Ući u dublji dijalog s tijelom

Intervju: Matija Ferlin, redatelj, koreograf i izvođač

  • Matija Ferlin, foto: Jelena Janković

    Razgovor s Matijom Ferlinom povodom praizvedbe predstave Sad Sam Matthäus započeli smo prije godinu dana namjeravajući najaviti njegov nastup u Beču, na 70. Wiener Festwochen. Novi rad iz serije autorskih sola SaD SaM (podsjetimo se samo: SaD SaM revisited, 2006., Sad Sam / Almost 6, 2009., Sad sam Lucky, 2012.) potaknut je pozivom kustosa tog respektabilnog bečkog festivala izvedbenih umjetnosti Christophea Slagmuyldera, kada se Ferlin odlučio tjelesno supostaviti Bachovoj velebnoj Muci po Mateju. Nakon kaosa „u kome se možda sve promijenilo“ i vremena „sveobuhvatne paralize“ kao zastrašujuće prijetnje kretanju, osnovnom životnom i plesačkom principu, (kako je to Matija dojmljivo zabilježio u svojoj poruci za međunarodni Dan plesa 2020.) evo nas pred pretpremijerom u Istarskom narodnom kazalištu u Puli 9. lipnja 2021.

    Koliko te ova godina iščekivanja, osim još jednog goda na deblu tijela, promijenila i utjecala na proces scenskog otjelovljenja Bachove Muke? (Jesmo li postali samo još krhkiji i osjetljiviji ili se ovaj prisilne kontemplacije mogao preokrenuti u neku novu kvalitetu osobne zrelosti?)

    Na sam proces otjelovljenja nije znatno utjecala, bio sam i ostao posvećen kontemplaciji. Upravo me način na koji živim nesvjesno pripremio na ovaj izazov, bilo je i težih trenutaka kroz kojih smo kao čovječanstvo, generacija, obitelj, jedinka prolazili kroz iskušenja u svojim životima i iz njih izašli snažniji, promijenjeni; što je na neki način i upisano u sam proces patnje. Iz patnje se ne izlazi zdrav nego promijenjen, a svakom pojedincu je ostavljeno da taj proces primjeni na sebi ili ne. Za mene, osim što je ovo vrijeme izazovno u puno segmenata, od financijskih do društvenih, ono ima u sebi potencijal pročišćenja, filtriranja nebitnoga, i na tome sam zahvalan. Ideja da se bavim Mukom po Mateju došla je prije ovog globalnog kaosa pandemije pa se i sama predstava bavi puno širim okvirom patnje kroz male pripovjedne narative sagledane iz današnjeg vremena i iskustva.

    Datumi turneje predstave Matije Ferlina Sad sam MatthäusU jednom davnom razgovoru, ono još pred Almost 6, rekao si mi da je riječ o stalnom ponovnom postavljanja sebe i da ti je za rad na predstavi potrebno uzeti distancu i tematizirati pojam kazališne iskrenosti. Nekako sam u tom svjetlu inzistiranja na iskrenosti shvatila ovu rečenicu iz tvoje najave nove predstave: „Kao koreografu čije tijelo osjeća posljedicu iscrpljivanja kroz izvedbu, važno mi je istražiti što se događa s tijelom koje više ne može ono što se od njega traži. U tom se smislu nisi promijenio?

    Da, imam tu sreću da predstave koje su premijerno odigrane i prije desetak ili petnaestak godina još uvijek povremeno igraju. U tom pristupu obnavljanja postojeće scenske igre, mene uvijek zanima u performativnom smislu uključiti vrijeme koje je prošlo od premijere, kao još jedno dodatno iskustvo koje u samom procesu rada na predstavi nije bilo dostupno. Diplomski rad iz 2004. godine ne mogu ponoviti na isti način npr. 2019. na platformi mladih koreografa u Zagrebu, upravo taj odmak je ono što čini svaku novu izvedbu uzbudljivom. Recimo to na način, da je repertoar isti, a izvođač se mijenja, raste, stari. I tijelo nije u mogućnosti otplesati ono što je bilo u mogućnosti izvesti prije desetak godina, no s obzirom da sve predstave imaju jako jasne dramaturško režijske strukture, jako je inspirativno puniti ih novim, zrelijim, starijim koreografskim vokabularom koji u sebi neminovno imao upisanu vremensku distancu od nastanka izvedbe. Da objedinim, lijepo je rasti, stariti paralelno s izvedbenim materijalom.
    Sad sam Matthäus, foto: Ana Buljan
    U najavi predstave ističe se izvedbeni prostor kao neka vrsta muzeja, „mjesta koje čuva određenu vrstu građe koja svojom prisutnošću izvodi i istovremeno održava izvedbu. To je prostor prepun artefakata različite prirode; muzej predmeta, muzej narativa, muzej pokreta, muzej glasa, muzej koreografije, muzej citata iz prethodnih radova…“ Pred predstavom Sad Sam Matthäus je europska turneja: 23. i 24. lipnja Pariz; 29. i 30. lipnja Ljubljana te od 9. do 11. srpnja Beč, a na jesen te očekujemo u Zagrebu. Koliko je takav prostor izvedbe zahtijevan ili fleksibilan u smislu prilagodne konkretnim uvjetima različitih izvedbenih prostora?

    Još u ranoj fazi procesa dramaturg Goran Ferčec i ja odabrali smo sintagmu „muzej izvedbe“, kao neku konceptualnu odluku reprezentacije koja se pokazala točnom i korisnom kad smo krenuli u proces generiranja materijala. Ja sam s ovim projektom imao neku potrebu objediniti svoje stvaralaštvo. Staviti točke na kraj nekih rečenica, zatvoriti zagrade. Neizmjerna količina slobodnog vremena prošle godine, otvarala je u meni procese refleksije na svim poljima, ne nužno na sam stvaralački rad, ali kasnije kad sam ušao u studio i susreo se s izvedbenim materijalima shvatio sam da će citatnost biti jedan od glavnih izvedbenih alata. Publika koja je detaljno pratila moj rad prepoznat će materijale iz mojih prijašnjih radova koji su se za potrebe Matthäus Passiona dobili novo scensko i koreografsko čitanje. A što se tiče različitih izvedbenih prostora, iskustvo mnogobrojnih izvedbi u inozemstvu, mojem umjetničkom timu i meni pružilo je visoku razinu pripremljenosti za takve zahtjeve. U procesu promišljanja izvedbenog prostora ove predstave morali smo uzeti u obzir uvjete koje nam pružaju scenski prostori Pariza, Beča, Ljubljane i Pule. Svaki prostor ima različitu visinu, širinu, opremu, pa smo kroz probe morali biti svjesni različitih izvedbenih i produkcijskih zadatosti koje ti izvedbeni prostori imaju. Unatoč velikoj različitosti između prostora, uspjeli smo naći umjetnički, scenografski jezik koji se zasad barem u ideji savršeno uklapa u svaki prostor u kojem će se predstava izvoditi.
    Sad sam Matthäus, foto: Ana Buljan
    Bachova Muka po Mateju traje oko 150 minuta što, citiram, „autorima daje priliku dovesti u odnos koncepte trajanja i patnje, trajanje kao povezujuće zajedništvo u trpnji“. To se čini kao priličan izazov i za tebe koji si poznat po radikalnim i ekstremnim iskustvima tijela, ali možda i više za publiku, uglavnom nesklonu takvim iskušenjima. Pretpostavljam da to nije samo poziv na supatništvo. Umjetnost, pogotovo duhovna (ako ovo nije pleonazam?) nastoji, u konačnici, otkriti pukotinu, otvoriti put spirali spram visina?

    Muka po Mateju izvodila se i izvodi se na Veliki petak, nakon čega slijedi subota, noć tišine i iščekivanja. Upravo me to bdijenje, ta budnost subote usmjerila na način kako da pristupam materijalu. Nakon što je agonija patnje, supatništva gotova, otvara se vrijeme unutarnje tišine, refleksije. Koreografirali smo predstavu s željom da na kraju publika s tom nutarnjom tišinom napusti kazalište. U svojevrsnoj introspekciji. Naša izvedba će u konačnici trajati 165 minuta. To je trajanje uvjetovano snimkom Bachove Muke po Mateju za koju smo nakon višednevnih preslušavanja odlučili da bude danas već kultna snimka dirigenta Philippea Herreweghea i ansambla Collegium Vocale Gent. Izvrsne vokalne solističke izvedbe, tempo i monumentalnost bili su krucijalni u tom odabiru. Dva sata i četrdeset i pet minuta izazovno je trajanje za izvođača. Neću lagati. Ako sam dosad upravljao hidroavionom na relaciji Pula-Split, ovo se čini kao da upravljam Boeingom 737 na transatlantskom letu. Za proces rada ne mogu reći da je bio lagan, jer monumentalnost sadržaja i trajanja stalno visi nada mnom. Morao sam ući u dublji dijalog s tijelom, mjesecima ga pripremati na ono što ga čeka. Goran Ferčec i ja proveli smo tjedne u procesu slaganja dramaturške strukture za samu izvedbu pa još tjednima pisali izvedbene tekstualne materijale. Rekao bih da smo stvorili djelo snažne dramaturške strukture što meni kao izvođaču omogućava da lakše gradim i rušim slike unutar formalnih okvira glazbenih oblika korala, arija i recitativa. Predstavu smo podijelili u dvije zasebne cjeline, koje postoje i u samom glazbenom predlošku, na prvi i drugi dio, što će publici možda stvarati dojam da tu večer gledaju dvije izvedbe, međutim za mene je izazov održavanja cjelovitosti strukture ključan.
    Sad sam Matthäus, foto: screenshot
    Nesumnjivo si baštinik pasionske tradicije i kršćanske duhovnosti. Sjećam se tvoje fotokoreografije po križnom putu, projekta i izložbe u Savičenti Lucky is the Lion that the Human will eat (2006.); a kako sam i sama impregnirana biblijskim pričama i Isusovim prispodobama, tvoja tri Sad Sam sola ne prožimaju samo motivi patnje, iskušenja i oprosta, nego i biblijski likovi poput Sv. Sebastijana, Sv. Franje ili Joba. I nekako, nakon ovog iznimnog triptiha, ne čudi Pasija kao, izvlačim iz tvog teksta: izazov, rizik, nepredvidivost i nemogućnost. Kažeš: „Pasija je metafizičko i filozofsko ishodište koje mi pomaže da pokušam razumjeti što se događa ovom našem vremenu.“ Pri kraju si procesa. Je li pomoglo?

    Na rezidenciji u Udinama, u Villi Manin, prije nekoliko godina Goran Ferčec, Mauricio Ferlin i ja dotakli smo se i priče o Joni koju nažalost hrvatska publika nije uspjela vidjeti, a u kojoj se bavim još jednim biblijskim narativom i njegovim metafizičkim ostatkom. Duhovnost doživljavam kao sastavni dio svog života i pritom ono neminovno ulazi u svaki proces, bilo sakriveno ispod slojeva formalnog pristupa koreografiji tijela, bilo eksponirano u samoj tematici. Ponekad ono u sebi nosi konkretno katehetsko posredništvo ponekad je samo uprisutnjen određen biblijski motiv nadahnut Svetim pismom. Time na jedinstven način ta umjetnička ostvarenja ostaju odsjaj neistraživog otajstva koje zahvaća svijet i u njemu prebiva.

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 2. lipnja 2021.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji