Detour diskriminacije

Domino, Zagreb: Usmeni spomenik, red. Anica Tomić

  • Domino, Zagreb: Usmeni spomenik, red. Anica Tomić, foto: Silvija Dogan

    Predstava i izvedba svjedočanstava i performansa drag queensa počinje na glavnom ulazu u Adrenalinski park na zagrebačkom Glavnom kolodvoru (Grgura Ninskog 3). Riječ je o izvedbi na sljedećih trinaest postaja: od spomenutoga parka, preko Glavnoga kolodvora, ispred hotela Esplanade, slijedi Bacchus, livada na Tomislavcu iza Umjetničkog paviljona, spomenik Frane Kršinića Strijeljanje talaca, udruga Domino, policija u Petrinjskoj (nezaobilazna za sve tzv. Druge ovoga grada), klub Hot Pot, ispred udruge Iskorak, ugao Petrinjske s pogledom na Zrinjevac, kafić Kolaž i završna scena u zanimljivom dvorištu u Petrinjskoj ulici.
    Domino, Zagreb: Usmeni spomenik, red. Anica Tomić, foto: Silvija Dogan
    Konferansje, narator izvedbe svjedočanstava na svim postajama je glumac Adrian Pezdirc koji je na svakoj točki, toposu opisao, iznio kratku povijest nadzora i kazne, nasilja nad spolnom različitošću, u ovom slučaju homoseksualnih osoba. Nažalost svaki grad mogao bi ispisati takvu povijest nasilja i ova predstava, detour diskriminacije može biti odličan uvid/ uvod u takve usmene spomenike naše državice. Podsjetila bih na razgovor koji sam imala s multimedijalnim umjetnikom Krešom Kovačičekom 2006. godine u Zarezu, koji je, među ostalim, na temu odnosa bivše države prema homoseksualnim osobama izjavio: „Treba znati da je tek 1971. Jugoslavija legalizirala homoseksualnost u nekim republikama, dakle, iste godine kao i Austrija. (…) Inače, Austrougarska je bila prva zemlja koja je ukinula smrtnu kaznu za homoseksualni akt, zahvaljujući Josipu II.“
    Domino, Zagreb: Usmeni spomenik, red. Anica Tomić, foto: Silvija Dogan
    Kao što je istaknula redateljica Anica Tomić, predstavom se nastojalo rekonstruirati onu skrivenu i neformalnu povijest prostora drugog i drukčijeg. U tome smislu nas Adrian Pezdirc na prvoj postaji pozdravlja sljedećim autoopisom izvedbe detoura: „Ova je šetnja inspirirana knjigom Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj, u izdanju Domina iz 2007. godine, koja predstavlja pionirski pokušaj dokumentiranja životnih okolnosti pripadnika seksualnih manjina u vremenima prije suvremenog aktivizma i prije otvorene, javne borbe za osnovna ljudska prava kakva danas poznajemo. Riječ je o knjizi koja je nastala na temelju jednogodišnjeg istraživanja, a temelji se na osobnim svjedočanstvima 25 ispitanika – pripadnika LGBTQI+ zajednice koji su odlučili podijeliti svoja iskustva, svoje vrlo intimne priče, stvarajući na taj način usmenu povijest skrivanih i vrlo često prešućivanih ljubavi. Najstariji ispitanik rođen je 1945, a najmlađi 1976. godine.“
    Domino, Zagreb: Usmeni spomenik, red. Anica Tomić, foto: Silvija Dogan
    Odjednom naratora u Adrenalinskom parku prekidaju glumci – milicioneri bivšega sustava koji publiku (koja u tome trenutku preuzima ulogu glumaca) postavljaju u špalir, jednog iza drugoga, u red nadzora i kazne s vrećicama na glavi i s naredbom – „Stuuu-paj!“. (Stupali smo prema naredbi lijevom nogom i pritom lijevom rukom morali primiti lijevo rame osobe koja se nalazi ispred nas.) Polazimo putem Glavnoga kolodvora gdje Adriana Pezdirca zovu dva drag queensa; prvo se zaustavljamo kod kućica gdje na putu prema javnom WC-u slijedi izvedba nasilja, dva tipa pretuku Filipa Severa. Slijedi izvedba Božidara Peričića koji u bijelom odijelu pjeva pjesmu Gabi Novak i Arsena Dedića, On me voli na svoj način. Didaskalija navodi: „Filip nakon toga prilazi grupi, traži ih cigaretu i dalje kreće s njima, takav krvav.“
    Domino, Zagreb: Usmeni spomenik, red. Anica Tomić, foto: Silvija Dogan
    Treće demonstracija nasilja, u toj izvedbi knjige Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj: Dokumentiranje svjedočanstava o privatnom i javnom djelovanju seksualnih i rodnih manjina – preteča LGBT pokreta u Hrvatskoj (ur. Zvonimir Dobrović i Gordan Bosanac), događa se kod hotela Esplanade gdje milicioneri zaustavljaju drag queense, da bi se posljednja simulacija nasilja dogodila u klubu Hot Pot gdje dvojica zamaskiranih ulaze u klub i tjeraju nas van s govorom mržnje dok slušamo snimku emisije Frigidna utičnica Omladinskog radija iz 1984. Kao što navodi narator-vodič izvedbe: „Emisiju je osmislio i uređivao profesor filozofije Sead Alić. (…) Nakon četiri emitiranja Frigidna utičnica je zabranjena, a jednom od njenih voditelja Toniju Maroševiću ponuđeno je da osnuje gay sekciju.“

    Nakon hotela Esplanade preko Bacchusa dolazimo do livade na Tomislavcu iza Umjetničkoga paviljona, gdje Srđan Sandić i Milena Zajović, piknikom na travi, iznose probleme aktivizma LGBTQI+ zajednice danas, kao i neizbježnih nerazumijevanja. Došli smo do sljedeće postaje – spomenika Frane Kršinića Strijeljanje talaca koji slovi kao prvi spomenik žrtvama fašizma u Zagrebu, a koji je danas prilično zarastao u grmlju Strossmayerovoga parka i time gotovo sakriven. Inače, među homoseksualnom populacijom, kako doznajemo od naratora, navedeni je spomenik poznat kao „Zid plača“. Kod njega se naime 45 godina nakon njegovog postavljanja (1999), dogodilo ubojstvo francuskoga državljanina homoseksualne orijentacije – „Nitko nikad nije bio ni gonjen ni optužen za taj zločin.“
    Domino, Zagreb: Usmeni spomenik, red. Anica Tomić, foto: Silvija Dogan
    Slijedi vrlo bitan topos udruge Domino, u kojemu je publika uz čašicu rakije pogledala snimku dvokanalnoga videorada/plesnog performansa East Side Story Igora Grubića (2008.), u kojemu su kontrapunktirane scene prvih Gay Prideova u Zagrebu (održan 2002.) i Beogradu (održan 2001.), s užasnim scenama nasilja, govora mržnje ekstremističkih skupina (djelatnih nažalost i danas), koje su na nekim toposima završile i uličnim borbama, te plesnih interpretacija tih prizora na zagrebačkim lokacijama. Igor Grubić istaknuo je da ti plesni pokreti sugeriraju „prisutnost živopisne, kreativne snage vrlo nalik pokretu otpora koji pokušava netolerantno, konzervativno društvo promijeniti u bolje“.

    I dok prolazimo kroz topose nasilja, topose sakrivanja od mogućega nadzora nad homoseksualnom zajednicom, zahvaljujući izvedbi konferansjea i simulacije nasilja glumačkih huligana, dvoje drag queensa (u izvedbi stiliziranoga cross-dressinga sudjeluju Juraj Kaurinović, Ante Vukov i/ili Vid Ćosić) uveseljava povorku vizurom potencirane ženstvenosti koja djeluje kao kontrapunkt standard konfekciji sivila gradskih ulica. Ovdje bih citirala izniman diplomski rad Tonija Zadravca „Drag performans kao oblik subverzivne umjetničke prakse u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti“ (2018, dostupan online) gdje autor za taj poseban oblik performativne umjetnosti, koji svoje korijenje ima u Shakespeareovom Globe kazalištu, navodi: „Ako iz prethodnih definicija zaključimo da drag queen nije naprosto muškarac s fetišističkom sklonošću korzetima, halterima i svilenim haljinama, niti je biološki determinirani muškarac čiji se rodni identitet razlikuje od spolnog – što točno označava termin drag queen ili drag performer? Što je drag? U većini tekstova na koje sam naišao pri istraživanju i pisanju ovog rada, uvijek se u definiciju drag performera uključuje pojam roda.“ (Zadravac, str. 7)
    Domino, Zagreb: Usmeni spomenik, red. Anica Tomić, foto: Silvija Dogan
    Nadalje, kao sljedeći se segment predstave detoura (uz spomenuti segment predstave kao izvedbe nasilja, izvedbe-naracije svjedočanstava i performansa drag queena) izdvajaju autobiografske priče Milene Zajović i Srđana Sandića na završnom toposu, točki okupljanja, u dvorištu u Petrinjskoj ulici, gdje iznose i osobne priče suočavanja njihove bliže i daljnje zajednice s vlastitom seksualnom orijentacijom. I dok na Tomislavcu njihov razgovor potencira politički okvir LGBTQIA+ aktivizma na lokalnoj sceni, u dvorištu u Petrinjskoj svjedočimo njihovim osobnim pričama koje su zapravo, prema definiciji drugog vala feminizma i Carol Hanish, političke. I ta svojevrsna kružna priča nadzora i kazne nad Drugima od Adrenalinskoga parka do završne pjesme Somewhere over the Rainbow u izvedbi Filipa Severa kao da nas vraća na početak detoura.

    Riječ je o predstavi koju bi zbog razvijene empatije prema Drugima, suočavanja s govorom mržnjom ekstremističkih skupina i njihove provale nasilja, trebala postati izvedbenom čitankom za naše srednjoškolce. Mnogi bi se i pronašli u tim pričama straha, otpora i traženja izlaza objedinjenih oko nekoliko vrlo bitnih tema – identitet, iskorak, intimnost, ljubav, javni/politički prostor, nasilje, povijesna čitanka... Nikada neću zaboraviti dirljiv trenutak kada sam kao gimnazijska profesorica, nakon što sam upisala ocjenu u indeks iznimnoj učenici, svjedočila ispovijedi ranjene duše zbog obitelji koja nije mogla prihvatiti njezin izbor... Bila je to 1994. godina. Nije bilo Kontre, Iskoraka ni Domina… ni Drugih.

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 2. srpnja 2021.
    (uz izvedbu 7. lipnja 2021.)
    Domino, Zagreb: Usmeni spomenik, red. Anica Tomić, foto: Silvija Dogan
    Usmeni spomenik
    režija Anica Tomić, dramaturgija Jelena Kovačić
    narator Adrian Pezdirc
    izvode: Božidar Peričić, Srđan Sandić, Filip Sever, Neven Aljinović Tot, Milena Zajović, Ante Vukov, Pia Mercedes Habjanič, Lorena Čajić, Vid Ćosić, Ognjen Milošević
    kostim i šminka Miomir Jelčić
    produkcija Domino, 2018.

Piše:

Suzana
Marjanić

kritike i eseji