Izložba The Passage predstavlja finale realizacije inkluzivnog projekta Selme Banich u suradnji s Marijanom Hameršak, koji se odvijao kroz niz umjetničkih i istraživačkih radionica održanih na prijelazu 2020. i početkom 2021. godine u Zagrebu u suradnji s udrugom Women for Women Collective, a temelji se na opsežnom terenskom radu Hrvatske zaklade za znanost ERIM posvećenom istraživanju tragičnih sudbina migranata u Karlovačkoj županiji tijekom ljeta i jeseni 2020. godine. Vizualna instalacija donosi krajnje suptilno materijaliziranu viziju koja dolazi kao ispunjenje cilja složenog kolektivnog nastojanja da se slijede tragovi stvarnih sudbina, a prešućenih u potiskivanju istine o europskoj migrantskoj krizi, da se priče izgubljenih probiju do zvučnog polja kroz stroytelling posuđenih glasova, da se poništenim, nepoznatim licima barem post mortem vrati integritet cjelovitih ljudskih bića, koji jedino društvena vidljivost bezuvjetno garantira.
U nevelikoj prostoriji zagrebačke galerije Živi Atelje DK, Ilica 110, impozantna pojava u formi slobodnostojećeg lumino-platna jedini je umjetnički eksponat. Platno sačinjeno od tkanine obojene bojama biljnog podrijetla s vidljivim otiscima lišća i latica, sastavljeno je kao patchwork od trideset i šest spomen portreta tragično preminulih osoba različitih dobi, stradalih na najprometnijoj i ujedno najsmrtonosnijoj ruti ilegalnog prijelaza iz Bosne i Hercegovine do EU. Zbog svjetlosti projicirane sa stražnje strane iluminacija izgleda kao unutrašnje svojstvo objekta i odaje dojam zamrznute slike u prostoru, čija vizualna fragilna monolitnost proizlazi iz teksturne nježnosti titrave, blijedo kolorirane površine, pune slojevitih preljeva u rasponu od jasno žute svjetlosne bistrine do utrnulih tonova smeđe i sive ugaslosti. Portretni prikazi iz podloge se izdvajaju kao mjestimični likovni uzorci nastali šavovima crnog i crvenog konca, a morfološki su izvedeni na način pojednostavljenih krokija kakvima se koriste forenzičari u rekonstrukciji fizionomija fotorobotom. Portreti nastali prema sjećanju, šavovima zapečaćeni opisi svjedoka.
Uz lirsku vizualnu pojavu impregniranu atmosferom šume i rijeke, tkaninu natopljenu vodom u kojoj su biljke otpustile zemaljske sokove ostavivši trag, ljudska lica funkcioniraju kao repetitivni motivi gotovo heraldičkih obilježja, no njihova je simbolika protuslovna. Oni su lišeni motiva štita, i stoje za sebe kao usamljeni znakovi nejakosti, ranjivosti, stradanja. Semantika motiva i cjelovito društveno značenje ovog rada nose u sebi monumentalnu snagu emocije, sofisticirano orkestrirane dirljivosti, koja ne rezonira s vibracijom puste tuge, nego s vibracijom povezivanja i dubokog poštovanja. Upravo zato što iskonski i autentično odražava kolektivno sudioništvo u pokušaju da se na više razina semantizira egzistencijalni prostor između granica. Bavi se pitanjem krhkosti, ranjivosti, odbačenosti, označavajući vlastitu semantiku prostora prirode izvan granica društvenog i političkog legitimiteta, kao područja smrtnog rizika, ali i kao područja koje brojnim ilegaliziranim, anonimnom ljudskim bićima postaje vječno prebivalište, pružajući im krajnju materijalnu povezanost s okruženjem, makabričnu ukorijenjenost u prirodnim procesima kruženja tvari u prirodi umjesto rekvijema.
U pratećem letku izložbe, koji daje konciznu informaciju o ideji, izvedbi, sudionicima projekta i upućuje u okolnosti tragičnih smrti, navode se ključne riječi za razumijevanje okvira društveno političke utemeljenosti rada – protu-memorijalizacija, digitalni memorijski objekti, normalizacija smrti u graničnom području, posmrtni itinirer i smrti u graničnom području. Izvedbeni karakter projekta predočen je u ulaznoj prostoriji galerije kroz slobodno asocijativno raspoređenu, više nego strukturiranu dokumentaciju o izvedbi projekta. Posjetitelj ima uvid u različite predmete, poput bloka s crtežima u olovci koji su polaznicima radionica poslužili kao predlošci za šivanje portreta (Ena Jurov), šivaće mašine i pribora, u nekoliko probnih šivanih uzoraka. Da bi se postigla doživljajna povezanost posjetitelja s atmosferom radionica, koje su se odvijale kroz šetnje obalom Save i šumom Jelenovac, dostupna je audio i video dokumentacija.
U cjelini simboličko ozračje rada posvećeno je kretanju. S jedne strane životu koji se živi u nesigurnosti kretanja kroz granična područja između država, na rubu smrti, no ujedno i kretanju kroz život sa suosjećanjem. S obzirom na komemorativni karakter rada pa i terminsku podudarnost s eskaliranom problematikom javnih spomenika u gradu Zagrebu i recentnim slučajevima na rubu skandala, smatram da u usporedbi s primjerice Fabijanićevim Spomenikom slobode ili sa Stošićevim plagiranim prijedlogom Spomenika žrtvama Holokausta, rad Selme Banich za razliku od njihovih, jasno podcrtava da se u osnovi spomeničke problematike nalazi duboka potreba zajednice za materijaliziranim fokusom svojevrsnih obrednih radnji u kojima se ogleda kolektivna savjest kao volja za sjećanjem. To je ponajprije volja za davanjem oblika kolektivnom iskustvu. Stoga je njen rad ujedno i posveta kritičkoj praksi kolektivnog izvođenja spomenika izvedenog iz potisnutih traumatskih iskustava što je vrijedna lekcija u našoj sredini, jer se uvelike razlikuje od puke kolektivne izgradnje spomenika na koju uobičajeno nailazimo.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 22. svibnja 2021.
Izložba The Passage
umjetnički kolektiv: Ana Dana, Chandrelle, Cyrille, Ena, Eva, Fatma, Iva, Ivna, Jasenka, Josipa, Kiana, Kimia, Lija, Madina, Marijana, Melike, Mojca, Nibal, Romana, Safaa, Samaneh, Saghar, Sara, Selma i Yazdan
crteži Ena Jurov, fotografije i skenovi Selma Banich, video Sara Salamon, zvuk Ivan Jurković, terensko snimanje Adam Semijalac, postav izložbe Ana Dana Beroš, dizajn svjetla Bojan Gagić
Projekt je nastao u suradnji s Women to Women Collective i organiziran je u partnerstvu s Marijanom Hameršak iz IEF /ERIM (The European Irregularized Migration Regime in the Periphery of the EU : from Ethnography to Keywords), Teom Vidović iz Centra za mirovne studije i Cyrille Cartier iz Živi atelje DK.
