Vi koje plešete

Plesna sudbo, autor Rajko Pavlić

  • Plesna sudbo, autor Rajko Pavlić

    Teško je biti čovjek
    , suosjeća i konstatira svakom scenom ponovno, švedski redatelj Roy Anderson. A sve je fantastično (u smislu zamaštano) i bez uskličnika. Taj ludi Šveđanin, otkačeni majstor živih slika, slikarskih perspektiva, pomaknutog trajanja i scena apsurda kreirao je već priličnu galeriju zasanjanih, dirljivih likova začuđenih sobom i svojim bivanjem. Jedna od njih je i djevojka Anna koja u filmu Vi koji živite priča svoj san o medenom mjesecu, a koja se nedavno preselila u medij plesnog kazališta kao nadahnuće i pokretačica nove predstave Rajka Pavlića Plesna sudbo. Izvrsno ju je utjelovila Silvija Musić, progovorivši pritom, zajedno sa svojim prijateljicama (Anika Cetina, Lana Frgačić i Dora Šesto) na vrlo uvjerljivom, tečnom švedskom. (Tijekom govora projiciran je titl sa hrvatskim prijevodom.)

    Kao što znamo, djevojka priča kako je sanjala svoje vjenčanje s Mickeom Larssonom, poznatim švedskim gitaristom i pjevačem grupe Black Devils. Posve u skladu s poetikom Andersonovog filma, koju Pavlić autentično, suptilno i točno posreduje, ona je pomalo sramežljiva, ali istovremeno, ozarena velikom željom i dirljivim ponosom ima potrebu ispričati taj lijepi san i podijeliti ga prisutnima. I u taj okvir djevojačkog sna u koji su svi pozvani, Pavlić će se s lakoćom, empatijom, humorom i angažiranošću ugnijezditi prostor fantastičnog svadbenog slavlja mlade Šveđanke priziva domaći (domesticus vulgaris) pir, Pavlićeve teme, korake i etno motive, užitak tijela u plesanju i krhkost djevojačkih i plesačkih sudbina, ironični i autoironični stav, i vječitu poziciju autsajdera („koji mijenja pravila!“ – kako smo to definirali u razgovoru za Kretanja br. 5/2006.).
    Plesna sudbo, autor Rajko Pavlić
    Zgubidan i Danguba su ponovno zajedno. Pavlić sjedi sam u sredini prvog reda gledališta; on je prvi gledatelj i kao neka vrsta okvira, posrednika preko čijih leđa gledamo predstavu, i od kojeg pomalo očekujemo i da se aktivno uključi u predstavu. (Što će se i u jednom andersonovski postavljenom trenutku, kao dirljiv Rajkov pokušaj ulaska u ples u djevojačkom snu, i dogoditi.) Stari dečko s gitarom, Mate Matišić je u svom kutu i zabavlja goste; ležerno, znalački mijenja ritam i dinamiku plesanja, vodeći ih kroz glazbene žanrove i teme: blues, sevdah, valcer, ples rašpa, tema iz Amarcorda, na mnogim plesnjacima dobro poznatu temu iz Tarantinovog Paklenog šunda te temu iz samog filma Roya Andersona. Pleše se veselo, nekad pomalo razuzdano (kako i priliči plesu na svadbama!) u razvidnoj prezentaciji Pavlićevog plesnog naslijeđa koje su plesačice izvrsno usvojile i onda iz svog suvremenog plesnog habitusa transformirale u osobni izraz.

    I premda se cijelo vrijeme osjeća blaga ironija, nešto krivo u društveno usvojenom, romantiziranom konceptu djevojačkog sna o udaji kao vječitoj svadbi, obrat će donijeti tek Matišićev autorski song Plesna sudbo, koji će djevojke plesačice odslušati zaustavljene u smrznutom kadru. Prozivajući ih jednu po jednu osobnim imenom, muzičar koji ih je cijelo vrijeme pratio i podržavao iz kuta nenametljivo prisutan ali neophodan, sada se pokazuje kao mudri narodni pjesnik koji svakoj posvećuje po jednu strofu opomene. Poigravajući se klišejima na temu slomljenih krila mladih, neiskusnih djevojaka (poput Anne zaljubljene u fatalnog rokera) koje padaju na macho zavodnika (u domaćoj inačici: harambaše, dangube, bećare i bekrije). Mate polako, u svom stilu groteskno ali toplo, iz strofe u strofu sve čvršće povezuje djevojačku i plesačku sudbinu, da bi, u njihovo ime, završio pjesmu zazivom plesne sudbe (klete?) kao ipak jedinim pravim odabirom osobne slobode. Ta jednostavna i čista poveznica djevojačkog sna o sreći i sreće kao nesputane mogućnosti plesanja najednom se čini kao još jedna moguća parafraza poznatog citata Emme Goldman: „Ako ne mogu plesati, ne želim biti dio vašeg…“
    Plesna sudbo, autor Rajko Pavlić
    Nakon toga još je nekako očitija paralela između Anninog sna o vjenčanju s frontmanom Black Devilsa (a nomen est omen!) i sna o plesu, kao osobnom, umjetničkom i intimnom ostvarenju. (I još konkretnije, tu je i riječ o budućnosti Silvije, Anike, Lare i Dore, ovdje i sada prisutne četiri krasne mlade djevojke i talentirane plesačice.) Jer ples je kao san, prolazan, neuhvatljiv, ali daje krila…

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 28. svibnja 2021.

    Plesna sudbo
    autor Rajko Pavlić
    premijera 8. svibnja 2021.
    glazba i izvedba Mate Matišić, dramaturgija Mate Matišić i Rajko Pavlić, kostimografija Lidija Kopilaš, majstor rasvjete Mario Vnučec, dizajn plakata Valentina Toth
    izvođači: Anika Cetina, Lara Frgačić, Dora Šesto, Silvija Musić

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji