Plesna scena.hr

Tijelo koje se nije pokoravalo normi

Sjećanje: Raimund Hoghe (1949 – 2021)

• 
  Raimund Hoghe, njemački plesač, koreograf, dramaturg i pisac, dugogodišnji suradnik Pine Bausch i jedan od prijelomnih plesnih autora recentne europske scene, koji je svoje tijelo nestandardnog oblika postavio kao centar interesa vlastitog plesnog teatra, preminuo je 14. svibnja dva dana nakon svog 72. rođendana. Raimund Hoghe o svojim nadahnućima kaže: „Pier Paolo Pasolini pisao je o tome kako tijelo treba baciti u borbu. Ove su me riječi inspirirale da izađem na scenu. Moje ostale inspiracije su realnost koja je oko mene, vrijeme u kojem živimo, uspomene na prošlosti, ljudi, slike, osjećaji, moć i ljepota glazbe, i sukob s vlastitim tijelom koje u mojem slučaju ne korespondira s konvencionalnim idealom ljepote. Vidjeti tijela na sceni koja se ne pokoravaju normi je važno – ne samo u odnosu na povijest, nego također u odnosu na razvoj današnjice, koja pretvara ljude u dizajnirane objekte. O pitanju uspjeha: važno je biti u mogućnosti raditi i ići svojim putem – uspješno ili ne. Jednostavno, radim ono što moram raditi.“ (http://www.raimundhoghe.com/)
  
  Raimund Hoghe rođen je u Wuppertalu gdje je započeo svoju karijeru pišući portrete o raznim ljudima, od onih na margini društva poput čistačica ili oboljelih od AIDS-a, do onih sa celebrity statusom. Od 1980. do 1989. radi kao dramaturg za Tanztheater Wuppertal Pine Bausch. Od 1989. kreira vlastite kazališne predstave s raznim glumcima i plesačima, a od 1992. stalni i najbliži suradnik mu je vizualni umjetnik Luca Giacomo Schulte. Način na koji je portretirao ljude pišući o njima, preveo je u rad u kazalištu, tako u svojoj prvoj solo predstavi koju i sam izvodi Meinwärts (1994), govori o Josephu Schmidtu, židovskom tenoru koji je umro 1942. Kroz njegovu priču Hoghe progovara o sebi, stavljajući svoje nestandardno tijelo iskrivljene kralješnice i niskog rasta na scenu. Sa slijedećim solo radovima Chambre séparée (1997) i Another Dream (2000) zaokružuje trilogiju o 20. stoljeću. U tim radovima bavi se eksplicitno političkim temama, kao i vlastitim djetinjstvom u vrijeme ekonomskog procvata te protestnim pokretima šezdesetih i sedamdesetih.
  
  Razvijajući radove za veći ansambl, definira svoju središnju temu, a to je odnos prema povijesti, osobnoj i kolektivnoj. Njegove predstave djeluju kao zupčanik kojim se zahvaća u prošlost, kako bismo našli način da kreiramo sadašnjost koja suživi s onime što je prošlo, koja živi povijesti unatoč ili pokraj nje. Atmosfera njegovih predstava je istovremeno nostalgična i ravnodušna. Struktura njegovih velikih predstava je, kao i u solo radovima kombinacija polaganog ritualiziranog kretanja, nadahnutog butom i japanskom minimalističkom estetikom, ali i baletom. Tu su i glasovi nezaboravnih diva poput Marije Callas, Lize Minnelli, Doris Day, Judi Garland, Peggy Lee, koje priziva kao fascinacije, nadahnuća, duhove, fetiše, nedostižna savršenstva.
  
  Tijekom 2000-ih okreće se plesnoj povijesti i radi svoje inačice klasika kao što su Posvećenje proljeća (2004), Swan Lake, 4 Acts (2005), Boléro Variations (2007), L’Après-midi d’un faune (2008) i La Valse (2016). Te predstave obilježile su publiku svojom pedantnom dekonstrukcijom amblematskih koreografskih slika, koje rastvara na geste i repeticije, ritualnim poniranjem u samu srž fascinacije tim djelima.
  
  Raimund Hoghe i kao izvođač posve je jedinstven. Njegova meditativna, emocionalno distancirana, isključena izvođačka pojava i nestandardna tjelesnost, u suprotnosti je s njegovim plesačima i plesačicama, koji plijene svojim izgledom, mladošću, virtuoznošću ili karizmom. Upravo je taj kontrast vrlo često središnja građa i tema njegovih predstava. Razmišljajući kako Raimund Hohge funkcionira na sceni, možemo povući paralelu Hoghea kao izvođača i Kazua Ohnoa, ili pak Hoghea autora i Kantora koji ulazi u svoje predstave, vodeći ih poput majstora ceremonije ili nezainteresiranog svjedoka. Također će reći i: „Na scenu stavljam ranjivost, koje bismo uvijek trebali biti svjesni.“ (Le Monde, 28. listopada 2020). Njegove predstave zapravo su koreografirane ceremonije, strukturirane gotovo opsesivno discipliniranom ekonomijom. Svedenost, pročišćenost, posvećenost, detaljnost, geometrija, suigra sa simboličnim objektima u kombinaciji s izljevima virtuoznog zaplesanog zanosa očaravajućih izvođača, a sve kroz neuobičajeno dugo trajanje predstava, autorski je potpis Raimunda Hoghea.
  
  Kako je Raimund Hoghe bio kontinuirani gost zagrebačkog Queer festivala, brojne njegove antologijske predstava duboko su se usjekle u kolektivno sjećanje domaće publike i zasigurno promijenile perspektivu o tome što sve ples može biti, kako komunicira i kako se strukturira.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 3. lipnja 2021.

Piše:

Iva Nerina
Sibila