Sadržaj inherentnih kontradikcija

Stota obljetnica rođenja Josepha Beuysa (Krefeld, 12. svibnja 1921. – Düsseldorf, 23. siječnja 1986.)

  • Joseph Beuys, How to Explain Pictures to a Dead Hare, 1965.Povodom stote godišnjice rođenja Josepha Beuysa Goethe-Institut Hrvatska osmislio je i pokrenuo u suradnji sa Subversive Festivalom i drugim partnerima (Dokukino KIC, udruga Domino, Restart i Muzej suvremene umjetnosti) programski ciklus Vizualna konstrukcija političkog: 100 Beuysa, uključivši se tako u obilježavanje i promišljanje Beuysovog značaja. Od početka godine u Njemačkoj se na više lokacija, u trinaestak gradova pokrajine Sjeverne Rajne-Vestfalije (s naglaskom na rodni Krefeld, Kleve u kojemu je odrastao i Düsseldorf gdje je umjetnik djelovao i preminuo), odvija organizacijski opsežan i manifestacijski raznolik program beuys2021, pokrenut na inicijativu i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i znanosti. U organizaciji dvadeset i pet ustanova održavaju se brojna događanja s ciljem da se reinterpretira opsežno naslijeđe iznimno utjecajnog, ujedno jednog od najkontroverznijih umjetnika 20. stoljeća, s naglaskom na društvenim i političkim implikacijama njegova djelovanja, koje su osobito aktualne s novim čitanjima pojma socijalne skulpture u suvremenom kontekstu.

    U osiromašenoj i demoraliziranoj poslijeratnoj Njemačkoj, Beuysova se aktivnost performera, nastavnika i kandidata stranke Zelenih odvijala u duhu autoreprezentacijske mitologizacije i kulta, a do danas je ostala područjem na kojemu se iskazuju brojna suprotstavljena kritička opažanja, a koja je zbog inherentnih aporija vezanih za autora i njegov opus vrlo komplicirano usuglasiti. Kada je 1974. godine gostovao na Aprilskim susretima povodom festivala Expanded Media, održanom u Studentskom kulturnom centru u Beogradu (od 16. do 22. travnja), tada se o Josephu Beuysu u ovom dijelu Europe nije mnogo znalo izvan područja struke koja je s aktivnim interesom pratila suvremena zbivanja izvan geopolitičkih granica. Vrijedan dokument te prilike jest audio snimka intervjua Vladimira Gudca u kojemu Beuys objašnjava svoje shvaćanje proširene umjetnosti. Iste je godine u engleskom prijevodu u katalogu izložbe Art into Society, Society into Art (London, Institute of Contemporary Arts, 1974.) objavljena Beuysova izjava u kojoj taj pojam objašnjava, ujedno evocirajući izravnu demokraciju: „Samo u uvjetima radikalnog proširenja definicije bit će moguće da umjetnost i s njom povezane aktivnosti pruže dokaz da je umjetnost sada tek evolucijsko-revolucijska sila.“ Prema svjedočenju njegove studentice Ursule Reuter Christiansen na düsseldorfskoj Akademiji, gdje je predavao u drugoj polovini šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Beuysova metoda poučavanja je bila revolucionarna i duboko nadahnuta romantičarskim duhom (Schiller, Novalis, Goethe). Stalno je inicirao lekcije o razmišljanju, poticao rasprave i generiranje novih formi mišljenja, od studenata je tražio promišljanje svih pojmova, organiziranje idejnih sadržaja u nove demokratske forme, u nove forme društva, u nove forme kohabitacije.

    Naslovnica knjige Joseph Beuys, Leben - Werk – Wirkung, autori Timo Skrandies, Bettina Paust, J.B.Matzler, 2021.U 21. stoljeću, trideset godina nakon njegove smrti i iz kritičke perspektive geološke epohe antropocena, Beuysov se stvaralački kompleks lika i djela ne čini ništa manje izazovnim za kustose, istraživače i znanstvenike kao i za publiku pa stota godišnjica ujedno djeluje kao dobra prilika za iskušenja preispitivanja, kao i novog prepoznavanja.

    Hrvatska inačica obljetničkog programa u sklopu Subversive Festivala predstavila je nagrađivani dokumentarni film Beuys (2017), povodom kojega je organiziran i razgovor s redateljem Andresom Veielom, koji je na filmu radio više od tri godine prikupljajući neizmjeran, dotad neobjavljen arhivski materijal (video i audio snimke, fotografije) u vlasništvu Beuyseove udovice Eve i u arhivu Richarda Demarca, u ukupnom trajanju pedesetak sati, koji su zatim dvojica urednika uređivala osamnaest mjeseci. Redatelj otkriva da se tijekom dugotrajnog procesa osjećao poput arheologa, otkrivajući različite slojeve Beuysa koji ga je ponekad zbunjivao, ponekad ljutio, a ponekad mu dosađivao te priznaje da ga ponekad nije niti razumio. Naglašavajući da je vrlo kontroverzno i komplicirano izgraditi pristup njegovu djelu, Veiel je osobito istaknuo važnost humora kod Beuysa te izrazio da je po njegovu mišljenju Beuysovo središnje iskustvo koje ga određuje kao umjetnika i iz kojeg je potom proizašla konstrukcija njegove javne persone – proces izlječenja kroz koji je prošao nakon trogodišnje depresije. Na tom je crnom izvoru, smatra Veiel i potekla idejnost njegove izjave „Svatko može biti umjetnik“, jer svatko može pokrenuti transformirajuće potencijale u sebi i pridonijeti izlječenju i transformaciji društva u cjelini. Sastavljen od autentičnog dokumentarnog materijala, film pruža uvid u mnogostruke načine Beuyseovog poigravanja s represivnim mehanizmima društva. Aktualnost njegova rada prepoznaje se u pitanjima ekologije i klimatske krize, na koja je također moguće ponuditi isti odgovor – Svatko je umjetnik – što znači da je svatko pozvan sudjelovati u dijeljenju odgovornosti i unijeti svoje sposobnosti u transformaciju procesa koji vode do klimatske katastrofe.

    Na tragu suvremene aktualizacije Beuysa, u sklopu programa mlada umjetnica Lucija Žuti postavila je javnu urbanu instalaciju ispred HDLU-a, pod nazivom SADiti JE BITNO (19. – 23. svibnja u produkciji Udruge Domino) u duhu referiranja na glasovitu Beuysovu akciju 7000 hrastova – Gradsko pošumljavanje umjesto gradske uprave (documenta 7, Kassel, 1982.), kojom je umjetnik propagirao „šumu umjesto uprave grada". U skladu s Beuysovim načelima, postavljanje instalacije jest protestna akcija, a u našoj okolini ne manjka izazova s kojima se kritički odmjerava. Poruka rada mogla bi biti usmjerena protiv nekontrolirane sječe stabala, uništavanja i ogoljavanja Medvednice, kojemu kao građani Zagreba svjedočimo, ali i protiv rastućeg problema stihijskog pretvaranja pošumljenih predjela u građevinska zemljišta diljem Hrvatske no jednako tako, vjerojatno i prvenstveno, protiv brisanja vitalnog zelenila iz tkiva grada u nedavnom preuređenju Trga žrtava fašizma i okoline Meštrovićeva paviljona, kada su posječene magnolije (2018.). Nakon trogodišnjih napora, u travnju ove godine građanska inicijativa Vratite magnoliju uspjela je ishoditi pozitivan odgovor od Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode na zahtjev da se stabla vrate na poharano tlo Trga žrtava fašizma.

    Na sličan način kao građanska inicijativa, iz Varaždina (na inicijativu Mateje-Anđeline Kramar) pokrenuta je i kampanja sadnje stabala na nacionalnoj razini koju već nekoliko godina provodi udruga „Zasadi stablo, ne budi panj!“, koja uz konzultacije sa stručnjacima sa Šumarskog fakulteta okuplja ljude oko ideje pošumljavanja i educira ih kako samostalno posaditi stablo. U obrazloženju njihove misije na Facebook stranici stoji posve beuysovski intonirana rečenica: „Cilj jest sudionicima približiti realno ljudsko štetno djelovanje, ali im i dati mogućnost da oni sami budu rezultat uspjeha i promjene.“ U tim hrvatskim primjerima ogleda se anticipacijski potencijal Beuysovih utopističkih ideja; transformacija represivnih društvenih modela koju je on priželjkivao danas se polako ostvaruje posredstvom aktivnog građanstva i organizacija civilnog društva. Stoga umjetnica Lucija Žuti ne nalazi umjetničku zadovoljštinu u činu sadnje stabala, jer zahvaljujući djelovanju raznolikih građanskih inicijativa, u tom pristalom činu građanskog bontona danas nema ništa subverzivno. Svoju poruku ona gradi oko tautološkog vizualnog prijevoda totalitarne okrutnosti brisanja stabala i hortikulturne jalovosti novouređenog trga, izlažući obogaljene, popadale trupce kao očigledne žrtve thanato-politike na istoimenom trgu.

    Plakat filma Beuys, red. Andres Veiel, 2017.U Njemačkoj je raznolik program povodom obljetnice zamišljen i proveden u organizaciji sveučilišta i kulturnih ustanova kao interdisciplinarno povezivanje istraživačkih i reprezentativnih metodologija u svrhu preispitivanja Beuysa te odjeka i utjecaja njegova naslijeđa u suvremenoj umjetnosti. Bazični dio mainstream programa odvija se u suradnji s muzejima, galerijama i zbirkama (K20 Kunstsammlung Nordrhein-Westfalen; Museum Kurhaus Kleve; Kunstmuseen Krefeld; Museum Schloss Moyland; Cragg Foundation; Kunstmuseum Vila Zanders; Museum Abteiberg; Bundeskunsthalle Bonn; Lehmbruck Museum; Museum Morsbroich) i Sveučilištem Heinrich Heine iz Düsseldorfa, a raznolikosti doprinose suradnje i izvedbe brojnih suradnika različitih stručnih profila (vizualni i izvedbeni umjetnici, kustosi, istraživači, teoretičari i kritičari) te širok spektar formata realizacije od diskurzivnih (diskusija, seminara, predavanja i publikacija) do izvedbenih (izložbe, akcije, predstave, filmovi, koncerti i radionica). Cijeli projekt poprima obrise globalnog zahvata iniciranjem digitalnih formata dostupnih publici širom svijeta, poput pokretanja Beuysradio programa ili informativne digitalne izložbe Understandig Beuys.
    U organizaciji Goethe-Instituta Hrvatska mogli smo pratiti panel diskusiju Who is afraid of Joseph Beuys?, u kojoj su sudjelovali Catherine Nichols, umjetnička direktorica (zajedno s Beuysovim suradnikom Eugenom Blumeom) projekta beuys2021 (više ovdje) u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji i urednik Priručnika o Josephu Beuysu, profesor Timo Skrandies s Instituta za povijest umjetnosti Sveučilišta Heinrich Heine u Düsseldorfu. Moderatorica rasprave, kustosica i istraživačica Ivana Meštrov, naglasila je na početku višeslojnu problematiku različitih mogućnosti pristupa Beuysu s ciljem kultiviranja dvoznačnosti umjetnika koja je do danas prisutna i u historizaciji njegovog djelovanja.

    Prilikom strukturiranja programa Catherine Nichols je bilo važno baviti se razvijanjem diskurzivne razine programa kroz različite kanale radio, podcast, publikacije i predavanja. Brojnost suradnika uključenih u projekt proizašla je iz težnje da se izbjegnu ponavljanja te da se u kroz participativni pristup pokrije ujedno ahistorijski aspekt Beuys rada, ali i to kako su pitanja koja je otvarao vezano za okoliš, kapitalizam ili demokraciju povezana s pitanjima s kojima se danas suočavamo. Nichols je 2008. godine, također u suradnji s Blumeom koncipirala veliku retrospektivnu izložbu Joseph Beuys: Die Revolution sind wir u Berlinu (Hamburger Bahnhof – Museum für Gegenwart), koja je 2012. godine gostovala i u Rusiji, a postavljala je Beuyseove radove uz komparativni izbor radova umjetnika Fluxusa i bečkog Akcionizma. Zanimljivo jest da je ta izložba prvenstveno govorila kroz citate, izvorne video i audio snimke umjetnika, sugerirajući njegovu autobiografsku prisutnost u muzeju, a jedan od ciljeva je tada bio da se napravi kontrast u donosu na izložbu koja je u Njemačkoj održana 1988. godine (Joseph Beuys: Sculptures and Objects, Martin-Gropius-Bau, Berlin, kustos Heiner Bastian), i dočekana uz val kritika zbog izostavljanja političkog aktivizma i performansa. Prema riječima Catherine Nichols izložbu Joseph Beuys: Die Revolution sind wir postavili su s htijenjem da objasne Beuysov cijeli kozmos, obuhvate kompleksnost njegovih ideja s obzirom na koncept proširene umjetnosti, da prikažu kako je preuzimao ideje koje su postojale i prije, od egipatske i grčke metodologije do Marxa, Schillera i Steinera te da se sve te ideje idiosinkratički povežu.

    Objašnjavajući polazišta kojima su se kao umjetnički direktori programa beuys2021 vodili tijekom jednogodišnje pripreme, Catherine Nichols ističe da su htjeli izbjeći ponavljanja u usporedbi s prethodnom izložbom u Hamburger Bahnhofu. Nastojali su izbjeći jednostavan objašnjavajući i eksploatatorski pristup te ući u razloge zašto je Beuys kompleksan, zašto ga ljudi žestoko kritiziraju jednako kao i zašto su mu prilazili s gorljivim prihvaćanjem, zašto recepcija njegovog rada proizvodi dvojakosti te osobito s naglaskom na tome da se istraži zona između dva intenziteta i da se izrazi produktivna razina njegovih provokacija na način da ljude tjera na promišljanje. Je li on zaista uspio ljude navesti da razmišljaju?

    Početak obilježavanja Beuysove obljetnice označilo je početkom 2021. godine publiciranje priručnika Joseph Beuys, Leben - Werk – Wirkung, u izdanju Metzler Verlag, Stuttgart koji okuplja različite istraživačke i kritičke perspektive kroz sedam poglavlja (Vrijeme i osoba; Radovi, grupe radova, forme radova; Prepoznavanje; Kontekst: ljudi, trendovi i ustanove; Pojmovi i koncepti; Recepcija), a s više od osamdeset tekstova od pedesetak autora predstavlja repozitorij znanja i ideja namijenjen istraživačima, kao i opsežni izvor informacija za širu javnost. Timo Skrandies koji je u suradnji s kolegicom Bettinom Paust uredio publikaciju, nadovezujući se na Catherine Nichols, iznosi da je Beuys za njega autor kojim je bio impresioniran i prije no što je išta znao o povijesti umjetnosti, no da je diskurs govora o njemu zasićen stalnim ponavljanjima istih perspektiva te je stoga priručnik proizašao iz potrebe da se prikupi i pokaže niz različitih perspektiva.
    Joseph Beuys tijekom ponovnog postavljanja Barraque D’Dull Odde, Kaiser-Wilhelm-Museum Krefeld, 1977., foto: Sigwart Korn / © Pro Litteris
    Catherine Nichols naglašava da je od osobite važnosti za poticanje ozračja diskusije i masovne komunikacije bilo uspostavljanje radio programa Beuysradio kroz koji se pokušala iskristalizirati kritička perspektiva o Beuysu na globalnoj razini, posebice s obzirom na pitanja konstrukcije i dekonstrukcije mitova o Beuysu kroz recepciju njegova odnosa prema direktnoj demokraciji i uspostavljanju odnosa prema politici iz umjetničke domene. To je ostvareno kroz uvođenje polifonije sastavljene od glasova stotine sudionika iz sto različitih država putem kojih se otvaraju različiti uvidi (anegdotalni, filozofski ili poetski) u sadržaj inherentnih kontradikcija povezanih s Beuysovom osobom i njegovom recepcijom. Istu ulogu poticanja rasprava u javnosti ima i pokretanje podcasta The Earth is Speaking u suradnji s Goethe-Institutom, koji obuhvaća deset epizoda iz Njemačke i četrnaest iz inozemstva.

    U hrvatskoj inačici programa pitanje u vezi s mitologizacijom u konstrukciji Beuysove herojske, proročke, ekscentričke ili privilegirane uloge kroz njegovu samorecepciju provuklo se nekoliko puta. Redatelj Veiel na pitanje voditeljice intervjua, filmske kritičarke i voditeljice Dokukina KIC Dine Pokrajac, je li njegov pristup Beuysu više kritički ili slavljenički, odgovorio da se Beuysa može kritizirati zbog puno stvari jer on nije heroj kojeg se ne bi moglo kritizirati, ali zbog kompleksnosti Beuyesova djela odbacuje jednostavne teorije koje ga reduciraju na utjecaj fašizma ili na utjecaj Steinera kao antisemita. Na komentar o priklonjenosti ustanovama koju je pokazao u slučaju odbijanja potpisivanja pisma podrške Hansu Haackeu u skandalu s muzejom Guggenheim, koji je zatvorio umjetnikovu izložbu 1971. godine zbog Haackeovog propitivanja uvjeta financiranja te ustanove, odgovara da je on svakako bio dio sistema te da je taj sistem, utjecaj i novac koristio za svoje umjetničke projekte, koji su bili otvoreni svima, a u privatnom životu nije iskazivao gramzljivost ili glad za društvenim prestižem. Činjenica da je jedina velika Beuysova retrospektivna izložba za njegova života održana upravo u Guggenheim muzeju u New Yorku 1979. godine, stoji usred te sive zone nerazrješive dvojakosti.

    U panel raspravi vezano uz tu problematiku, Skradies se referira na rad La Rivoluzione siamo noi (1971.), u kojemu je istaknut hibris umjetnika i njegov odnos prema samoreprezentaciji. Prema njegovu objašnjenju ovdje se radi o transformaciji Schillerove teorijske postavke da je revolucija sredstvo umjetnosti, koju je Beuys smjestio u područje inicijative pojedinca, jednako tako i o svojevrsnom referiranju na Marxovu kulturnu paradigmu, prema kojoj se on kritički odnosio. Beuys se bavio transformacijom političkog konteksta govoreći o demokraciji, a istovremeno je bio pop star, što su dvije oprečne tendencije. Svjesno je koristio navike i ponašanja umjetnika da bi uveo druge teme u raspravu u javnu sferu, koje je bio dio – to je bila njegova strategija.

    Vezano za propitivanje dvosmislenosti njegovih modela povezanih s participacijom i demokracijskim modelima kao i umjetničkim ustanovama, činjenica da je Beuys sam potvrdio svoju pripadnost sistemu za Catherine Nichols je više znakovita nego što predstavlja jednostavni izraz stajališta. On je rabio modele reklamiranja i stvaranja super stara i transformirao ih je. Doista je postao dio sistema umjetničkih ustanova da bi ga mogao transformirati. Koristio je sve moguće medije i platforme da bi prenio svoju poruku. Iz komforne zone je zagovarao nekomformističke ideje i slike neugode koje je javno komunicirao, bavio se pitanjima kako možemo stvoriti novu društvenu imažineriju i upravo u tome Catherine Nichols prepoznaje njegovu vrijednost. Skrandies je u raspravu uveo i pojam subverzivnog jer je subverzija doista beuysovski koncept no osim izraza neposluha to je skrivena, nevidljiva ili neočigledna praksa, koja ima cilj i podcijeniti dominantne regulacije društva, ali s pozicije koju je Catherine Nichols iznijela on nije siguran ima li smisla Beuysa nazvati subverzivnim umjetnikom.
    Fotografija postava izložbe Joseph Beuys, Jeder Mensch ist ein Künstler, K20 der Kunstsammlung Nordrhein-Westfalen, Düsseldorf, 27. ožujka - 15. kolovoza 2021.
    Izložba Everyone Is an Artist: Cosmopolitan Exercises with Joseph Beuys (K20, Kunstsammlung Nordrhein-Westfalen, kustosi Eugen Blume, Isabelle Malz, Catherine Nichols) koncipirana je sa stajališta da se prodube uvidi u kozmopolitski karakter zamisli koje je Beuys provodio u akcije (prezentirane su videosnimke dvanaest Beuysovih umjetničkih akcija i happeninga), kroz dijalog s citatima suvremenih umjetnika, autora ili aktivista, poput Michela Houellebecqa ili Angele Davis i Grete Thunberg. On je nadilazio granice podjela na prirodu, kulturu, ljudsko, neljudsko, na centar i periferiju Europe, na Istok i Zapad i premda nije imao odgovore, potaknuo je mnoga pitanja o budućnosti izgrađenoj na umjetničkim strategijama, koje omogućuju preispitivanje jer su intuitivnije i nepredvidive. Otvorio je pitanja o solidarnosti i promišljanju obrazaca koji se predstavljaju kao univerzalni, a zapravo su totalitarni. Ipak, prema Catherine Nichols u Beuysovoj metodologiji ima tamnih mjesta, jer je referirajući se na Rudolfa Steinera od njega posudio terminologiju, koju je bilo teško primijeniti kao kurikulum na sveučilištu. On je naginjao tome da mu ljudi priđu, pridruže se i kolektivno sudjeluju u stvaranju njegove metodologije, ali je propustio razviti sredstva i načine za kolektivni razvoj i konkretnu implementaciju metodologije na tim premisama.

    Timo Skrandies nadovezuje se s epistemološke točke shvaćanja da je riječ o povijesnom problemu koji se referira na kontekst njegovog doba. Beuys je primjerice preuzeo Steinerovu formu društva te s takvim pozicijskim mišljenjem nije pronašao epistemološke modele koji bi odgovarali razvoju njegove metodologije, ali danas bi ih možda mogao pronaći. Suvremeni modeli, atomički ili linearni, epistemoloških perspektiva koji nisu plošne ontologije mogli bi nama biti od pomoći u oblikovanju metodologija. Skrandies smatra da u procijepu između Beuysove osobe i Beuysovih radova možemo pronaći mnoge teme koje su danas važne, ali ih treba prevesti na suvremeni jezik i prilagoditi. Umjesto atomičke podjele na prirodu i kulturu ili na Istok i Zapad kao strogo odvojene sfere, govorit ćemo o antropocenu, o ekološkim pitanjima i politikama, transkulturalizmu i hibridizaciji kulture.

    O utjecajima kojima Beuysove ideje nadahnjuju njih kao pojedince, sudionici diskusije su se usuglasili oko aspekata u kojima je evidentno trajno preispitujuće i inkluzivno vizionarsko ozračje. Kustosica i istraživačica Catherine Nichols ga prepoznaje u ideji o vježbama i plastičnoj demokraciji u smislu začinjanja dijaloga i participacije te zaključuje da je utopijski karakter njegovih ideja i koncept umjetnosti otvorene svima, ono što Beuysa doista sprječava da postane totalitarist ili fašist. Timo Skrandies iz svoje perspektive sveučilišnog profesora cijeni ideju o trajnoj konferenciji, okupljanju i pregovaranju jer je i sam uvjerenja da pedagoški rad ne smije biti administriranje učenika, nego treba poticati na razgovor, da ne budu tihi o stvarima.

    Prema kritičkom mišljenju kulturne teoretičarke i kustosice Margaret Tali danas percepciju Beuysa generiraju interesi kustosa i privatnih kolekcionara za uokvirenjem njegove figure kao polazišta za globalnu povijest umjetnosti univerzalnog duha, što mu daje važnost simbola dominantne forme kulturne i lingvističke pripadnosti zajednicama koje nastanjuju suvremenu Njemačku. Složili se s time ili ne, vizionarski duh Beuysove utopije 20. stoljeća u kojoj prevladava uvjerenje o mogućem vitalitetu umjetnosti u društvenoj okolini možda se razgovijetnije čuje, ako ju tumačimo kao anticipacijski odgovor Hegelovoj tezi iz 19. stoljeća o kraju umjetnosti. U vježbanju sposobnosti da se nosi s tom dilemom, našem stoljeću Beuys može biti intrigantan savjetnik.

    © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 7. lipnja 2021.