Imaginarno stidno mjesto

Josipa Bubaš, Trokut#2, Zagreb 2021.

  • Promocija publikacije Trokut#2 Josipe Bubaš, foto: Dalibor JakusPublikacija Trokut#2 dokumentira, diskurzivno uokviruje i ujedno formalno dovršava autorski projekt izvođačice i autorice Josipe Bubaš, ujedno diplomirane povjesničarke umjetnosti, anglistice pa i umjetničke kritičarke, koja se od 2012. godine bavi autorskim izvedbama, često interdisciplinarnog karaktera, samostalno i u suradnjama, a nedavno je i doktorirala na Odsjeku za Interdisciplinarne humanističke znanosti Sveučilišta u Zadru s temom Tjelesnost izvedbe i izvedba tjelesnosti. Svoj prošlogodišnji performans Trokut#2, izveden prazničnog 1. svibnja na zagrebačkom nasipu uz rijeku Savu, uspjela je realizirati u predviđenim okolnostima unatoč obilnoj kiši koja je u intenzivnom, ali kratkom – karakteristično proljetnom pljusku – netom prije izvedbe natopila tlo. Sasvim neočekivano, voda s neba kao uvertira činu spaljivanja autobiografskih zapisa različitih žena, s ciljem otpuštanja traumatskih i ponižavajućih iskustava iz domene rodnog identiteta, tijela i seksualnosti, nasumice se sinkronizirala s ritualnim karakterom izvedbe i njenom simbolikom pročišćenja. Kustosica izložbe Karla Pudar u uvodnom tekstu piše: „(…) Prvi maj, (…) nije slučajno odabran budući da označava dan između proljetnog ekvinocija i solsticija te se u nekim kulturama slavi kao dan plodnosti (…).“

    Iz participativnog i procesualnog karaktera umjetničkog rada, izravno situiranog u kontekst demografske problematike i s tog aspekta izvedenim oblicima rodnog označavanja u našem društvu, proizlazi i mozaični karakter knjige koji koncepcijski ne podilazi žanru kataloga izložbe, premda naravno uključuje umjetničku izjavu autorice, fotografije performansa i životopis. Međutim, Josipa Bubaš se odlučuje za uredničku skromnost i o svom radu daje sažete informacije, ostavljajući ih za kraj knjige poput dramatskog epiloga u razvoju kolektivne društveno-političke teme obrađene kroz višeglasje različitih i osobno prenesenih dionica iskustva. U strukturi rada koju ujedno odražava i koncepcija publikacije, Josipa Bubaš odriče se baš tog unisonog potencijala organizacijske pa i manipulacijske moći u formiranju jedinstvenog autorskog glasa, smatrajući da uvažavanje participacije sudionika (uz žene ipak i jednog muškarca!) zahtijeva delikatan tretman i minimalnu eksponiranost autora. U jednako kratkom uvodnom dijelu kustosica Karla Pudar piše o okolnostima nastanka performativne izvedbe, napominjući da je formulacija idejne osnove vezane za demografski tematski kompleks odnosno utilitarnost ženskog tijela, bila zadana prema propozicijama ciljeva projekta Budućnost političkog performansa, koji je udruga Domino organizirala tijekom hrvatskog predsjedanja Vijećem EU-a. Ističe i činjenicu da su naslov kao i početna inspiracija preuzeti od, jednog od najvažnijih radova, Sanje Iveković Trokut iz 1979. godine.
    Promocija publikacije Trokut#2 Josipe Bubaš, foto: Dalibor Jakus
    Monika Marić, studentica etnologije i antropologije u tekstu Ima i pojedinačnih incidenata, preko nekoliko recentnih primjera medicinskog, obiteljskog i vršnjačkog nasilja zalazi u analizu diskurzivnog afektivnog prostora, preispitujući mehanizme marginalizacije i umanjivanja traumatskih iskustava žrtava rodno uvjetovanog nasilja, kao i oblike moralnog propitivanja njihovih iskustava s ciljem detekcije točaka na kojima se gradi kolektivni nacionalni identitet. Zašto je u poimanju društvenih uloga hrvatskih žena u konceptu hrvatske sreće, zasnovane na rodnom esencijalizmu i stoga nezamislivom bez uloge majke kao reproduktivnog faktora nacije, ujedno neprihvatljivo društveno prepoznavanje njihove ranjivosti ili ranjenosti s obzirom na iskustvo pretrpljenog nasilja? Osvježenje predstavlja perspektiva koju autorica preuzima iz teorija afektivnosti, nadahnuta promišljanjima Sare Ahmed o kulturalnim politikama emocija i Julije Kristeve o procesima odbacivanja (prema autorici abjeciranja), jer u prvi plan postavlja pitanje o tome kako se osjeća individualna osoba koja je preživjela nasilje te kako se potom stvaraju kolektivne afektivne reakcije na nasilje.

    Promocija publikacije Trokut#2 Josipe Bubaš, foto: Dalibor JakusTekst Alijenacija od vagine Monike Melinde Topalović, studentice anglistike i sociologije, bavi se različitim ideologizacijama ženskog tijela i procesa koji ga odlikuju (menstruacija, ovulacija, pobačaj, seks, orgazam, porod i menopauza), koje feminističke teoretičarke prepoznaju unutar kompleksa patrijarhalnog kapitalističkog društva, zaključujući da se patrijarhat i kapitalizam međusobno potpomažu u održavanju sustava moći nad ženama, njihovim tijelima i egzistencijom. Oba teksta pružaju teorijski okvir za razumijevanje i valorizaciju širih društvenih implikacija rada Trokut#2. Društveno-politička evokacija istoimenog rada Sanje Iveković, u kojemu se sastaju značenja vezana za represivne modele kontrole ne samo osobnih sloboda nego i ženske seksualnosti, u radu Josipe Bubaš zahvaća dvojake refleksije na to kako sustavna problematika patrijarhata obuhvaća žensko tijelo namjenjujući mu reproduktivnu ulogu vezano za održanje nacionalnih interesa, ali i na eksplikaciju osobnih afektivnih reakcija i izražajnosti tjelesno-psihičkog intenziteta ženskosti iz kojeg proizlazi iskonski produktivni, stvaralački potencijal osobnog doživljaja rodnog identiteta.

    U središnjem dijelu publikacije okupljeni su različito koncipirani iskazi trideset i šest žena, od kojih neke među njima – umjetnice, kustosice ili novinarke – svojim svakodnevnim radom aktivno sudjeluju u konfiguraciji mogućnosti javnog govora o određenim temama vezanim za rodni identitet te one nastupaju izravno, potpisujući se, ali ima i anonimnih glasova koji su satisfakciju pronašli tek u činu prelaženju praga intimnosti i izlasku u sferu kolektivnog afektivnog prostora. Kroz tekstualne i fotografske, lirske i izvještajne iskaze individualni glasovi izgovaraju svjedočanstva o predrasudama vezanim za izgled i sposobnosti žena, za podcjenjivanje njihovih stvaralačkih kapaciteta, prepričavaju iskustva poroda i abortusa, izriču intimne detalje o proživljenom medicinskom nasilju, ali i o potporama u trenutcima krhkosti, izvještavaju o okrutnom zakonodavnom i ekonomskom okviru koji upravlja statusom roditelja odgojitelja, o diskriminaciji, o izvanjskim i samonametnutim ograničenjima, o stanju samoće, pronalaze privatna simbolička očitovanja osjećaja moći vlastitog tijela, ljubavi i seksualnosti. Fotografije prikazuju interijere, eksterijere, direktne ili indirektne, objektivne i subjektivne portrete. Sve su pristigle povodom raspisanog poziva ženama da s iskazima osobnog iskustva oblikuju sliku zajedničkog iskustva unutar obredne forme trokuta vrhom okrenutog prema dolje, sačinjenog od crvenih crta ili crvenog konca. U umjetničkoj izjavi naslovljenoj Obrnuti trokut – izvrnuta hijerarhija? Josipa Bubaš navodi: „U drevni simbol obrnutog trokuta slijevale su se emocije, razmišljanja, dojmovi, željni sagorijevanja, preformulacije, stvaranja mjesta drugome, transformacije.“ U publikaciji ti individualni iskazi daju uvid u kolektivnu konstrukciju narativne strukture rada, koja pod formom trokuta uokviruje brojna subjektivna područja bola „pojedinačnih incidenata“ – imaginarno stidno mjesto koje se iz područja biološke tjelesnosti prenosi u područje kulturalne konstrukcije identiteta. Forma trokuta ikonički je rudimentarna, snažna povijesna simbolička forma ženskog seksualnog imaginarija i proživljavanja ženskog principa u smislu arhetipskog vitaliteta.
    Trokut#2 Josipe Bubaš, foto: Tomislav Čuveljak
    U sklopu projekta Budućnost političkog performansa Udruge Domino također su održani performansi Nine Bačun, Skica 1 Zamisli; Marka Markovića, Delirium interruptum; Nine Kamenjarin, Straža na Rajni – posveta radu Tomislava Gotovca iz 1994. godine te performans Lica Europe Siniše Labrovića, a svima je zajedničko nastojanje da se preispitaju mogućnosti formiranja umjetničkih poruka u vidu sadržajno izravne društveno-političke kritike. Zanimljivo je da u sretnom trenutku recepcije rad Josipe Bubaš korespondira s rastućom senzibilizacijom javnog diskursa za osobna svjedočanstva u borbi protiv rodno uvjetovanog nasilja, dijelom i zahvaljujući recentnoj inicijativi Nisam tražila, u kojoj se razotkrivaju konkretni slučajevi i počinitelji u akademskim institucijama, što je ujedno pokazatelj koliko je ovaj oblik primitivizma domicilan i u najvišim slojevima naše kulture. Također, iako izložba u Galeriji Događanja i s njom povezana promocija publikacije dovršavaju umjetničku inicijativu kojom je autorica pokrenula i ostvarila proces povezivanja i zbližavanja sudionica koje su se odazvale osobnim iskustvima, ovdje započinje rast jedne nove inicijative okupljanja i druženja koje se nastavlja kroz stručno psihološko savjetovanje Klupko podrške. Posadivši sjeme obredne higijene na plodno tlo društvene frustracije, Josipa Bubaš se izmiče s autorske pozicije, prepuštajući crvenu nit vodilju samostalnom razvoju duha društvene promjene, koja će nastaviti dozrijevati u suosjećanju.

    © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 18. lipnja 2021.

    Trokut#2

    urednica Josipa Bubaš
    stručni tekstovi Karla Pudar, Monika Marić, Monica Melinda Topalović
    dizajn Mare Šuljak, naslovnica Tomislav Čuveljak, foto dokumentacija performansa Silvija Dogan

OSVRTI