Plesna scena.hr

Izvanserijsko kazališno iskustvo

Sad Sam Matthäus, autor Matija Ferlin

• 
  
  Predstava Sad Sam Matthäus, premijerno izvedena u pulskom INK-u 9. lipnja 2021., istinski je izvanserijsko kazališno i ljudsko iskustvo. Tražeći prijevod često upotrebljavane engleske riječi overwhelming kojom najtočnije mogu opisati doživljaj ove izvedbe, nailazim na pojmove preplavljujuće, neodoljivo, nadmoćno, obuzimajuće, osvajajuće. Svi ti pojmovi opisuju solo predstavu Matije Ferlina Sad Sam Matthäus, nastalu u suradnji s dramaturgom Goranom Ferčecom, tek donekle točno. Naime, upravo ideja rada na temi većoj od života, motivima smrti, patnje, boli, tijela, prolaznosti, Boga i boga, transcendencije, krivnje i smiraja, izvedbom jednog jedinog tijela koje se hvata u koštac s tim temeljnim ljudskim promašajem – razumijevanjem ljudske pozicije spram tih pitanja – tu predstavu čini overwhelming ili preplavljujućom. Unatoč trosatnom trajanju, predstava je na kraju prekratka, istovremeno drsko megalomanska, kontroverzno eksplicitno religijska, a opet, od prvog ulaza izvođača Sad Sam Matthäus dodiruje nas na najintimnijoj osobnoj razini. Tako je to jedan od onih rijetkih kazališnih radova koji kako vrijeme prolazi, kristalizira sve kompleksniji snop pitanja koji jednostavno ne žele napustiti memoriju.
  
  Okosnica predstave integralna je verzija Bachove Muke po Mateju, sakralni oratorij premijerno izveden 1727. godine i smatran jednim od remek-djela barokne glazbe. Recentna uprizorenja najčešće su u formi oratorija, a najpoznatiji koreografski zahvat na ovu glazbu onaj je Johna Neumeiera za Hamburški balet iz 1981. To veličanstveno glazbeno djelo, nabijeno najvećim emocijama poput boli, gubitka, nade, ljubavi, krivnje i ekstaze, Matija Ferlin i Goran Ferčec postavljaju kao solo izvedbu, nježno se poigravajući paralelizmom imena Matej, preplićući bolne i mistične priče iz povijesti autorove obitelji, vlastiti odnos s tijelom i kazališnim, tekst Muke i biblijske citate i priču o Bachovom umiranju. U najavi predstave ističe sa kako „kroz glazbenu i narativnu strukturu muke, ali i kroz osobne narative i metafizička razmatranja koja prate usmenu povijest Ferlinove obitelji, predstava produbljuje teme smrti, patnje, iskušenja, tjelesnosti, odnosa pojedinca i društva, izdaje i oprosta. Širokim simboličkim korpusom koje ovi narativi uspostavljaju briše se granica između vjerojatnog i nemogućeg, racionalnog i intuitivnog, izmišljenog i stvarnog.“
  
  Prvi sat predstave prolazi u minimalnoj akciji, ali s maksimalnim gotovo šokantnim učinkom. Autor-izvođač postavlja na scenu starost figurom starca koji polagano bolnim ritualnim kretnjama gradi nestabilnu skulpturu od šiblja. Suočavanje s projekcijom vlastite starosti, a time i smrtnosti, dovodi nas odmah na početku do samog ruba sebe, izvlačeći iz komfora vlastitog tijela i fikcije stabilnosti vlastitog postojanja. Osim glazbom, prostor je ispunjen naracijom o Bachovim posljednjim danima, koju slušamo kroz pokretni zvučnik koji gotovo izgubljeno tumara scenom. Tako se otvaraju teme višestrukosti umiranja, rasapa tijela, infantilizacije koju starost donosi i suočavanja s ništavilom (ili transcendentnim ispunjenjem?). Dok uvod o Bachu u kojem se dotiče i enigma njegove posljednje fuge, a zatim i autorov susret s Mukom daju monumentalan ulaz u dalji razvoj predstave. Vrijeme koje autori tu uspostavljaju nije kazališno nego oratorijsko vrijeme, polagano, trpno ili trans-osobno vrijeme, koje nadsvođuje izvedbu, a omogućuje izvođaču stalne transpozicije vlastite tjelesnosti iz osobnog identiteta, u onaj obiteljski višegeneracijski i onda u univerzalno, ljudsko tijelo, tijelo pasije, ali i tijelo životnosti.
  
  Drugi dio ove muke kako ironično najavljuje Matija Ferlin, traje slijedeća dva sata, zapravo je živi performativni arhiv (ili muzej) Ferlinovih obiteljskih priča i tragova vlastitih predstava, a koji se pokreće u odnosu na libreto Muke po Mateju. Priče i iskustva koja autor-izvođač priča i otjelovljuje vežu se na stihove oratorija koji neprekidno slušamo. Štoviše, projekcija s numeracijama dijelova Muke kao i programska knjižica u kojoj nema popratnog teksta, nego cijeli libreto oratorija na hrvatskom, njemačkom i slovenskom koji se uručuje publici na ulazu, upućuje na čvrst dramaturški sistem kojim ova predstava – arhiv – emotivno/filozofsko/duhovni pa onda izvođačko-izvedbeni pogon zapravo funkcionira.
  
  Za sve one koji će se možda teško ili se uopće neće prepoznati u riječima iz najavnog materijala kako je „pasiju danas moguće čitati i razumjeti kao univerzalni habitus vremena. Ona je povezujuće stanje, prepoznatljivi znak, simbol na koji se nadovezuje nada svijeta stara dvije tisuće godina“, dramaturška matematičnost kojom se usložnjava ovaj rad svojom višestrukom ekspozicijom tijela izvođača koje je istovremeno tijelo plesača, tijelo jednog u obiteljskom nizu, tijelo religije, tijelo kao scenska funkcija, a sve to vezano na narativ koji nudi libreto, može poslužiti kao dodatni ključ za ulaz u predstavu. Postupak u kome je tekst oratorija taj koji pokreće zupčanik predstave, daje mu vremenski i tematski okvir, a građa predstave nastaje kako rezultat određene jednadžbe ili sistema, na tragu Ferlinovih postupaka Staging a Play… daje predstavi razinu razigranosti, lakoće, konceptualne napetosti. Na kraju, to je predstava o tijelu.
  
  Scena drugog dijela konstruirana je kao izložbeni arhiv obiteljskih dragocjenosti i rekvizita iz brojnih Ferilnovih predstava, a kojim dominira natpis But I am alive!, ponovno višestruko referentan motiv, s jedne strane radi se o motivu biblijskog uskrsnuća no tu je iskustvo blizine vlastite smrti koje Ferlin nekoliko puta u predstavi dotiče, ali i igra performativnosti – javljanje iz živog tijela izvođača. Matija Ferlin kreće u dvosatni izvođački tour de force u kome ispunjava sva očekivanja koje njegovo ime nosi u ovom trenutku karijere. Gotovo filmskom preciznošću vodi gusto i prenapregnuto tkanje koreografije, teksta, referenci, igre s rekvizitima, kostimima, objektima, obraćanja publici, obraćanja Bogu, noseći emotivne potrese i valove koji sežu od iscrtavanja rana na Kristovom tijelu, pričanja iskustva vlastite tjelesne boli i plesačkog iskustva (ne)adekvatnosti, ali i virtuoznih, gotovo izvantjelesnih iskustava. Tu su duboko potresne priče iz vlastite obitelji, nedostižna mistična iskustva drugih i ponovne reference na Bachov život. Sve to operirano je kroz koreo i scenske reference na prošle radove, s vlastitim arhivom sebe kao autora i izvođača, što publici, naročito onoj koja sustavno prati Ferlinov rad, daje dodatni užitak, posebice kako je ovdje, nakon koreografski suspregnute Antigone u punom fizikalitetu, u punini svoje duboko autentične tjelesne izvedbe, koja je ovim suma sumarum samog sebe, svoj višeslojnosti ove prevelike konstrukcije predstave unatoč, duhovita i spektakularno zabavna te potpunim beskompromisnim davanjem izvođača duboko ljudska.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 21. lipnja 2021.
  

Piše:

Iva Nerina
Sibila