstava je ostvarena uz umjetničku i produkcijsku suradnju grupe Magija iz Rijeke, Divert inkluzivnog plesnog kolektiva iz Zagreba te splitske Kolaborativne izvedbene platforme – KIP te je bila dio službenog programa Rijeka 2020 – EPK. Obje spomenute skupine iz Rijeke i Zagreba nositelji su domaćeg umjetničkog i istraživačkog preispitivanja o vrijednostima plesne uključivosti, pa su ti tzv. sestrinski kolektivi u ovom projektu odlučili spojiti svoja razmišljanja o plesnoj razrožnosti i inkluziji, njezinim dispozicijama. Na tom tragu proširenog plesa, koji je sumjerljiv trendovima u svim suvremenim umjetnostima, a koje Rosalind Kraus zove extended field, kolektivi se križaju u istraživanju mogućnosti da poluče etičko-estetičku blagost prema svemu što je u plesu i kretanju izvan nekog uvriježenog standarda funkcionalnosti i očekivanog diskursa tijela. Također, u svekolikoj uključivosti u smislu postmodernog anything goes, skupine pozivaju na suradnju brojne pojedince u području suvremenog cirkusa i vizualnih umjetnosti, da tu isredištenu praksu unaprijede s ciljem širenja polja djelovanja: koreografski, izvedbeno, značenjski i estetski. Treniramo se u napuštanju otpora ideji iznimnosti.
Novim radom Druga koža, treće žene nastavlja se istraživanje izvedbenog zajedništva, te sinestezijska uigranost scenskog rada u smislu tjelesne rezonancije različitih funkcionalnosti. Ovaj rad, zbog specifičnih okolnosti uvjetovanih pandemijom, odvijao se u epizodama koje su zabilježene u pratećim video uradcima, s čime se scenski dojam dodatno pojačava, pa ta vrijednost schopenhauerovske patnje i trpljenja u vremenu pesimizma postaje estetski druga koža, zaštitna opna svih proživljenih, intenzivnih stvaralačkih iskustava. To je put u umjetnički asketizam koji se video putem srazuje sa životom, a koji se odvijao u četiri grada, u privatnim prostorima domova i radnim prostorima.
Predstava se otvara slijedom video uradaka, svojevrsnih spomen-slika koje prate rad na projektu, gdje nam se već u počecima otkriva intermedijalni karakter rada. Autorica video uradaka je novomedijska umjetnica Tara Ivanišević, s kojom Divert kolektiv uspješno surađuje. Pratimo snimke online probi u četiri grada – Zagrebu, Rijeci, Splitu i Edinburgu. Naratorica čita dijelove knjige antropologinje Margaret Mead – Planina Arapesh, točnije dio u kojemu opisuje hortikulturno zajedništvo, solidarno opkopavanje gredica i vrtova zajednice na Novoj Gvineji, u kulturi koja je utemeljena na zajedništvu, jednostavnosti, altruizmu i kooperaciji. Time se antropološki fundira povod za predstavu koji podcrtava prirodnu potrebu čovjeka za suradnjom, podrškom i zajedništvom u tajnim pretincima svijeta i kulture, feminilnom senzibilnošću bez nemarne neosjetljivosti.
Slijedi vizualna protuteža blago odškrinutih škura (grilja) dok Mija Kevo, naratorica, nastavlja s tekstom koji hvata spomen slike nešto malo sunčeva svjetla, zaboravljene trenutke djetinjstva, gdje prebiva ono jednostavno naravno, kao na Novoj Gvineji, smisao koji smo, nakratko, izgubili u vremenu izolacije, zabrane kretanja, zazora od svih kontakata, dodira, što nas je presavilo u najnevjerojatnija iščašenja. Potom se na sceni kreću izmjenjivati monolozi izvođačica, koji se u jednom trenutku intenzivno isprepleću, divergentno u ritmu i tonu, što na kraju završava u duhovitoj kakofoniji. Monolozi uključuju iskustvo vreve, različite ispremiješane priče iz života bliske nam svima, poput mahnita kružnog gibanja. To bezazleno govorno mreškanje uvelo je dramske elemente u djelo, više kao metodološko sredstvo za omekšavanje hermetičnosti plesnog teatra.
Tijelo je nositelj aktivnosti koja nije uvijek ples: tijelo u ritualu, u gimnastici, u dječjoj igri. Nema apsolutnog jamstva za ples, strogo definiranih obrazaca pokreta, puno ga se događa u graničnom dijelu jer (suvremeni) ples je otvoreni koncept. Svako ponašanje valja kontekstualizirati da bi bilo razumljivo. Tako se i ples ne određuje samo prema slijeđenju pravila, prema posluhu, apsolutnoj kontroli, u odnosu na nadzor dominantnih struktura kontrole tijela. Tijelo se, ovisno o umjetničkim područjima i kontekstima, različito konceptualizira i samim time poprima različita značenja. Ovisno o tome gdje se nalazimo, u javnom prostoru ili kod kuće, na poslu ili na kavi u neformalnom razgovoru, tijelo će se (ne)svjesno razotkrivati. Tijela nisu strojevi. Ona se prilagođavaju, drukčije manifestiraju svoju funkcionalnost. Svaki plesač je instanca različitih tipova plesa, a svaka se izvedba određuje prema tipu, ne prema instanci. Tako moje, individualno tijelo, postaje društveni konstrukt, instanca koja sudjeluje u tipovima socijalnih interakcija, u ovom slučaju, u izvedbenoj reprezentacijskoj praksi koju zovemo inkluzivnom, jer u sebi uključuje različite funkcionalne instance. Suvremena fenomenologija, primjerice teorija Mauricea Merleau-Pontija, u fokus stavlja tijelo koje ima važniju konstitutivnu ulogu od refleksivne svijesti, jer je ono osnovni način odnošenja prema svijetu. Merleau-Ponty vidi ljudsko tijelo kao subjekt, govoreći pritom o percepciji kao o utjelovljenom iskustvu. Tijelo otkriva prošlost, stavove, tajne, bolesti, ali je i autonomno. Dakle, nužno je otkrivati koncepciju tijela kroz njegovo korištenje, funkcionalnost i samo iskustvo pokreta. Filozofija suvremenog plesa podučava nas upravo tome, kako misliti plesnu umjetnost drukčije, kako gledati i vidjeti plesno tijelo drukčije.
Politika tijela razvila je pojam (ne)standardnog tijela kao disfunkcionalnog, čime se implicira njegova nedostatnost za kreativni čin, jer se time prelazi granica između kazališne scene i realnosti, ruši autonomno postojanje estetike i estetske vrijednosti. Međutim, u suvremenom svijetu umjetnost nema tu autonomiju, jer isključivost narušava etički aspekt umjetnosti. Tijelo koje se samo vrednuje estetski nalazi se izvan stvarnosti, spoznaje, istine, politike i etike. Na tom tragu razmišlja i plesna teoretičarka Laurence Louppe pa iznosi mišljenje da je ples „subjektovo djelovanje i svijest u svijetu“, te da „ples postaje sredstvo spoznaje koje vodi pojedinca k njegovoj jedinstvenosti u kojem nema unaprijed zadana zakona”.
Dakle, u inkluzivnom umjetničkom kontekstu, plesno (ne)standardno tijelo, tijelo razlike, se pozicionira kao kontrapunkt društveno prihvatljivoj i nametnutoj kolektivnoj slici plesačkog, idealiziranog tijela, s humanističkim ciljem građenja novih kulturnih paradigmi o izvedbenom nestandardnom tijelu i njegovim mogućnostima. Inkluzivni plesni teatar usmjerava plesnu umjetnost prema etičkim i kognitivnim aspektima plesa i u tom je njegova najveća vrlina.
Sad, kad smo zalihe teorije iscrpili, valja istaknuti neke sjajne izvedbene situacije, plesne sekvence, primjerice solo Karle Lazović. Gledamo Karlu, odjevenu u laganu široku košuljicu s crvenom francuzicom na glavi, kako leluja i hrabro vijuga prostorom, vivaldijevski proljetno, a opet parodirajuće dinamično. Zatim njezin duet s Ivom Nerinom Sibilom na obrascu kontakt improvizacije u kojem se povjerljivo združuju, podupiru u nedužnoj igri, uz naglašeno korištenje gornjeg dijela tijela posebice ruku i dlanova. Nenametljiva samouvjerenost scenski jake osobnosti Tamare Bračun, izvrsno se uklopila u trio koji formira zajedno s Mijom Kevo i Tarom Ivanišević. Pratimo Mijin ekstatičan ples, njezine vrtnje oko vlastite osi i kruženja po prostoru, dunconovski. Tamara je zamišljena, pa se klizeći izvlači niz kolica, bez kojih u svakodnevnom životu ne može funkcionirati. Potom ostaje na tlu, pažljivo se kotrljajući uz obod partera, uz taktove poznate skladbe Henrija Mancinija Moon River u živoj izvedbi Tare Ivanišević.
Konačno, kruna predstave je sjajan kvartet izvođačica praćen Vivaldijevim motetom Filiae maestae Jerusalem, podsjetnik na Kristovu muku i smrt te na priče sudrugova posljednje noći koji će mu jedini vjerovati, makar ga i zatajili u njegovoj ranjenoj biti. Lirična atmosfera baroknog zvuka, uzvišenost i plemenitost melodijske linije, pridružuje se ritmu tijela plašljive nedužnosti na sceni, spreže likovima progonjenih, iznemoglih i krotkih, koja su daleko od drske vertikalnosti baletnih tijela. Apolonijski uspravna tijela nam polako etički blijede pred doživljajem drukčijih, (ne)standardnih tijela i njihovih tjelesnih mogućnosti. Ograničenja ovdje talože izvrsnu plesnu leguru sastavljenu od bodrenja, poticaja, uzajamnosti, uz blage ekspresije Mije Kevo i Ive Nerine Sibile koje pažljivo doziraju dinamiku, opseg i jednostavnost tjelesnog vokabulara, ali ne praveći kompromis u odnosu na izražajnost plesne građe.
Slijed gusto raspoređenih izvedbenih situacija, strukturiranje različitih formacija (dueta, trija, kvarteta..) i događanja unutar okvira rada, ipak čine rad protočnim. Također, kompozicija izvedbene građe počiva i na ustrajnom promatranju, osluškivanju drugog, usredotočenoj prisutnosti po principu svi za jednoga, jedan za sve.
Suvremenoplesna predstava Druga koža, treće žene potiče na razmišljanje o tome do koje je mjere naše tijelo sredstvo vlastita oslobađanja, također i mjera naše sputanosti, te donosi mali, ali značajan pomak u perspektivi estetskog vrednovanja (ne)standardnih plesnih tijela, na putu društvenog osvještavanja i ravnopravnosti inkluzije.
Zaista, citiram sa završnog videa, cool stuff! Za zaključak nije na odmet ponoviti Foucaultove riječi: „Ne mogu ga ostaviti tu gdje jest da bih sam otišao drugdje. Mogu otići i na kraj svijeta, mogu se sćućuriti ujutro pod pokrivačima, stisnuti se tako da budem najmanji što mogu biti, mogu pustiti da me sunce rastali na plaži, no ono će uvijek biti tu gdje sam ja. Ono je tu, neizbježno, nikad nigdje drugdje. Moje tijelo je suprotnost utopiji. Ono što nikad nije pod nekim drugim nebom. Ono je apsolutno mjesto, mali komad prostora s kojim sam doslovno srastao. Moje tijelo nemilosrdna topija.“
© Kristina Lovrić, PLESNA SCENA.hr, 7. svibnja 2021.
(osvrt na splitsku premijeru 18. travnja 2021. u Domu mladih)
Druga koža, treće žene
autorice: Iva Nerina Sibila i Gordana Svetopetrić
izvedba: Tamara Bračun, Tara Ivanišević, Mia Kevo, Karla Lazović, Iva Nerina Sibila, Gordana Svetopetrić
video i vizualni identitet Tara Ivanišević, rasvjeta David Dubrović, fotografije Nina Đurđević
produkcija Gordana Svetopetrić i Udruga osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Rijeka (Plesna grupa Magija)
nositelj projekta Plesna grupa Magija (UCDP RI)
umjetnička suradnja i partnerstvo Plesna grupa Magija (Rijeka), DIVERT inkluzivni plesni kolektiv (Zagreb), Kolaborativna izvedbena platforma – KIP (Split)
financijska podrška Rijeka 2020, Grad Zagreb, Grad Split
zahvale Hrvatsku kulturni dom na Sušaku, K2K studio, Kristina Paunovski, Sanja Polić, Helvecia Tomić, Antonia Kuzmanić
