U čistoj liniji obrnute vertikale
9. festival suvremenog cirkusa Cirkobalkana, Zagreb, 28. svibnja – 6. lipnja 2021.: Cirkus Kolektiv, Split, i ROOM 100, Split, Zvuk i tijelo, autori Dora i Mišo Komenda
-
Od 28. svibnja do 6. lipnja u Zagrebu je održan 9. festival suvremenog cirkusa Cirkobalkana u cirkuskom šatoru postavljenom u dvorištu Pogona Jedinstvo. Riječ je o festivalu „s misijom da na jednom mjestu okupi i podrži regionalne i inozemne cirkuske umjetnike i umjetnice, potakne suradnje, razmjenu ideja i iskustva te predstavi suvremeni cirkus široj publici kroz njegov autentični i inovativni izvedbeni vokabular koji proizlazi iz njegove transdisciplinarnosti.“
U sklopu festivala 4. lipnja 2021. premijeru je imala i predstava Zvuk i tijelo Dore i Miše Komenda nastala u koprodukciji Cirkus Kolektiva i ROOM 100. Taj autorski, izvođački (a i životni) par predstavio je komornu izvedbu za akrobatkinju i glazbenika, zračni krug (aerial hoop) i gitaru, muškarca i ženu. Scena je čista, ogoljena, tu su ona i on, svatko uz svoj izvedbeni produžetak i njihov odnos. Fokusa jasno usmjerenog jedno na drugo oni supostoje, nadopunjavaju se, preuzimaju vodstvo, inate se, slažu i podržavaju ili suprotstavljaju. Ipak, nekako se od početka čini da (njegov) zvuk više upravlja (njezinim) tijelom. To je improvizacija koja se sastoji od distorziranja zvučnog signala kroz gitarske efekte i oscilatore i kao da diktira Dorinom tijelu kvalitetu, dinamiku pa čak i smjer kretanja. Uz kraći boravak na podu ona se brzo vine u visine obruča koji visi u zraku. I tu dobiva još jednog partnera. Zvuk govori tijelu a tijelo obruču.
Fascinantna je Dorina vještina i lakoća izvedbe s nečim toliko čvrstim i teškim kao što je željezni obruč u zraku. Furiozne vrtnje, premeti, trenuci u kojem visi s njega držeći se raznim dijelovima tijela (u jednom trenutku čak samo i stopalima dok je ostatak tijela u čistoj liniji obrnute vertikale od koje zastaje dah), izmjenjuju se s trenucima u kojima prepušta obruču da je nosi i podržava – u kojima ga koristi kao njihaljku (čini mi se da bi dinamika izvedbe podnijela i više takvih trenutaka opuštanja). Ona se ponekad spušta na zemlju puštajući obruč (oslobođen njezine kontrole) u beskrajnoj vrtnji ali se potom opet brzo vraća gore u sve nevjerojatnijim figurama. Te figure, u kojima je nemoguće ne vidjeti koristi Dorina dugogodišnjeg bavljenja gimnastikom, nisu tek efektne slike u pokretu nego kao produžetak tjelesne geste izlaze čiste i jasne emocije izdržljivosti, hrabrosti, upornosti, krhkosti u snazi, uhvaćenosti u vrtlogu, kontrole u kaosu.
Ne podcjenjujući važnost i neizostavnost zvuka kao partnera ipak se kao publika poistovjećujem s tijelom. Ono se usuđuje pobuniti i prkositi, suprotstaviti nečem neopipljivom i neuhvatljivom pa tako ponekad i uspijeva preuzeti vodstvo. Reći: „Stop!“ Diktirati tempo ili ustrajavati na pauzi. Ne plesati kako mu se svira! Pa tako i na kraju, Dora se penje na uže iznad obruča i odvezuje ga. Lišava ga lebdenja te on pada na zemlju da se sam vrti i odvrti koliko već može bez njezine daljnje pomoći. A ona ostaje u zraku. Oslobođena ili zatočena novom preprekom visine!?© Anja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 2. lipnja 2021.